Ludwig von Mises: Kako je nastao antikapitalistički mentalitet

11.11.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5


PIŠE: MARIO NAKIĆ

Više od istog autora
Obersnel se ponaša kao despot i vlasnik Rijeke, a novinari mu plješću
Isus je bio izbjeglica i imigrant
Ljevica se totalno posvađala sa znanošću
Tko je Abiy Ahmed, etiopljanski premijer koji je osvojio Nobela za mir?
Vlada RH je najčešći izvor lažnih vijesti u Hrvatskoj. I sad ona kreće u borbu protiv lažnih vijesti...
Za tužbe protiv crkvenih zvona Zekanović okrivio neoliberalizam
Narodnjaci i fake news kao gorivo za lijevu kontrarevoluciju
Učitelj koji širi mržnju i poziva na nasilje treba biti kazneno gonjen
SAD: Antifašisti pretukli novinara koji je kritički pisao o njihovom pokretu
Marićevi porezni rezovi - kozmetičke mjere bez bitnih promjena. Evo što vlada treba učiniti...
Ove zemlje imaju najjednostavniji porezni sustav u razvijenom svijetu
Je li ovaj ekonomski analitičar dao najbolji prijedlog rješenja za zdravstvo?
Umjetnici koji žele slobodu, ne vole državu, ali vole državni novac
Obuljen Koržinek vlastitim primjerom pokazala kako se plasiraju lažne vijesti - tko će nju kazniti?
Mirando Mrsić u sukobu sa samim sobom
Hrvatski konzervativci optužuju Obamu i Clinton za vrijeđanje kršćana. Koliko njihove optužbe imaju smisla?
The Economist izabrao Francusku za zemlju godine, evo zašto
Zašto su intelektualci i biznismeni najveći neprijatelji slobodnog poduzetništva
Ljevičari zahtijevaju da Trump i HDZ preuzmu kontrolu nad Facebookom
Pametno o Marićevom progonu paušalaca: ʼUmjesto kočenja IT industrije, treba joj omogućiti da procvjetaʼ

Ludwig von Mises: Kako je nastao antikapitalistički mentalitet


PIŠE Mario Nakić

Odlomak iz knjige "Antikapitalistički mentalitet" (1956)

U društvu koje se temelji na kastama i statusu, pojedinac svoj položaj može pripisati nepovoljnoj sudbini i uvjetima izvan njegove vlastite kontrole. On je rob jer nadljudske moći koje određuju status pojedincima dodijelile su mu takvo mjesto. To nije rezultat njegovog djelovanja pa nema razloga da se stidi svoje poniznosti.

Njegova supruga ne može mu ništa prigovoriti. Kad bi mu ona rekla: "Zašto nisi vojvoda? Da si vojvoda, ja bih bila vojvotkinja", odgovorio bi joj: "Da sam se rodio kao sin vojvode, ne bih oženio tebe, sluškinjo, nego kćer drugog vojvode; to što nisi vojvotkinja je isključivo tvoja krivica; zašto nisi bila pametnija prilikom izbora svojih roditelja?".

U kapitalizmu je drugačije. Sada svaka postaja u životu ovisi o našem vlastitom djelovanju. Svatko čije ambicije nisu u potpunosti ostvarene vrlo dobro zna da je propustio šanse, da je ocijenjen i da živi onako kako se ponaša prema svojim bližnjima. Ako ga supruga pita: "Zašto zarađuješ samo osamdeset dolara tjedno? Da si bio pametan poput tvoga prijatelja Paula, ti bi sad bio voditelj poslovanja i uživao bi bolji život", on postaje svjestan vlastite inferiornosti i osjeća se poniženo.

Ono što puno govori o strogoći kapitalizma svodi se na činjenicu da svatko živi u skladu s njegovim doprinosom dobrobiti svojim bližnjima. Snaga principa, svakome prema zaslugama, ne dopušta bilo kakvo opravdanje za osobne nedostatke. Svatko vrlo dobro zna da postoje ljudi poput njega koji su uspjeli tamo gdje je i sam probao. Još gore, mnogi od onih kojima zavidi su oni koji su krenuli od iste točke od koje je i sam krenuo.

I, što je još gore, zna da to znaju i drugi. U očima svoje obitelji vidi tihi prigovor: "Zašto nisi bio pametniji?". On vidi kako se ljudi dive onima koji su bili uspješniji od njega i gledaju s prezirom ili sa sažaljenjem prema njegovom neuspjehu.

Ono zbog čega se mnogi osjećaju nesretnima u kapitalizmu jest činjenica da kapitalizam svakome pruža mogućnost za postizanje najpoželjnijeg položaja koji, naravno, postižu samo neki. Što god čovjek stekao, uglavnom je to samo djelić njegove ambicije. Uvijek su pred njegovim očima ljudi koji su uspjeli tamo gdje on nije uspio. Postoje momci koji su ga nadmašili i prema kojima on njeguje, u svojoj podsvijesti, komplekse inferiornosti.

To je stav skitnice prema čovjeku s redovnim poslom, tvorničkog radnika prema voditelju poslovanja, izvršnog direktora prema predsjedniku, čovjeka vrijednog 300.000 dolara prema milijunašu i tako dalje. Svačije samopouzdanje i moral potkopani su od onih koji su dali dokaz većih sposobnosti i kapaciteta. Svatko je svjestan vlastitog poraza i nedostataka.

Dugi niz njemačkih autora koji su radikalno odbijali "zapadnjačke" ideje prosvjetiteljstva i društvene filozofije racionalizma, utilitarizma i laissez faire ekonomije kao i politike koje su baštinile ove škole mišljenja, započeo je Justus Moser. Jedan od razloga koji su pobudili Moserov bijes bio je zahtjev da promocija vojnih časnika i državnih službenika treba ovisiti o osobnim zaslugama i sposobnostima, a ne o podrijetlu i plemenitosti loze, dobi i dužini rada u službi. Život u društvu u kojem bi uspjeh isključivo ovisio o osobnim zaslugama bi, kaže Moser, jednostavno bio nepodnošljiv.

Prema ljudskoj prirodi, svatko je sklon precjenjivanju vlastite vrijednosti. Ako čovjekova stanica u životu nije uvjetovana drugim faktorima osim njegove inherentne izvrsnosti, oni koji ostaju pri dnu ljestvice mogu ustupati u ovom ishodu i, znajući svoju vrijednost, još uvijek očuvaju svoje dostojanstvo i samopoštovanje. Ali ako budu nagrađeni prema zaslugama, neuspješni se osjećaju uvrijeđenima i poniženima. Rezultat mora biti mržnja i neprijateljstvo prema svima koji su ih nadjačali, tvrdio je Moser.

Cjenovni i tržišni sustav kapitalizma takvo je društvo u kojem zasluge i postignuća određuju čovjekovo djelo kao uspjeh ili neuspjeh. Što god tko pomislio o Moserovoj pristranosti protiv načela zasluga, treba priznati da je bio u pravu u opisivanju jedne od njegovih psiholoških posljedica. Imao je uvid u osjećaje onih koji su ocijenjeni i našao ono što je tražio.

Kako bi se utješio i vratio samopouzdanje, takav je čovjek u potrazi za žrtvenom groznicom. Pokušava uvjeriti samog sebe da je to propustio zbog vlastitih vrlina. On je barem jednako sjajan, učinkovit i marljiv kao oni koji ga nadmašuju. Nažalost, taj naš gadan društveni poredak ne dodjeljuje nagrade najzaslužnijim ljudima, već kruni nepoštenog beskrupuloznog lovca, prevaranta, eksploatatora, "robusnog individualista". Neuspjeh je bio njegova iskrenost. Bio je previše pristojan da bi pribjegavao osnovnim trikovima kojima njegovi uspješni suparnici duguju svoju uzlaznost. Zbog kapitalizma čovjek je prisiljen birati između vrline i siromaštva s jedne strane te poroka i bogatstvo s druge strane. On je, hvala Bogu, izabrao tu prvu mogućnost, a drugu je odbio.

Ova potraga za žrtvenom kozom predstavlja stav ljudi koji žive pod društvenim poretkom koji tretira sve prema njihovim zaslugama, i to ocjenom njihovih sugrađana, tako da je svatko krojač vlastite sudbine.

U takvom društvu svaki član čije ambicije nisu potpuno zadovoljene zamjera bogatstvo svih koji su uspjeli bolje od njega. Budala oslobađa te osjećaje kroz srdžbu i klevete. Sofisticiraniji se ne upuštaju u osobnu klevetu. Oni sublimiraju svoju mržnju u filozofiju, filozofiju antikapitalizma, kako bi neutralizirali njihov unutarnji glas koji im govori da je njihov neuspjeh potpuno vlastita krivnja. Fanatizam u obrani svoje kritike kapitalizma snažan je upravo zbog činjenice da se oni bore protiv vlastite svijesti.

Patnja zbog frustrirane ambicije svojstvena je ljudima koji žive u društvu gdje su svi jednaki pred zakonom. Nije uzrokovana jednakošću pred zakonom, nego činjenicom da u društvu jednakih pred zakonom nejednakost među ljudima, prema njihovim različitim sposobnostima i volji, tek dolazi do izražaja. Razlika između onoga što čovjek o sebi misli i onoga koliko on zaista vrijedi ljudima oko sebe, nemilosrdno je otkrivena. Sanjari o "poštenom" svijetu koji će ih tretirati prema njihovim "stvarnim vrijednostima" utočište su onih koje muči nedostatak samospoznaje.


Novo na Liberalu

Ljudska prava

PIŠE: LIZ WOLFE

Stanovnici Hong Konga žele sačuvati ono što imaju: bogatu metropolu koja njeguje zapadne vrijednosti

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Još malo o turističkoj sezoni: Kako stojimo u usporedbi s drugim zemljama?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Medijska hajka bila je posve neopravdana: Iza nas je još jedna rekordna turistička sezona

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dvije američke općine više ne postoje: Stanovništvo nije htjelo plaćati lokalne namete pa su se samoukinuli

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novo istraživanje: Uzroci rasta ekonomske nejednakosti u SAD-u i Rusiji

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Raspudić kao gubitnik koji traži opravdanje za poraz u suđenju i organizatoru

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

HSLS-ov doprinos kampanji ʼDa se bolje razumijemoʼ: Hrebak majstorski spustio Pupovcu i Škori

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ribićeva rulja se okrenula protiv njega: Tko je to mogao predvidjeti?

Ekonomija

PIŠE: HENRY HAZLITT

Henry Hazlitt (1894-1993) bio je novinar i kolumnist koji je pisao o ekonomiji za New York Times, Wall Street Journal, Newsweek i druge poznate novine i časopise. Autor je knjige 'Economics In One Lesson' (1946).

Henry Hazlitt: Abeceda tržišne ekonomije

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rezultat Švedske na PISA testu ruši rasističke mitove i argumente protiv vaučerizacije u isto vrijeme

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Indeks fleksibilnosti zapošljavanja: Danska bolja od SAD-a, Hrvatska pri samom dnu

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dobra vijest: Hrvati su među najboljim govornicima stranog engleskog jezika u svijetu

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: