Gdje liberalizam škripi

Sigurno se mnogi od nas sjećaju kako su bili očarani kad su prvi put otkrili liberalizam. Poslušali su neko Friedmanovo predavanje, pročitali neku Hayekovu misao, otkrili Marija i Liberal.hr, i rekli: to je rješenje svih problema! Ali nakon nekoliko godina, ljubav prema liberalizmu mijenja se kao i svaka dugotrajna ljubav: na početku si zaljubljen preko ušiju pa ti je sve savršeno, a onda počneš primjećivati mane. I dalje voliš, samo više nisi nekritičan.

Kako ćete otkriti gdje liberalizam škripi? Ništa lakše! Među protivnicima liberalizma nađite one koji su najpametniji i poslušajte što govore. Ako pažljivo čitamo najveće umove na ljevici, naići ćemo na dobre argumente protiv liberalizma. Te argumente moramo imati na umu, inače postoji opasnost da se pretvorimo u hermetičku komoru gdje ne čujemo ništa osim sebe.

Zato čitam komunista Slavoja Žižeka. Kao iznimno pametan i pronicljiv čovjek, Žižek ukazuje na neke slabosti liberalizma. Ovdje ću citirati dva njegova prigovora. Nalaze se u knjizi "Living in the End Times" (2010.) u poglavlju "The Utopia for a Race of Devils".

Laž o pravednom sustavu

Ovdje, međutim, nailazimo na temeljni paradoks liberalizma.

Liberalni svjetonazor u svojem srcu ima borbu protiv ideologije i utopije: sebe smatra "politikom manjega zla", želi postići "najmanje zlo društvo koje je ostvarivo", i time želi spriječiti veće zlo, jer smatra da je svaki pokušaj da se izravno nametne pozitivno Dobro zapravo osnovni izvor svega zla.

Churchillova šala da je demokracija najgori politički sustav, ali da su svi drugi još gori, vrijedi još više za liberalizam. On ima duboko pesimističan pogled na ljudsku narav: čovjek je sebična i zavidna životinja, i zato, ako izgradite politički sustav koji od čovjeka traži dobrotu i čovjekoljublje, dobit ćete najgori teror (i jakobinci i staljinisti polazili su od ljudske vrline).

Međutim, liberalna kritika "tiranije Dobroga" ima svoju cijenu: što je liberalni program jači u društvu, to se više pretvara u svoju suprotnost. Kad želja za manjim zlom postane načelo novog svjetskog poretka, ona malo-pomalo preuzima glavnu osobinu neprijatelja protiv kojeg se borila.

Svjetski liberalni poredak očito se predstavlja kao najbolji od svih mogućih svjetova; skromno odbacivanje utopije na kraju nameće vlastitu tržišno-liberalnu utopiju, koja će postati stvarnost jednog dana kad ispravno primijenimo mehanizme tržišta i zakone o ljudskim pravima. Ali iza toga se krije totalitarna noćna mora, vizija Novog Čovjeka koji ostavlja staru ideološku prtljagu za sobom.

Tu tendenciju primijetio sam i na liberalnom portalu – tendenciju da se ne ističe samo praktična korist od liberalizma, nego da ga se hvali kao vrhunac pravde! Nedavno smo u povodu svjetskog indeksa milijunaša imali raspravu gdje su posjetitelji portala isticali da nije pravedno da se jedan čovjek rodi u bogatoj obitelji, a drugi u siromašnoj. Liberali su samo odmahivali rukom kao da su to socijalističke gluposti.

Naravno, liberalizam se mora oglušiti o takav prigovor, jer uzima kapitalizam kao osnovnu pretpostavku koja se ne smije dovesti u pitanje, inače se sve ruši.

I to je u redu! Ali onda liberal treba biti pošten i priznati: da, to je nepravda! I odmah treba dodati: ali to je bolje nego bilo koja poznata alternativa! "Da, znamo da naše rješenje ima velike mane, znamo da je nepravedno, ali druga rješenja koja vi predlažete stvaraju nepravde koje su tisuću puta gore." U liberalizmu su neizbježne društvene nejednakosti i trebamo ih prihvatiti kao nužno zlo. Zlo, a ne dobro!

Kao placebo za tu nepravdu, Žižek preporučuje liberalima da ističu element slučajnosti i lutrije: "Da, ja nisam uspio u životu, ali to je zato što nisam imao sreće (nisam imao bogate roditelje, rodio sam se u lošem kvartu itd. itd.)" Zašto? Jer je onda ljudima mnogo lakše prihvatiti neuspjeh. Ekstremni liberalizam očekuje od ljudi da prihvate da su neuspješni zato što su nesposobni, a to je psihološki neprihvatljivo. To može jedino izazvati narodni bunt, kao što ga uostalom stalno izaziva.

Laž o slobodi od morala

Liberalni svjetonazor ima jedan problem koji je jasan svakom dobrom antropologu, psihoanalitičaru, pa čak i pronicljivom društvenom kritičaru kao što je Francis Fukuyama: on nije samodostatan, nego parazitira na nekoj prethodnoj formi onoga što se obično zove “socijalizacija” i istovremeno je potkopava, pili granu na kojoj sjedi.

Na tržištu – i, općenitije gledano, u društvenoj razmjeni zasnovanoj na tržištu – pojedinci se susreću kao slobodni racionalni subjekti, ali ti su subjekti prethodno nastali u složenom procesu koji sadrži simbolični dug, autoritet i nadasve povjerenje…

Razmjena nikad nije posve simetrična: postoji prethodni uvjet da svaki sudionik mora nešto dati a da ništa ne dobije zauzvrat kako bi uopće sudjelovao u igri davanja i uzimanja. Da bi došlo do tržišne razmjene, moraju postojati subjekti koji sudjeluju u temeljnom simboličkom paktu i imaju temeljno povjerenje u Riječ.

Ukratko, Žižek hoće reći da se liberalizam pravi blesav kad ignorira društveni moral. Mi volimo opisivati liberalizam kao sustav u kojem slobodni pojedinci dobrovoljno ulaze u poslovne odnose koje regulira zakon. Ali Žižek nas podsjeća na to da liberalizam uzima zdravo za gotovo da prije bilo kakvog zakona postoji povjerenje među ljudima, jer bez povjerenja nema ni odnosa, a onda glumi kao da je to povjerenje nebitno!

Dakle, liberalizam iskorištava društvo koje već ima uređene moralne odnose – bez njih ne bi mogao postojati – ali istovremeno uništava te odnose jer tvrdi da su nevažni, da je zaštita pojedinca rješenje za sve. Zato bi se zbilja moglo reći da je liberalizam nehuman, ali ne u smislu onog glupog prigovora da izrabljuje ljude, nego u smislu da ne želi priznati humanost društva koja je preduvjet da bi uopće postojao.

Eto, to su bila dva prigovora za razmišljanje… Netko će reći da su te mane opasne na Zapadu gdje liberalizam vlada, a da su posve nebitne u Hrvatskoj kad je kod nas liberalizam u povojima. Ali čak i u teoretskoj raspravi, dobro je da liberal zna koje su granice liberalizma, da to nije rješenje svih problema.

Mogla bi se povući paralela s Newtonovim zakonima fizike: oni su dobri za praktične svrhe, ali prestaju funkcionirati na razini subatomskih čestica, a ta je razina temeljna. Tako je i liberalizam idealno rješenje za ekonomiju i veću slobodu, ali ne može biti opći svjetonazor i filozofija života. Cjelovit čovjek mora biti više od liberala.