Ludwig von Mises: Kako je nastao antikapitalistički mentalitet

Odlomak iz knjige "Antikapitalistički mentalitet" (1956)

U društvu koje se temelji na kastama i statusu, pojedinac svoj položaj može pripisati nepovoljnoj sudbini i uvjetima izvan njegove vlastite kontrole. On je rob jer nadljudske moći koje određuju status pojedincima dodijelile su mu takvo mjesto. To nije rezultat njegovog djelovanja pa nema razloga da se stidi svoje poniznosti.

Njegova supruga ne može mu ništa prigovoriti. Kad bi mu ona rekla: "Zašto nisi vojvoda? Da si vojvoda, ja bih bila vojvotkinja", odgovorio bi joj: "Da sam se rodio kao sin vojvode, ne bih oženio tebe, sluškinjo, nego kćer drugog vojvode; to što nisi vojvotkinja je isključivo tvoja krivica; zašto nisi bila pametnija prilikom izbora svojih roditelja?".

U kapitalizmu je drugačije. Sada svaka postaja u životu ovisi o našem vlastitom djelovanju. Svatko čije ambicije nisu u potpunosti ostvarene vrlo dobro zna da je propustio šanse, da je ocijenjen i da živi onako kako se ponaša prema svojim bližnjima. Ako ga supruga pita: "Zašto zarađuješ samo osamdeset dolara tjedno? Da si bio pametan poput tvoga prijatelja Paula, ti bi sad bio voditelj poslovanja i uživao bi bolji život", on postaje svjestan vlastite inferiornosti i osjeća se poniženo.

Ono što puno govori o strogoći kapitalizma svodi se na činjenicu da svatko živi u skladu s njegovim doprinosom dobrobiti svojim bližnjima. Snaga principa, svakome prema zaslugama, ne dopušta bilo kakvo opravdanje za osobne nedostatke. Svatko vrlo dobro zna da postoje ljudi poput njega koji su uspjeli tamo gdje je i sam probao. Još gore, mnogi od onih kojima zavidi su oni koji su krenuli od iste točke od koje je i sam krenuo.

I, što je još gore, zna da to znaju i drugi. U očima svoje obitelji vidi tihi prigovor: "Zašto nisi bio pametniji?". On vidi kako se ljudi dive onima koji su bili uspješniji od njega i gledaju s prezirom ili sa sažaljenjem prema njegovom neuspjehu.

Ono zbog čega se mnogi osjećaju nesretnima u kapitalizmu jest činjenica da kapitalizam svakome pruža mogućnost za postizanje najpoželjnijeg položaja koji, naravno, postižu samo neki. Što god čovjek stekao, uglavnom je to samo djelić njegove ambicije. Uvijek su pred njegovim očima ljudi koji su uspjeli tamo gdje on nije uspio. Postoje momci koji su ga nadmašili i prema kojima on njeguje, u svojoj podsvijesti, komplekse inferiornosti.

To je stav skitnice prema čovjeku s redovnim poslom, tvorničkog radnika prema voditelju poslovanja, izvršnog direktora prema predsjedniku, čovjeka vrijednog 300.000 dolara prema milijunašu i tako dalje. Svačije samopouzdanje i moral potkopani su od onih koji su dali dokaz većih sposobnosti i kapaciteta. Svatko je svjestan vlastitog poraza i nedostataka.

Dugi niz njemačkih autora koji su radikalno odbijali "zapadnjačke" ideje prosvjetiteljstva i društvene filozofije racionalizma, utilitarizma i laissez faire ekonomije kao i politike koje su baštinile ove škole mišljenja, započeo je Justus Moser. Jedan od razloga koji su pobudili Moserov bijes bio je zahtjev da promocija vojnih časnika i državnih službenika treba ovisiti o osobnim zaslugama i sposobnostima, a ne o podrijetlu i plemenitosti loze, dobi i dužini rada u službi. Život u društvu u kojem bi uspjeh isključivo ovisio o osobnim zaslugama bi, kaže Moser, jednostavno bio nepodnošljiv.

Prema ljudskoj prirodi, svatko je sklon precjenjivanju vlastite vrijednosti. Ako čovjekova stanica u životu nije uvjetovana drugim faktorima osim njegove inherentne izvrsnosti, oni koji ostaju pri dnu ljestvice mogu ustupati u ovom ishodu i, znajući svoju vrijednost, još uvijek očuvaju svoje dostojanstvo i samopoštovanje. Ali ako budu nagrađeni prema zaslugama, neuspješni se osjećaju uvrijeđenima i poniženima. Rezultat mora biti mržnja i neprijateljstvo prema svima koji su ih nadjačali, tvrdio je Moser.

Cjenovni i tržišni sustav kapitalizma takvo je društvo u kojem zasluge i postignuća određuju čovjekovo djelo kao uspjeh ili neuspjeh. Što god tko pomislio o Moserovoj pristranosti protiv načela zasluga, treba priznati da je bio u pravu u opisivanju jedne od njegovih psiholoških posljedica. Imao je uvid u osjećaje onih koji su ocijenjeni i našao ono što je tražio.

Kako bi se utješio i vratio samopouzdanje, takav je čovjek u potrazi za žrtvenom groznicom. Pokušava uvjeriti samog sebe da je to propustio zbog vlastitih vrlina. On je barem jednako sjajan, učinkovit i marljiv kao oni koji ga nadmašuju. Nažalost, taj naš gadan društveni poredak ne dodjeljuje nagrade najzaslužnijim ljudima, već kruni nepoštenog beskrupuloznog lovca, prevaranta, eksploatatora, "robusnog individualista". Neuspjeh je bio njegova iskrenost. Bio je previše pristojan da bi pribjegavao osnovnim trikovima kojima njegovi uspješni suparnici duguju svoju uzlaznost. Zbog kapitalizma čovjek je prisiljen birati između vrline i siromaštva s jedne strane te poroka i bogatstvo s druge strane. On je, hvala Bogu, izabrao tu prvu mogućnost, a drugu je odbio.

Ova potraga za žrtvenom kozom predstavlja stav ljudi koji žive pod društvenim poretkom koji tretira sve prema njihovim zaslugama, i to ocjenom njihovih sugrađana, tako da je svatko krojač vlastite sudbine.

U takvom društvu svaki član čije ambicije nisu potpuno zadovoljene zamjera bogatstvo svih koji su uspjeli bolje od njega. Budala oslobađa te osjećaje kroz srdžbu i klevete. Sofisticiraniji se ne upuštaju u osobnu klevetu. Oni sublimiraju svoju mržnju u filozofiju, filozofiju antikapitalizma, kako bi neutralizirali njihov unutarnji glas koji im govori da je njihov neuspjeh potpuno vlastita krivnja. Fanatizam u obrani svoje kritike kapitalizma snažan je upravo zbog činjenice da se oni bore protiv vlastite svijesti.

Patnja zbog frustrirane ambicije svojstvena je ljudima koji žive u društvu gdje su svi jednaki pred zakonom. Nije uzrokovana jednakošću pred zakonom, nego činjenicom da u društvu jednakih pred zakonom nejednakost među ljudima, prema njihovim različitim sposobnostima i volji, tek dolazi do izražaja. Razlika između onoga što čovjek o sebi misli i onoga koliko on zaista vrijedi ljudima oko sebe, nemilosrdno je otkrivena. Sanjari o "poštenom" svijetu koji će ih tretirati prema njihovim "stvarnim vrijednostima" utočište su onih koje muči nedostatak samospoznaje.