16.9.2018.
PIŠE MARIO NAKIĆ
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.

VIŠE
Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!

♥ DONIRAJ 1$
♥ DONIRAJ 10$
ČITATELJI OCIJENILI
5
Liberalno rješenje za obrazovanje
Liberalno rješenje za obrazovanje

Obrazovanje mladih je teška svjetonazorska tema oko koje su se lomila koplja kroz povijest, a lome se i danas. Ideološki ekstremisti s lijeva i desna shvaćaju dobro da je obrazovanje mladih ključni faktor u odgoju i pripremi novih vojnika za njihove ideološke ciljeve i zato se baš na toj temi trude što više "izlobirati" za vlastite ciljeve. Stoga nije ni čudo da ljevica vodi bitku za svoje ljude u kurikulumu, nije to slučajno. Isto tako, ni Crkva neće ostati po strani.

A gdje je liberalizam u toj priči i za kakav obrazovni sustav bi se trebali liberali zalagati? Na to pitanje nema jednostavnog i jedinstvenog odgovora.

Liberalizam je, u svom originalnom, klasičnom obliku, "ideologija lišena ideologije", odnosno traženje istine zbog slobode pojedinca i težnja za blagostanjem u kojem će svaki pojedinac imati dovoljno izbora da sebi osigura put ka vlastitoj sreći. Liberalizmu bi cilj u obrazovanju stoga trebao biti što kvalitetnija i nepristranija izobrazba svakog čovjeka, koja će im omogućiti da lakše sami dođu do vlastitih saznanja o svojim željama i ciljevima u životu te da ih kasnije mogu lakše ostvariti.

Nema normalne osobe u svijetu koja se protivi ideji da obrazovanje treba biti dostupno svima. Filozofski pravci se razlikuju samo u sredstvima kako do tog cilja doći i u rezultatima. Liberali smatraju da nije dovoljno samo da obrazovanje bude svima dostupno, jako je bitno i da ono bude kvalitetno. A budući da liberalizam shvaća kako je svaka osoba jedinka za sebe, sa zasebnim potrebama i željama, jasno je da liberalizam razumije i da neće jedna formula biti jednako efikasna kod svake osobe.

Iako su stari liberali s kraja 18. i početka 19. stoljeća smatrali da država ne smije imati nikakvu ulogu u obrazovanju, krajem 19. stoljeća pojavila se značajna struja u francuskom i engleskom liberalizmu koja je tražila najbolje načine kako država može pomoći da svaka osoba dobije mogućnost obrazovanja bez obzira na imovinsko stanje. Engleski filozof John Stuart Mill došao je tako na ideju onoga što će se stotinu godina kasnije nazvati kuponsko obrazovanje ili vaučerizacija. Mill je, naime, smatrao da obrazovanje mora biti dostupno svima i da država to treba omogućiti, ali je preferirao privatne škole zbog konkurentnosti i kvalitete. Stoga je tražio način kako bi svako dijete, bez obzira na imovinsko stanje roditelja, dobilo jednaku priliku izbora škole koju želi pohađati, bila ona privatna ili državna. To se može postići ako država u svoj program financiranja uključi svaku školu, pa i one privatne i da korisnici svojim izborom odlučuju koje škole trebaju ostati na tržištu, a koje se trebaju zatvoriti.

S druge strane, Ludwig von Mises se u prvoj polovini 20. stoljeća oštro protivio svakom petljanju države u obrazovanje. On je smatrao da je obrazovanje alat despotima i autokratima koji će ga sigurno koristiti kako bi indoktrinirali djecu, a kao primjere navodio je komunistički SSSR i fašističku Italiju. Mises je isticao razliku u ciljevima privatnog sektora i državne vlasti. Privatnom sektoru je cilj ostvariti profit i on će zbog tog cilja podilaziti svojim klijentima, korisnicima, nudeći im što bolju uslugu, ali država, kao monopolist, ima drugačije ciljeve i oni nisu toliko plemeniti.

Čak i u liberalnoj demokraciji svaka će izabrana vlast htjeti utjecati kroz obrazovanje na buduće glasače te će "gurati" vlastitu demagogiju, što je jako opasno za budućnost društva, smatrao je Mises. Kako onda riješiti problem onih koji nisu u mogućnosti plaćati školarine u privatnim školama? Predlagao je osnivanje humanitarnih fondova u te svrhe i uzdao se u društvenu odgovornost najbogatijih, ali i svakog poduzetnika jer je poduzetnicima u interesu da iz škole izlaze dobro obučeni radnici i inovatori.

Nakon New Deala i Drugog svjetskog rata diljem Zapada stvari su krenule protiv klasičnog liberalizma te je državni aparat postao u mnogim zemljama ne samo sredstvo zaštite temeljnih ljudskih prava građana, već sve više i njihov glavni oslonac kroz život. Država je 1960-ih u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj i drugdje već imala ulogu u obrazovanju takvu da se bez nje više nije moglo zamisliti. Milton Friedman je napisao esej "Uloga države u obrazovanju" u kojem je predstavio vaučerizaciju. Mnogi ga kreditiraju za osmišljavanje takvog obrazovnog sustava iako je on samo uzeo i prilagodio Millovu ideju. Friedman je postao planetarno popularan i cijenjen ekonomist pa su mnoge zemlje diljem svijeta prihvatile njegov prijedlog i primijenile vaučere u obrazovanju što je dovelo do različitih rezultata.

Vaučerski sustav obrazovanja danas se smatra uspješnim u Nizozemskoj gdje polučuje izvrsne rezultate, a doveo je i do rasta plaća učitelja i profesora. S druge strane, u Švedskoj posljednjih godina ima dosta zamjerki i razmišljaju o novoj reformi. Vaučere su uvele još i Irska, Danska, Čile, Kolumbija, Hong Kong itd.

Po meni je to trenutno najliberalniji obrazovni sustav koji postoji zato što omogućuje zdravu konkurenciju kroz miks javnog i privatnog sektora, čini obrazovanje dostupno svakome bez obzira na imovinsko stanje i povećava kvalitetu (barem bi trebao po zakonima tržišta). Problem kod vaučerizacije je taj što ju učitelji u pravilu mrze, ne žele ni čuti za nju. To mi je pomalo neshvatljivo, budući da se i sami (s pravom) žale kako imaju niska primanja, a vaučerizacija bi im dala mogućnost da se dokažu na tržištu i da si poboljšaju primanja. Ali očito to ne žele jer je lakše raditi ovako, bez brige, za relativno malu plaću, nego se truditi da bi zaradili veću plaću.

No, budimo realni, nije vaučerizacija jedino dobro i efikasno rješenje za obrazovanje. Po rezultatima PISA testova najbolje u Europi plasirane su Estonija, Finska i Švicarska pa je zanimljivo pogledati kakve one imaju obrazovne sustave, a nijedna od tih zemalja nije uvela vaučere.

Švicarska je poznata po najnižim porezima u Europi i također najnižoj javnoj potrošnji u odnosu na BDP. Ali zanimljivo, Švicarska već desetljećima smatra obrazovanje državnim prioritetom broj 1 i u njega najviše ulaže. Čak 15 posto BDP-a Švicarska ulaže u obrazovanje, što je najviše među svim razvijenim zemljama svijeta. Švicarski učitelji su najbolje plaćeni u svijetu, 20 posto bolje od državnog prosjeka. Država je vlasnik 98% osnovnih i srednjih škola te velike većine sveučilišta, a imaju i jedno sveučilište među 10 najuglednijih u svijetu. Ali Švicarci su decentralizirali svoje školstvo, tako da svaki kanton ima vlastiti kurikulum. Djeca se specijaliziraju vrlo rano, a oni koji izaberu neki zanat postaju dio tržišta rada već početkom srednje škole i počinju zarađivati plaću kao šegrti, pomoćnici u privatnim tvrtkama itd. Švicarsko obrazovanje se bazira zapravo na potrebama poslodavaca i tržišta jer država na to gleda kao ulaganje u gospodarstvo.

Finska je u svijetu često ocijenjena kao zemlja s najboljim obrazovnim sustavom iako posljednjih godina pada u rezultatima PISA testova. Finski sustav je, za razliku od švicarskog, potpuno centraliziran s jedinstvenim kurikulumom. Oni su još od 1990-ih počeli provoditi reformu koja još uvijek traje, a ide se na tzv. "otvoreno školstvo" ili "obrazovanje bez zidova". Učenici ne dobivaju ocjene do kraja osnovne škole kad pišu prvi test. Svi uče zajedno bez obzira na njihove pojedinačne sposobnosti. To je privlačno mnogim stručnjacima za obrazovanje u svijetu. Zanimljivo, učitelji u Finskoj plaćeni su ispod državnog prosjeka i Finska troši na obrazovanje relativno malo, po djetetu manje od ozloglašenog SAD-a.

Estonija je sve iznenadila kad je nedavno prestigla na PISA testovima iz znanosti i matematike "moćnike" poput Finske i Švicarske. U odnosu na njih, Estonija je još uvijek relativno siromašna zemlja, a postala je prvak Europe u obrazovanju. Kako to? Estonija uz to ima i velike probleme kod učiteljskog kadra s obzirom da joj je dobni prosjek učitelja preko 50 godina, a samo 14% učitelja smatra da je njihovo zanimanje dovoljno cijenjeno u društvu. Pa opet, uspjeli su polučiti fantastične rezultate. O fenomenu estonskog obrazovanja pisao je Thomas Hatch, osnivač stranice InternationalEdNews i profesor na učiteljskom koledžu u SAD-u, pročitajte njegovo iskustvo posjeta Estoniji.

Dakle, nije lako reći "ovo je liberalno rješenje obrazovanja". Liberalizam teži što većem izboru, što boljoj dostupnosti i kvaliteti usluge. Svako rješenje na tom tragu, ako se u praksi pokaže efikasnim, iz liberalnog gledišta bilo bi prihvatljivo. Ja bih osobno Hrvatskoj uvijek preporučio vaučerizaciju, već sam iznio svoje razloge, ali ostajem otvoren i za drugačije prijedloge. Ono što znam zasigurno, to je da ovakvo obrazovanje kakvo imamo trenutno u Hrvatskoj, nije dobro. Jednostavno, nije efikasno jer su rezultati jako loši i na PISA testovima i na tržištu rada. U ovom sustavu imamo državu koja drži monopol uz crkvene organizacije kojima je jedinima dozvoljeno osnivanje škola na račun države i ravnopravnost kod financiranja dok je privatni sektor u nepovoljnom položaju pa se ne može razvijati niti je moguća zdrava konkurencija. Na kraju, cijenu plaćaju djeca koja dobivaju lošu uslugu.

Hrvatska treba reformu školstva, ali ne samo kurikuluma, već kompletnog obrazovnog sustava.

 

Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!
VIŠE IZ RUBRIKE:
ŠKOLA
O autoru
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa. >>VIŠE
Newsletter
Upiši e-mail adresu: