Tko je kompetentan da ocjenjuje rad državnih i javnih službenika?

U nedavnom intervjuu za Globus ministar uprave Lovro Kuščević požalio se da je "uhljeb" neprimjerena riječ koja "vrijeđa sve zaposlenike". Tvrdi da nije točno da je uprava nabujala jer se rast za 2.363 zaposlena samo u mandatu ove vlade dogodio u javnim ustanovama, "među kojima su ustanove od dječjih vrtića do škola i bolnica".

Usprkos činjenici da se stanovništvo smanjuje, broj javnih službenika se konstantno povećava i to mu nije čudno. Zanimljivo, najavljuje i povećanje plaća zaposlenicima u državnoj upravi zato što "zaposleni u županijama imaju veće plaće".

"Rezultati rada moraju biti jedini kriteriji za rangiranje službenika i, kao što znate, Vlada priprema Zakon i dvije uredbe, što će rezultirati objektivnijim ocjenjivanjem rada službenika, o čemu će ovisiti njegovo napredovanje i plaća."

Nije objasnio način na koji će javni službenici biti ocjenjivani, tko će ih ocjenjivati i po kojim kriterijima, ali sudeći po dosadašnjim njegovim izjavama i zalaganju njegovog ministarstva, riječ je o onome što smo već imali i prije. Ako će i dalje javne službenike ocjenjivati njihovi nadređeni, neće se apsolutno ništa promijeniti.

Javni službenici, kao što im i sam naziv govori, trebali bi služiti građanima, poreznim obveznicima koji ih financiraju. Stoga samo građani, korisnici njihovih usluga, mogu biti kompetentni za ocjenjivanje rada javnih službenika. Jedini kriterij je zadovoljstvo građana uslugom.

U privatnom sektoru korisnici uvijek imaju izbor. Ako kupac nije zadovoljan uslugom jednog ponuđača (trgovca/proizvođača), on će izabrati drugoga. To nam omogućuje sistem slobodnog poduzetništva koji kreira konkurentnost na tržištu. Na taj način kupci direktno "ocjenjuju" ponuđače dobara i usluga na tržištu.

Ali u javnom sektoru je potpuno drugačije jer je država monopolist. Ako niste zadovoljni uslugom javnih službenika, ne možete izabrati da njihove usluge ne koristite i da se obratite konkurenciji. Jedina mogućnost koju imate je pisati žalbe nekom državnom tijelu koje je u istom sistemu kao i taj javni službenik na kojeg se žalite, a ljude u tom tijelu (obično je riječ o nadređenoj osobi) često je postavila ista struktura koja je postavila i tog javnog službenika.

Dakle, imamo zatvoreni krug.

Ja se slažem s gospodinom Kuščevićem da "uhljeb" nije primjerena riječ kada se koristi generalno za sve jer ima jako puno korisnih i predanih javnih službenika koji savjesno obavljaju svoj posao i bez kojih bi ova država bila još gora nego što je. Ali ako želi promijeniti percepciju prema javnim službenicima, onda treba raditi na poboljšanju transparentnosti rada javnih službenika i uvesti direktno ocjenjivanje od strane korisnika njihovih usluga. I onda na osnovu tih ocjena donositi odluke o povećanju ili smanjenju plaća pojedinih službenika.

Osim toga, u državnoj i javnoj službi je praktički nemoguće dobiti otkaz pa je čak i na lokalnim razinama onemogućeno županima, gradonačelnicima i općinskim načelnicima da reduciraju broj zaposlenih. Slabi rezultati nečijeg rada kao razlog otkaza lako se ruše na sudu jer su zaštićeni zakonom kao lički medvjedi. Svakom promjenom vlasti i ulaskom novih stranaka u vladajuću koaliciju uhljebljuju se novi ljudi, a oni stari se ne mogu otpustiti i zato se konstantno povećava broj državnih zaposlenika.

To su problemi koje Kuščević ignorira, ali dok god je tako, njegove primjedbe na račun medija i javnosti bit će i dalje smiješne i neutemeljene.

Ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak također priča o ocjenjivanju, ovaj put učitelja. Najavljuje novi pravilnik po kojem će učitelji biti ocjenjivani, a oni najbolje ocijenjeni među njima i financijski nagrađeni.

To je svakako pomak nabolje jer u tom smjeru treba ići, ali opet se postavlja pitanje tko ocjenjuje učitelje. Ravnatelji i službe u ministarstvu ne mogu biti mjerodavna tijela. Učitelji mogu biti objektivno ocijenjeni na dva načina.

Prvi način bi bio prema objektivnom uspjehu njihovih učenika. Recimo, profesor matematike u srednjoj školi bi trebao biti ocijenjen prema uspjehu njegovih učenika u testu iz matematike na državnoj maturi jer to je direktno rezultat njegovog rada.

Drugi način je ocjenjivanje roditelja. Iako učitelji, koliko smo vidjeli iz nedavne kampanje #ijasamfranjo, često preziru i učenike i njihove roditelje, to su korisnici njihovih usluga. Roditelj želi najbolje svome djetetu, što znači da želi i da ono dobije što realnije znanje koje će mu kasnije trebati u životu. Roditelj je zapravo jedini kompetentan ocijeniti rad učitelja s njegovim/njenim djetetom.

Dok god se formiraju državni odbori i komiteti u kojima jedni državni službenici ocjenjuju druge državne službenike, ne možemo očekivati konkretne promjene u radu naših državnih i javnih službi, koje su, usput rečeno, po efikasnosti među najgorima u svijetu. Riječ je o državnim institucijama koje se moraju poboljšati radi poboljšanja gospodarstva.

Ključni cilj bi trebao biti osvajanje povjerenja građana u državne institucije, a po onome što Kuščević govori, nisam siguran da on to shvaća.