Lipa - primjer kako se udruge u slobodnom društvu trebaju financirati

Odgovor na mnoga društvena i ekonomska pitanja u Hrvatskoj glasi „Država da uradi nešto!“, što je stvorilo situaciju da se sve interesne skupine natječu oko toga tko će više prisvojiti iz državnog proračuna. Svi se bune o tome kako država loše funkcionira, a svi opet traže od države da sve uredi, odredi, sistematizira, dodijeli, subvencionira, pomogne, nagradi. Država nikome ne valja, ali svi mole državu za pomoć. Budimo iskreni, nitko od onih koji kritiziraju državu, a istodobno od nje primaju novac, nije stvarno bijesan na neefikasnost države, nego samo na to što mu država ne daje još više i to što država ne daje samo njima već i drugima.

U takvoj situaciji se svi ponašaju kao razmažena i nekulturna djeca koja se međusobno bore za pozornost majke države, za njenu naklonost, njen hladni zagrljaj. Razmažena djeca su neutaživa, stalno traže sve više, ne podnose dijeljenje i nikada ne odrastaju. Isto je i sa svima koji traže da država „uradi nešto“, a to znači da država otme novce jednima i preraspodjeli njima. Baš kao i razmažena djeca, oni svi misle da zaslužuju nešto i da je nešto njihovo pravo, pravo da posredstvom države otimaju drugima za sebe, pravo da samo oni mogu biti ti koje majka država voli, pravo da određuju što je ispravno, a što neispravno trošenje ukradenog novca, pravo da kritiziraju isto društvo koje ih financira.

A što je krajnji cilj svih tih interesnih skupina koje misle da im država duguje financiranje? Pa naravno, krajnji cilj im je kontrola cijelog društva, utišavanje bilo kakve oporbe i uspostavljanje monolitnog javnog diskursa koji će biti odobren isključivo od strane njih. Naravno, ne može se zanemariti i dobra stara pohlepa, kako za novcem - tako i za moći. Mnogi će se iznenaditi što jedan liberal govori protiv pohlepe, ali ovdje se radi o krivoj vrsti pohlepe. Pohlepa ovog tipa znači da se koristi prisilna moć države da bi se oporezivanjem ukrao prevelik dio novčanih sredstava od građana da bi se transferiralo određenoj interesnoj skupini, bila ona „nezavisni medij“, vjerska zajednica, agencija, udruga ili nešto drugo. Ovdje se radi o pohlepi za tuđim novcem i korištenjem instrumentalizirane krađe, jer preveliki porezi s užasnom uslugom koju država zauzvrat nudi su jednostavno - krađa.

Ono što sve te interesne skupine i društveni upravljači ne razumiju jest to da je tražiti državu da uspostavi restriktivnije institucije koje će osiguravati veliku moć onima koji ih kontroliraju je dvosjekli mač. Ne postoji nikakva garancija, posebno u demokratskom društvu koje svake četiri godine održava izbore, da netko drugi neće preuzeti te institucije društvenog i gospodarskog upravljanja, koja osiguravaju veliku moć da se ostatak društva prisili na promjene koje netko zahtijeva, i iskoristiti ih za ciljeve sasvim suprotne od onih koje imaju upravo oni koji su toj instituciji i osigurali toliku moć. Društveni upravljači nikako da se sjete da vrlo lako mogu izgubiti prevlast i kontrolu institucija, i da će se te institucije prisile okrenuti protiv njih.

Društvo treba prihvatiti kao heterogeno, kako individualno tako i vjerski, ideološki, politički, subkulturno i na mnoge druge načine. Država postoji kao kompromisno rješenje svih tih heterogenosti i osigurava institucionalni okvir u kojem sve te heterogenosti mogu koegzistirati i surađivati. Ali kada država postane instrument kojim jedna skupina koristi prisilu da bi druge natjerala na određeno ponašanje i otimanje drugima da bi se podržao njihov rad, onda funkcija države postaje instrumentalizirano nasilje. To je slučaj kod svakog otimanja novca od poreznih obveznika da bi se financirale zajednice koje pišu u interesu jedne od brojnih skupina u heterogenom društvu.

Jedini ispravni način je da sve institucije koje služe određenoj idejnoj matrici i koje nisu dio institucija koje sačinjavaju kostur države kao takve i djeluju nepristrano financiraju same sebe, tj. da izvore financiranja traže u onom dijelu stanovništva čijim idejnim matricama pripadaju. Jednostavno rečeno, da svaka skupina traži vlastite izvore financiranja bez prisile posredstvom države koja bi oporezivanjem prisiljavala pojedince u društvu da financiraju one grupacije s kojima se ne slažu i koje ne žele financirati. To efektivno znači da ateisti ne trebaju financirati vjerske zajednice, kršćani ne trebaju financirati islamsku zajednicu, ljevičari ne trebaju financirati konzervativne pokrete, desničari ne trebaju financirati lijeve pokrete itd. Jedino tako se može izgraditi savjesno, konstruktivno i nezavisno građansko društvo. Sve ostalo će završiti u politizaciji svega da bi se dodvorilo političkim strankama i tako izvuklo što više novca od države.

Nedavno su započete dvije takve akcije, jedna od strane Lipe - udruge poreznih obveznika, a druga od strane NGO medija Lupiga. Ove dvije crowdfunding kampanje pokrenute su slučajno u isto vrijeme pa ih pojedinci uspoređuju, ali zapravo nemaju ništa zajedničko.

Lipa je pokrenula crowdfunding kampanju za financiranje projekta "Crna knjiga trošenja javnog novca" s intencijom evidentiranja i dokumentiranja netransparentnog i neefikasnog trošenja novca poreznih obveznika. Ideja je odgovoriti na vječno pitanje "Di su pare?". Crna knjiga je genijalna ideja jer rješava veliki problem hrvatskog društva, problem kolektivne amnezije. Tko se više sjeća aktera svih tih afera iz zadnjih 27 godina? Tko još zna "Ko je jamio" i gdje su novci završili? Nemoguće je sve to popratiti i jedno mjesto na kojem će se zbirno skupljati svi slučajevi netransparentnog trošenja novca je upravo ono što Hrvatskoj treba.

Pojavio se novi političar za kojeg niste sigurni koliko je vjerodostojan? Provjerite u Crnoj knjizi. Pojavila se nova politička opcija i niste sigurni u njenu iskrenost? Provjerite članove u Crnoj knjizi. Netko je izabran na novu funkciju na sumnjiv način? Provjerite ga u Crnoj knjizi. Crna knjiga nije nikakvo sredstvo ucjene, nego sasvim legitiman demokratsku način kontrole onih koji se nazivaju vođama društva i troše novce koje država otme od građana.

Udruga Lipa se od svog osnutka ne financira iz proračunskih sredstava, već isključivo od članarine i dobrovoljnih donacija. Ovaj crowdfunding je, dakle, njen način funkcioniranja i cilj rada, što je upravo jedan od rijetkih pozitivnih primjera civilne udruge u našem društvu. Sve bi udruge trebale djelovati tako, financirajući se isključivo sredstvima koje su im dobrovoljno donirali oni koji u njihovom radu vide nešto pozitivno i interes zajednice, a ne prisilno od onih koji njihov rad ne podržavaju.

Lupiga je jedan od mnogih deklarativno nezavisnih medija koji ustvari ima sasvim jasno definiranu lijevu političko-ideološku matricu kroz koju filtrira sve vijesti i događanja. Sasvim legitimno, ali je problem što je ta homogeno ideološka priča bila donedavno financirana iz državnog proračuna, proračuna u koji su prisiljeni uplaćivati svi građani RH. Kako su ostali bez proračunskih sredstava - jer je institucija koja dodjeljuje proračunska sredstva došla pod kontrolu njihovih ideoloških protivnika koji su ta sredstva prebacili na njima prihvatljive „nezavisne“ medije. I tu se vraćamo na ono što sam rekao pri početku ovog teksta, nitko vam ne garantira da ćete vi zauvijek zadržati kontrolu nad institucijama prisile te će se one kad-tad okrenuti protiv vas samih. Tako da je sami opstanak Lupiga došao u pitanje te su započeli kampanju za doniranje sredstava koja bi im omogućila preživljavanje. Za Lupigu ova kampanja je vjerojatno "nužno zlo", odnosno zadnja moguća opcija nakon što su iscrpjeli sve mogućnosti financiranja sredstvima poreznih obveznika, ali pozitivno je što će odsad djelovati na račun onih koji ih podržavaju.

Nama je drago što su i lijevi NGO mediji, premda ne svojevoljno nego silom prilika, izašli na tržište. Ovo je evolucija društva na djelu, svaka grupacija traži od svojih istomišljenika da ih podrže u radu. Možda se ne slažem s gotovo ničim što Lupiga piše, ali nikako ne želim da propadne ni Lupiga ni slični mediji. Moja jedina želja je bila da maknu svoje ruke iz mog džepa i apsolutno podržavam novi način financiranja koji su odabrali. Bili su prisiljeni na to jer su njihove ideološki bliske političke stranke izgubile izbore i kontrolu nad institucijama koje su dodjeljivale sredstva iz proračuna pa sada te iste institucije služe njihovim političkim protivnicima, ali ipak se radi o pozitivnoj promjeni svijesti.

Svatko neka podrži ono što smatra da je dobro za njega i zajednicu, a mi vas pozivamo da donirate prema svojim mogućnostima udruzi Lipa za projekt "Crna knjiga trošenja javnog novca" - na ovom linku.