Ljevica ima svoju Markićku, zove se Boris Jokić

Postaje tradicija da se 1. lipnja svake godine ljevičari okupljaju u svome Maršu protiv Crkve i HDZ-a. Iako su motivi ovih prosvjeda apsolutno jasni (nezadovoljstvo HDZ-om i Crkvom), smisao i realni cilj potpuno su nejasni.

Kao i lani, i danas čitam vrlo slične izjave s prosvjeda: "Ovdje smo jer nas HDZ i Crkva vraćaju u Srednji vijek, sve su uništili i mladost, koja nema budućnost" (izvor: Index). Već u sljedećem odlomku netko drugi kaže da su za "društvo tolerancije".

Prema definiciji UNESCO-a, tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima.

Ako je tolerancija poštovanje različitosti, zašto onda imate toliko problema s prihvaćanjem da živite s vjernicima? Tolerancija podrazumijeva ne samo toleranciju prema LGBT osobama, već i prema kršćanima, muslimanima, ateistima - svima! Ako se već kunete u tu toleranciju, pokažite malo poštovanja prema vašim neistomišljenicima. Traže izbacivanje vjeronauka iz škole, a to je izborni predmet, da bi nametnuli svoje predmete kao obavezne. Koliko to ima veze s tolerancijom, drugarice i drugovi?

Kad sa skupa tražite izabrane ljude koji rade na kurikulumu da "odstupe i posao prepuste struci", što to točno znači? Da oni nisu stručni? A nisu stručni jer ne dijele vaš svjetonazor? Znači, ljevičari su sebi pripisali stručnost za obrazovanje i 21. stoljeće, nema drugog objašnjenja.

Isti ti ljudi bijesne na svaki, ne daj Bože, spomen privatizacije ili vaučerizacije školstva, što bi dalo roditeljima mogućnost izbora i veću neovisnost obrazovanja o političarima na vlasti. To je paradoks, jer upravo ljevičari imaju očitih problema s političarima na vlasti. Zašto se onda toliko protive ideji da se moć otme politici i prenese roditeljima? Zato što znaju da većina roditelja NEĆE izabrati ono što bi oni htjeli. Dakle, opet dolazimo do problema s "tolerancijom" kod onih koji se na toleranciju najviše pozivaju.

Ta "tolerantna" ljevica, predvođena hrpom udruga na državnoj sisi i uz potporu lijevih političkih stranaka, našla je i svoju ikonu. Znanstvenik Boris Jokić, koji je za vrijeme SDP-ove vlasti trebao voditi reformu kurikuluma pa je otišao kad se vlast promijenila, postao je njihov zaštitni znak. Znak svojevrsne "revolucije" koja bi prosvjedima valjda trebala natjerati vladajući HDZ da se odrekne ministarstva obrazovanja i da ga ponudi nekome iz lijeve oporbe. Iako nema previše smisla, to im je izgleda jedini cilj. Je li Jokić svojevoljno ušao u to ili su ga mediji i političari u to upleli, ne znam, ali je svakako prihvatio tu ulogu.

Ono što sam posljednjih godina na ovakvim skupovima naučio, to je da su najgori oni koji počinju govor riječima "mi nismo ni lijevo ni desno, mi smo za toleranciju", a već u sljedećoj rečenici će vam jasno dati do znanja tko im smeta, kome bi ukinuli slobodu izbora i što bi nametnuli tuđoj djeci.

Njihovo je nezadovoljstvo toliko smiješno i apsurdno da bismo se mogli satima smijati. Oni, dakle, žele da država apsolutno kontrolira obrazovanje, ali im se ne sviđa koga je narod izabrao za državnu vlast. To me podsjetilo na jednu misao mog omiljenog filozofa Ludwiga von Misesa (sorry što opet citiram njega, ali je stvarno genijalan), koji je napisao: Najgora stvar koja se može dogoditi socijalistu je da mu na vlast dođe socijalist koji nije njegov prijatelj.

Ja vjerujem da među građanima koji sudjeluju u tim ljevičarskim prosvjedima ima i onih koji su jednostavno zavedeni, koji stvarno vjeruju kako se bore za dobru stvar. Ako ste i vi među njima, razmislite malo. Ni ja ne mislim da je Barišić dobar ministar, on je katastrofa poput cijele aktualne Vlade. Ali ništa bolji neće biti ni sljedeći ministar obrazovanja. Nije rješenje u smjeni ministra niti postavljanju ljudi s drugim svjetonazorom da nametnu svoju ideologiju našoj djeci. Rješenje je u oduzimanju moći ministrima, politici. Rješenje je preuzimanje moći na obrazovanje i odgoj. To treba biti stvar roditelja, a ne nekih znanstvenika koje biraju političari. A onda će nam biti totalno svejedno tko je ministar i koja je stranka na vlasti.