Liberali - priča o Crnoj Gori kakva je mogla biti

31.10.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5


PIŠE: MARIO NAKIĆ

Liberali - priča o Crnoj Gori kakva je mogla biti


PIŠE Mario Nakić

Kad je započela agresija JNA na Hrvatsku 1991. godine, crnogorska vlast koju su činili demokratski socijalisti (DPS) na čelu s Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem pokrenula je žestoku medijsku kampanju kojoj je cilj bio proširiti strah od Hrvata i nahuškati Crnogorce na ono što će uslijediti. Crnogorski tisak bio je pun tekstova o hrvatskim teritorijalnim pretenzijama prema Crnoj Gori, o vatikanskoj zavjeri da se pravoslavlje otjera s Mediterana, da bi sve kulminiralo pričom o "30.000 ustaša u Dubrovniku koji planiraju napad na Crnu Goru".

U propagandu se uključila i većina tadašnje crnogorske kulturne kreme, a oporba se uglavnom natjecala s vladajućom strankom u sijanju straha i mržnje prema Hrvatima. Sve to, dakle, s ciljem da se opravda agresija na Dubrovnik koju su crnogorski mediji nazivali "rat za mir", kao "preventivni rat da bi se postigao mir".

Ipak, jedan dio crnogorskog naroda odbijao je prihvatiti takvu retoriku. Okupili su se oko Liberalnog saveza Crne Gore (LSCG), političke stranke koja se pretvorila u antiratni pokret i aktivizam suprotstavljanja Miloševićevom režimu. U Hrvatskoj su upamćeni po skupu na Cetinju u prosincu 1991. kada je preko 10.000 okupljenih ljudi zapjevalo: "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče. To su bili sve četnici, Momirovi plaćenici."

Slavko Perović, predsjednik Liberalnog saveza, s tog je prosvjeda poručio: "Država koja u svojim temeljima ima jedan sprženi Vukovar neće nikada biti srećna", pozivajući na odvajanje Crne Gore iz tadašnje Jugoslavije.

Na drugom antiratnom prosvjedu u veljači 1992. Perović je izrekao još jednu čuvenu rečenicu za povijest: "Moramo danas reći glasno da nas cijeli svijet čuje. Slobodane Miloševiću, nije ti, nije ti Crna Gora prčija niti može biti zakrpa na prljavoj haljini tvoje politike!"





Crnogorski povjesničari danas se slažu da su upravo ti prosvjedi u organizaciji LSCG-a najsvjetlija točka u modernoj povijesti Crne Gore "jer dokazuje da je postojala i ona 'druga Crna Gora', koja je pružala otpor agresivnoj nacionalističkoj politici".

Na prvim višestranačkim izborima 1992. LSCG je osvojio 12 posto glasova i postao treća politička snaga. Njihovo težište bilo je na uspostavljanju mira, tadašnji društveno-ekonomski sustav nazivali su "kriptokomunizam" i bili su prvi zagovornici potpunog razlaza sa Srbijom. Perović je u svojim javnim nastupima naglašavao kako srpska povijest nije crnogorska povijest, a Miloševićevi ratovi nisu njihovi. Kad su se rasplamsali sukobi u BiH, Liberalni savez je nastavio s antiratnim aktivnostima te je stao u zaštitu bošnjačkog i albanskog naroda u Crnoj Gori koji su bili u egzistencijalnoj opasnosti i strahu od progona i istrebljenja.

Uz to, proširili su sjeme crnogorskog nacionalnog identiteta. Na njihovim skupovima diljem Crne Gore sve su glasniji bili zahtjevi za samostalnošću. Imali su i jedinstveni folklor - dva prsta u znak "L" (kažiprst i palac) što je bio znak pripadnosti Liberalnom savezu, imali su himnu, a popularizirali su i stari poklič "E viva Montenegro!" u znak želje za samostalnošću. Pogledajte kako je to izgledalo 1992. u Nikšiću.





Od samih početaka bili su pod budnim okom državnih organa. Njihovi skupovi bili su praćeni velikim policijskim snagama. Perović im se jednom prilikom obratio riječima: "Gospodo u uniformama, što nas svuda pratite, od koga nas to čuvate?" Mediji su ih napadali, pogotovo čelne ljude iz stranke, konstruirajući najgore priče o njima kako bi odvratili građane od podrške ideji samostalnosti Crne Gore. Prozivali su ih petokolonašima, vatikanskim i američkim plaćenicima itd. Uspjeli su tako nahuškati građane da ne dozvole skup LSCG-a u nekim gradovima. U Golubovcima su ih 1993. dočekale - barikade!





Perović je 1994. na srbijanskom RTS-u u TV dvoboju sa Zoranom Đinđićem, koji je tada predstavljao oporbu Miloševiću u Srbiji, ovako objasnio program Liberalnog saveza:

"Dvije prethodne Jugoslavije su stvorene tako što je ogromno narodno povjerenje bilo uloženo u ta dva projekta s gledišta dvije različite ideologije, ali ne možemo osporiti da nije bilo narodnog oduševljenja. Ova država je stvorena na osnovu energije ratnih profitera, ratnih zločinaca, kriminalaca, ljudi koji su odgovorni za 300.000 grobova. To nije tkivo koje može dati plodonosan rezultat. Mi u Crnoj Gori želimo biti dio europske tradicije, europske kulture, onoga što jesmo bili.

Kada se zagledamo u Beograd, shvatamo da je ovo fašizirani prostor. Kontaminiran nacionalizmom i nacionalšovinizmom. I ta kontaminacija će trajati najmanje nekoliko desetljeća. Mi želimo izaći iz tog prostora da bismo se sačuvali i da bismo kao mediteranska, europska, relativno bogata, demokratska država pobjegli od toga prostora; ne da bismo se odvojili od Srbije, nego upravo da bismo takvoj Srbiji pokazali ponovno, kao i niz puta u povijesti do sada, primjer kojim smjerom treba ići.

Mi smo 1990. godine rekli: Liberalni savez je slobodan pojedinac, slobodan narod, samostalna Crna Gora, liberalna demokracija, neograničena privatna svojina, slobodno tržište. Europa i mediteran. Okrenutost prema svijetu. Mi Crnu Goru želimo graditi kao otvoreno društvo."

(cijeli dvoboj pogledajte na ovim linkovima: 1. dio, 2. dio, 3. dio, 4. dio, 5. dio)

Posebnost ideje državnosti kakvu je LSCG gradio u odnosu na gotovo sve druge nacije proizašle iz bivše SFRJ je u tome što oni zaista nisu polazili od mržnje niti suprotstavljanja bilo kojem narodu. Perović je to objašnjavao riječima: "Mi ne želimo graditi državu na romantiziranom nacionalizmu ili nacionalšovinizmu, Crna Gora će biti jednako država Srba, i Bošnjaka i svih drugih".

U toj ideji o narodnom jedinstvu otišli su korak dalje kad su 1996. godine pred izbore stupili u koaliciju s Narodnom strankom koju su činili uglavnom crnogorski Srbi. Koalicija se zvala "Narodna sloga" i na izborima osvojila 27 posto glasova. Odmah nakon objave rezultata izdali su priopćenje za javnost u kojem su optužili vladajući DPS za lažiranje izbora. Tvrdili su da je podmetnuto tisuće listića i da su "glasali mrtvi".

Koalicija se ubrzo raspala zbog programskih razilaženja i zato što je Narodna stranka previše surađivala s SDP-om što se liberalima nije svidjelo. Na sljedećim izborima 1998. godine LSCG izlazi samostalno, ali ostvaruje jako slab rezultat (6%) nakon čega Slavko Perović podnosi ostavku na funkciju predsjednika stranke, a na izbornoj konvenciji 1999. za novog predsjednika je izabran Miodrag Živković.

U međuvremenu dogodila se velika promjena u vladajućem DPS-u koji se raspao. Iz stranke su izašli Momir Bulatović i njegovi pristaše, a DPS preuzima dotadašnji Bulatovićev prvi suradnik Milo Đukanović koji sada mijenja stavove i počinje zauzimati suverenističku poziciju te dolazi do zahlađenja odnosa s Beogradom. Na izborima 2001. godine nijedna stranka nije osvojila dovoljno da može samostalno uspostaviti vlast. LSCG pristaje podržati manjinsku vladu DPS-a pod uvjetom da se u roku godinu dana raspiše referendum o samostalnosti Crne Gore. Đukanović ipak nije raspisao referendum u dogovorenom roku pa LSCG ruši vladu. Na novim izborima Đukanovićev DPS uvjerljivo pobjeđuje.

Uslijed žestokih pritisaka medija, policijskih istraga, nekih otkrivenih afera i, kako su tada tvrdili, "velikih pritisaka državne tajne službe", zaključili su da ne mogu dalje nastaviti s političkim aktivnostima. Godine 2005. Liberalni savez donosi odluku o samoraspuštanju. Neki bivši članovi LSCG-a osnovali su Liberalnu stranku koja je nedavno pridružena europskom savezu liberala ALDE.

Gašenje LSCG-a najviše je odgovaralo Đukanoviću koji je preuzeo njihov program, stao na čelo novog "suverenističkog pokreta" i raspisao referendum na kojem su Crnogorci 2006. izglasali neovisnost. Milo Đukanović, koji je početkom 1990-ih podupirao Miloševića i agresiju na Hrvatsku, odjednom glumi mirotvorca i borca za samostalnost CG.

Tako da LSCG nije doživio svoj san - neovisnu Crnu Goru. Međutim, ubrzo se pokazalo da Crna Gora neće biti onakva kako su je Perović i njegovi liberali 1990-ih zamišljali. Krenut će u sasvim drugom smjeru - punom korupcije, kriminala, daleko od funkcionalne pravne države. Bitno je znati da se ova zemlja nalazi na strateški važnom položaju za čiji se utjecaj bore Zapad i Istok - SAD i Rusija.

Perovića je to jako razočaralo, o čemu je često javno govorio. Nije propuštao prilike da optuži Đukanovića za razne stvari od ratova 1990-ih do sprege s kriminalom. Godine 2012. završio je u bolnici s teškim ozljedama - pretukao ga je policajac.

Iz policije su prvo izvijestili kako se on opirao privođenju i da je on prvi udario policajca. Kasnije je policija promijenila priču te je policajac osuđen zbog prekoračenja ovlasti, ali Perović tvrdi kako to nije bilo prekoračenje ovlasti već pokušaj atentata naručen iz samog državnog vrha.

U tekstovima na njegovom blogu i u nedavnim intervjuima govorio je o tome kako je u Crnoj Gori demokratska promjena praktički nemoguća i da je lakše smijeniti Putina nego Đukanovića. Ima i neke prilično lude teorije kako Crnom Gorom vlada mafija, ali samo zato što tako Americi odgovara, odnosno da crnogorsku mafiju podupire CIA. U jednom tekstu na svome blogu početkom ovog desetljeća napisao je:

"Dvadeset i jednu godinu ja sam stanovnicama i stanovnicima Crne Gore vikao u lice: 'Ne idite mafijaškom stranputicom, slomiće vam kičmu, ubiće vam đecu, idite pravim putem, liberali su vam ga izgradili!' Ali, odgovor ogromne većine znamo, on glasi: 'Živjela nam sveta Mafija i naš sveti Vođa Milo!'"

Lani je u intervjuu za crnogorski portal Vijesti rekao:

"Milo Đukanović je javno ukrao program Liberalnog saveza iz samo jedne osnove i namjere: da taj program uništi. Njemu je bila potrebna privatna država koja nije ni država, ovo je koncentracioni logor. Za razliku od pravih koncentracionih logora gdje su ljudi nasilno dovedeni ili deportirani, stanovnici Crne Gore su dobrovoljni stanovnici ovog logora."

Nakon svega što je prošao, ne možemo osuđivati čovjeka ni ako pretjeruje. Ali ova priča o možda najvažnijem liberalnom projektu u modernoj povijesti balkanskih država dokazuje nam još jednom ono u što smo se i u Hrvatskoj, iako na drugačijim primjerima, imali prilike već uvjeriti. Na ovim prostorima liberalna ideja o pravnoj državi i slobodnom društvu jednostavno je prenapredna i neostvariva iz dva razloga; onima na vrhu odgovara status quo i prilagodit će se trendovima samo da ga zadrže, a većina onih na dnu nema dovoljno volje ni hrabrosti da nešto promijeni.

Liberali su bili "druga Crna Gora", nikada prva i vodeća. Da su bili prva i vodeća, danas bi Crna Gora izgledala sasvim drugačije. Ali opet, u tom bi slučaju i Hrvatska, Srbija i ostale zemlje bivše Jugoslavije bile drugačije i s nekim drugim vodstvom. I vjerojatno mnoge ružne stvari i zločini koji su se događali, ne bi se nikada ni dogodili.



VIŠE IZ RUBRIKE:
ZANIMLJIVOSTI
SVIJET
O autoru
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Ljudska prava

PIŠE: LIZ WOLFE

Stanovnici Hong Konga žele sačuvati ono što imaju: bogatu metropolu koja njeguje zapadne vrijednosti

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Još malo o turističkoj sezoni: Kako stojimo u usporedbi s drugim zemljama?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Medijska hajka bila je posve neopravdana: Iza nas je još jedna rekordna turistička sezona

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dvije američke općine više ne postoje: Stanovništvo nije htjelo plaćati lokalne namete pa su se samoukinuli

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novo istraživanje: Uzroci rasta ekonomske nejednakosti u SAD-u i Rusiji

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Raspudić kao gubitnik koji traži opravdanje za poraz u suđenju i organizatoru

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

HSLS-ov doprinos kampanji ʼDa se bolje razumijemoʼ: Hrebak majstorski spustio Pupovcu i Škori

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ribićeva rulja se okrenula protiv njega: Tko je to mogao predvidjeti?

Ekonomija

PIŠE: HENRY HAZLITT

Henry Hazlitt (1894-1993) bio je novinar i kolumnist koji je pisao o ekonomiji za New York Times, Wall Street Journal, Newsweek i druge poznate novine i časopise. Autor je knjige 'Economics In One Lesson' (1946).

Henry Hazlitt: Abeceda tržišne ekonomije

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rezultat Švedske na PISA testu ruši rasističke mitove i argumente protiv vaučerizacije u isto vrijeme

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Indeks fleksibilnosti zapošljavanja: Danska bolja od SAD-a, Hrvatska pri samom dnu

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dobra vijest: Hrvati su među najboljim govornicima stranog engleskog jezika u svijetu

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: