Ovako je Mises pisao o fašizmu 1927.

14.6.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

U nekim ekstremno lijevim krugovima ponavlja se citat iz Misesove knjige po kojemu ispada da je Mises hvalio i slavio fašizam. Je li to točno?
PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ovako je Mises pisao o fašizmu 1927.

U nekim ekstremno lijevim krugovima ponavlja se citat iz Misesove knjige po kojemu ispada da je Mises hvalio i slavio fašizam. Je li to točno?
PIŠE Mario Nakić

Kada ljevičari žele napasti intelektualnu ostavštinu starog klasičnog liberalizma, jedna stvar se obavezno ponavlja: citat iz knjige "Liberalizam" Ludwiga von Misesa kao krunski dokaz da su klasični liberali oduvijek bili skloni fašizmu, pa čak i da je liberalizam (skriveni) fašizam. U tom citatu od dvije rečenice Mises kaže da je fašizam "spasio europsku civilizaciju" i da će kao takav "ostati zapamćen u povijesti".

Liberalizam (ili libertarijanizam - jer libertarijanci su u Americi pravi nasljednici starih klasičnih liberala) je zbog tog citata napadnut bezbroj puta na američkim ljevičarskim portalima, ali ima i nekoliko slučajeva u Hrvatskoj. Na primjer, Filip Drača je 2015. to spomenuo u članku "Fašizam i libertarijanci" objavljenom na portalu udruge MAZ (Mreža antifašistkinja Zagreba), a dvije godine kasnije Goran Kovačević na portalu Radničke fronte u članku "Nema antifašizma bez antikapitalizma". Filip Drača je nedavno postao poznat široj javnosti kad je sprejem išarao Tuđmanov kip u Zagrebu.

Je li Mises stvarno to napisao, je li ozbiljno u jednom periodu slavio i hvalio fašizam? Da, ako uzmemo dvije rečenice i izvučemo ih iz konteksta. Međutim, kad pročitate cijeli odlomak iz kojeg su one izvučene, shvatit ćete da to nije bilo slavljenje i hvaljenje, već napad i brutalna kritika fašizma.

Ali prije nego što pročitamo cijeli Misesov odlomak posvećen fašizmu, iz njegove knjige "Liberalizam" (1927), bitno je podsjetiti na kontekst vremena u kojem je on nastao. Dakle, to je bilo 12 godina prije početka Drugog svjetskog rata, prije nastanka nacističke Njemačke. U to vrijeme Benito Mussolini je bio mladi diktator koji je dvije godine ranije proglasio Diktaturu vođe u Italiji. Iako je njegova diktatura bila žestoka i bez milosti prema političkim neprijateljima, ukupni zbroj njegovih dotadašnjih žrtava je bio oko 400.

U usporedbi s drugim diktaturama, a pogotovo s onim što se događalo u Rusiji tijekom i nakon komunističke revolucije, Mussolinijev režim je bio mala beba. Cijela Europa je bila u strahu od ponavljanja ruskog scenarija u drugim europskim državama jer su rasli komunistički pokreti po svim zemljama, a loša ekonomska situacija im je išla na ruku. U tom trenutku, komunizam je u mainstreamu smatran najvećim zlom, prvenstveno zbog zločina koje su radili boljševici. Glas o njihovom otimanju privatne imovine, progonu kapitalista i malih obrtnika te ubojstvima nepodobnih, širio se diljem Zapada.

Fašistička Italija tada još nije imala rasne zakone (Mussolini ih je uveo tek 1938. na Hitlerov zahtjev), fašisti su se predstavljali kao pokret mladih, urbanih i modernih ljudi. Mussolini je bio najmlađi talijanski premijer u povijesti kad je došao na tu poziciju 1922., a oko sebe je odmah okupio isključivo mlade ljude. Imao je podršku SAD-a i Velike Britanije koje su mu davale povoljne kredite kako bi obnavljao gospodarstvo, a on je zauzvrat davao američkim i britanskim kapitalistima poslove po Italiji (u fašizmu je država direktno određivala koji će kapitalist raditi koji posao, to je bio dakle korporatizam). Na taj način je stekao i ljubav najvećih zapadnih medija, jer su oni bili u vlasništvu ili pod utjecajem upravo tih kapitalista koji su imali interesa biti dobri s Mussolinijem.

Tako je kružio jako dobar glas o njemu i njegovoj diktaturi po cijelom svijetu. Smatralo se tada da nije svaki narod za demokraciju, da je nekad potrebna čvrsta ruka kako bi uvela red i spriječila ono najgore - komunističku revoluciju. Opravdavali su tako njegove progone i ubojstva političkih neistomišljenika time što je bila riječ uglavnom o komunistima, socijalistima i sindikalcima koji bi inače podigli revoluciju i napravili isto drugim ljudima. Znači, rezoniranje je išlo ovako: da on nije njih, oni bi njega, plus još mnoge nevine ljude koji im se nađu na putu revolucije.

Poznato je da je Winston Churchill, kojeg mnogi u Hrvatskoj iz nekog razloga smatraju jednim od najvećih antifašista (iako ne postoji bilo kakav dokaz da je on sebe ikada tako nazvao), prilikom službenog posjeta Rimu te iste 1927. godine (Churchill je tada bio ministar financija u britanskoj vladi), ponosno izjavio da bi i on bio fašist da je Talijan. "Da sam Talijan, sigurno bih punim srcem bio s vama od početka do kraja u vašoj trijumfalnoj borbi protiv bešćutnih apetita i strasti lenjinizma." Iako je od početka mrzio nacizam, Churchill je bio otvoreni fan Mussolinija i fašizma skroz do početka Drugog svjetskog rata.

Churchill u tome nije bio usamljen, cijeli Zapad je tako disao izuzevši one intelektualce i političare koji su favorizirali socijalizam. Pogledajte ovu videosnimku, snimljenu negdje 1930-ih u Italiji. To je bila američka propaganda, dakle snimljena za američku publiku, o životu u fašističkoj Italiji:





U videu možete vidjeti kako Amerikanci prikazuju život u fašizmu kao nešto krasno, Mussolini je voljeni vođa koji obnavlja razrušeno gospodarstvo svoje države nakon krize u Prvom svjetskom ratu (tada se zvao Veliki rat) i netom nakon njega. Industrija cvjeta, ljudi su razdragani...To je, naravno, bila samo propaganda jer postoje dokumentirani dokazi i svjedočanstva da je život u fašističkoj Italiji bio pun represije. Političke slobode bile su nikakve, djeca su se odmalena indoktrinirala i pretvarala u vojnike, sve je bilo militarizirano i svi su se morali klanjati samodopadnom diktatoru koji nije podnosio kritiku ni drugo mišljenje. Ali to većina u Americi i zapadnoj Europi nije znala jer takve vijesti do njih nisu dolazile. I američke novine pisale su vrlo pozitivno o tadašnjoj Italiji i njenom vođi.

Ludwig von Mises, kao najveći intelektualni protivnik socijalizma, trebao bi biti sretan i zadovoljan rastom popularnosti takve diktature koja je sustavno suzbijala socijaliste, zar ne? Tako bi mnogi pomislili. Ali, ne. Mises je baš negdje dok je popularnost Mussolinija u svijetu bila na vrhuncu, napisao možda najrealniju i najbrutalniju kritiku Mussolinijevog i sličnih pokreta kakvi su se pojavili 1920-ih diljem Europe. Ako pažljivo pročitate njegovu analizu fašizma i stavite je u kontekst toga vremena, uočit ćete nevjerojatnu objektivnost i zadržanost liberalne pozicije Misesa od početka do kraja:

"Fašizam može danas pobjeđivati i osvajati simpatije širokih masa zbog opće ogorčenosti nad zločinima koje su počinili komunisti i socijalisti. Ali kad svježi dojam boljševičkih zločina izblijedi, socijalistički program će ponovno dobiti svoju moć privlačnosti za mase. Jer fašizam ne čini ništa protiv toga, osim što potiskuje socijalističke ideje i progoni ljude koji ih šire.

Da je doista htio boriti se protiv socijalizma, fašizam bi mu se suprotstavio idejama. Postoji, međutim, samo jedna ideja koja se može efikasno suprotstaviti socijalizmu, a to je liberalizam.

Često čujemo da ništa ne potiče neki pokret više nego kad se od njega stvaraju mučenici. To je samo približno točno. Ono što zaista osnažuje progonjene pokrete nije mučeništvo, već činjenica da se na njihove ideje ne ide suprotstavljenim idejama nego silom.

Represija brutalnom silom uvijek je priznanje nemogućnosti korištenja boljih oružja, onih intelektualnih. Bolja su zato što samo ona jamče konačni uspjeh. Fašizam nije usvojio tu lekciju i to mu je fundamentalna boljka koja će u konačnici uzrokovati njegovu propast.

Pobjeda fašizma u nekim zemljama samo je epizoda u dugom nizu borbi oko pitanja vlasništva. Sljedeća epizoda će biti pobjeda komunizma. Konačni ishod borbe, međutim, neće biti odlučen oružjem već idejama. Ideje su te koje ljudima guraju oružje u ruke, koje ih svrstavaju u borbene frakcije i koje im govore za koga i protiv koga da ga koriste. Samo će ideje, a ne oružje, u posljednjoj fazi odlučiti o pobjedniku.

Toliko o domaćoj politici fašizma. Da njegova vanjska politika, utemeljena na principu sile u međunarodnim odnosima, ne može dovesti ni do čega drugoga osim beskrajnog niza ratova koji bi mogli uništiti modernu civilizaciju, o tome ne treba ni raspravljati. Da bismo nastavili ekonomski razvoj, potrebno je osigurati trajni mir među narodima. Ali kako će narodi živjeti u miru kad među njima prevladava ideologija koja ih uvjerava da svaki narod može osigurati svoje mjesto pod suncem samo silom?

Ne može se poreći da su fašizam i slični pokreti koji teže uspostavi diktature puni dobrih namjera i da je njihova intervencija, za sada, spasila europsku civilizaciju. Zasluge koje je fašizam time stekao živjet će vječno u povijesti. No, iako je njegova politika zasad donijela spasenje, ona nije takve vrste da može obećati daljnji uspjeh. Fašizam je bio vatrogasna mjera. Gledati na njega kao nešto više, bila bi fatalna pogreška."

Kad se pročita cijeli odlomak, postaje jasno da to nije ni u kom slučaju pohvala, već prije svega kritika režima koji su u to vrijeme gotovo svi u mainstreamu bezrezervno hvalili. Mises je bio objektivan koliko god je to moguće. Naravno, grdno je pogriješio u svojoj procjeni da će fašizam zauvijek ostati zapamćen u povijesti kao spasitelj Europe. Upravo suprotno, fašizam je ostao upamćen po zlu, što mu i pristaje. Ali o tom zlu fašizma, puno prije samog rata, Mises je otvoreno govorio.

Da se Mussolini nije pridružio Hitleru i sudjelovao s njime u ratnim pohodima, možda bi fašizam u povijest i ušao onako kako je Mises napisao. Povijest nakon WW2 je jednostavno bila nemilosrdna prema svim saveznicima Hitlera, čovjeka koji je zaradio vječnu titulu najvećeg zlotvora s dobrim razlogom.

Međutim, pojam fašizam je na našem području zauzeo posebno mjesto zla, iznad svega i svih. To je rezultat dugogodišnje komunističke edukacije u svim ex komunističkim državama. To se može najbolje vidjeti po hrvatskim desničarima od kojih ćete danas često čuti da bivši režim opisuju kao "jugofašizam". Iako SFRJ nije imala baš nikakve veze s fašizmom, u njihovoj glavi fašizam je sinonim za najveće zlo. To je dokaz da su komunisti dobro odradili indoktrinaciju.

Naime, fašizam je ostavio posebne traume na komuniste jer je to bio režim koji se posebno brutalno okomio baš na njih. Ono što su za naciste bili Židovi, za komuniste vlasnici kapitala, to su za fašiste bili komunisti, socijalisti i sindikalisti. Mussolini, kao bivši komunist koji se posvađao s Internacionalom u Prvom svjetskom ratu, imao je i osobnih razloga da se posebno posveti suzbijanju ljevičara, a još mu je na ruku išlo što je to odgovaralo zapadnim državama i krupnom kapitalu. Nisu fašisti voljeli ni liberale, njih su podmuklo iskoristili za dolazak na vlast 1922. da bi ih 1925. kad je Mussolini proglasio diktaturu zabranili i istjerali iz politike i javnog života. Ali ako se nisu javno bunili više protiv režima, nitko ih nije dirao. Progonili su se isključivo ljevičari.

Zato su komunisti imali razloga da u svojoj indoktrinaciji daju posebno mjesto baš fašizmu. Iako je nacizam bio puno brutalniji i gori režim, komunisti su se morali osigurati baš da se ideologija fašizma nikada više ne vrati jer ona je bila usmjerena isključivo protiv njih. To je razlog zašto se svake godine u Moskvi i Beogradu (i u nekim novinarskim krugovima u Zagrebu) slavi Dan pobjede nad fašizmom, a u ostatku Europe Dan pobjede. Nikada nećete čuti da neki zapadni državnik spominje antifašizam ili fašizam u kontekstu u kojem se ti pojmovi spominju kod nas. Za Zapad je antifašizam i dalje ono što je bio 1920-ih - radikalni lijevi pokret, često nasilan, protiv kapitalizma, a zahvaljujući komunističkoj indoktrinaciji kod nas je to pojam za oslobodilačku borbu protiv Hitlera.

Ali da se vratim na temu, Mises je možda pogriješio po pitanju pamćenja fašizma u povijesti, ali je pogodio u nekim drugim, možda i bitnijim stvarima, koje bi trebalo istaknuti. Prvo, on je ispravno primijetio da su sve te borbe i ratovi, bilo na filozofskom ili vojnom polju, zapravo oko pitanja vlasništva. Čak su i nacisti, koji su se pojavili godinama kasnije, svoj program istrebljenja Židova vodili da bi im lakše oduzeli vlasništvo. Komunističke revolucije i njihove pobjede u WW2 bile su prvenstveno zbog oduzimanja imovine i redistribucije vlasništva.

Također, Mises je pogodio da će sljedeća epizoda biti pobjeda komunizma, budući da je komunizam petnaestak godina kasnije zavladao dobrim dijelom Azije, Europe, Latinske Amerike i kasnije Afrike.

I na kraju, Mises je pogodio da će konačnu odluku donijeti onaj s najboljim idejama, a to je bio liberalizam. Liberalizam je zaista odnio konačnu pobjedu padom Berlinskog zida, raspadom SSSR-a i odustajanjem Kine od planske ekonomije. Sve te pobjede liberalizam je izvojevao bez ispaljenog metka.

Pobijedilo je privatno vlasništvo, to usprkos i današnjem državnom intervencionizmu, možemo sa sigurnošću reći. Danas ni najveći ljubitelji socijalizma na Zapadu ne mogu baš lagodno reći da treba ukinuti privatno vlasništvo - neće dobro proći u široj javnosti. Dakle, konačnu pobjedu nije odnio ni fašizam ni komunizam iako su oni pobjeđivali u ratovima vatrenim oružjem. Pobijedio je liberalizam koji se dokazao najboljim programom za čovjeka - u miru i prosperitetu.

Mises je kasnije pisao još u nekoliko navrata o fašizmu. U jeku Drugog svjetskog rata, u knjizi "Svemoguća vlada: nastanak totalne države i totalnog rata" (1943) dao si je zadatak otkriti kako je jedan psihopat uspio osvojiti vlast u Njemačkoj i povesti cijeli narod u totalno ludilo. Njegova povijesna analiza nastanka nacizma je jedinstvena te obuhvaća filozofske, društvene i ekonomske uzroke. A u knjizi "Ljudska akcija", njegovom najznačajnijem djelu, usporedio je totalitarne režime - fašizam, nacizam i komunizam - zaključivši da su sva zla podjednako loša te da imaju isti izvor - u želji za kontrolom vlasništva.

Podsjetimo, to je čovjek kojeg su nacisti prognali i opljačkali, nema ni najmanjeg realnog razloga da ga se svrstava pod "ljubitelje" ili fanove fašizma. Oni koji to rade, svjesno podmeću i manipuliraju citatom izvučenim iz konteksta. Mises je bio jedan od najdosljednijih branitelja slobode u povijesti i žestoki protivnik svih totalitarizama. Svakoga tko u to sumnja, pozivam da prouči njegova djela i sam će se u to uvjeriti.

 

Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Primijetio sam da jako puno ljudi ne razumije kako funkcionira ovaj temeljni zakon tržišne ekonomije pa je potrebno objasniti na najjednostavniji način.

Ekonomija za neznalice (1): Zakon ponude i potražnje

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Liberalima bi trebalo biti važno samo da svi imamo jednako pravo kandidature i jednake mogućnosti. Ishod ne smije ovisiti o našim urođenim karakteristikama.

Zašto se liberali trebaju suprotstaviti spolnim kvotama

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novi ministar razvoja i investicija najavljuje porezne rezove i ukidanje zakonskih barijera za poslovanje i investiranje.

Nova grčka vlada najavljuje zaokret: ʼGrčka će postati najprivlačnija država za strane investitoreʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Iako se Ursuli von der Leyen može spočitati puno objektivnih primjedbi na njen rad i program, našim oporbenim zastupnicima smeta samo njena nacionalnost.

Sinčić i Kolakušić sramote Hrvatsku pred cijelom Europom

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Iz njegovog pitanja premijeru ispada kao da su domaći poslodavci dobri, a strani poslodavci krše radnička prava. Ali većina Hrvata se s njim ne slaže.

Hrvati preferiraju strane poslodavce, a Grmoja ih želi otjerati iz Hrvatske

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska je po udjelu radnika, zaposlenih u industrijskoj proizvodnji, na razini Njemačke i Austrije.

Kulić obmanjuje javnost: Mit o deindustrijalizaciji Hrvatske

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Stručnjak za obrazovanje je predbacio beogradskom reperu što vrijeđa žene i prostači. Njegovi primjeri dobre glazbe, poput Prljavaca i Azre, nikada to nisu radili?

Jokić bi djecu učio plagiranju, prostačenju i seksizmu: ʼDobro je dok su našiʼ

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rat protiv droge se nastavlja iako je od početka osuđen na propast.

U Americi je više uhićenja zbog posjedovanja marihuane nego zbog svih nasilnih djela zajedno

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rekao je političarkama koje su pripadnice manjina, da se 'vrate u zemlje iz kojih su došle'. Većina tih političarki je rođena u SAD-u.

Trump je uspio nadmašiti samoga sebe: Je li ovo najodvratnija izjava nekog američkog predsjednika u povijesti?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Tvrdi da nije fer što je preko ljeta croissant u njegovom mjestu trostruko skuplji nego u Zagrebu.

Načelniku Murtera se ne sviđa zakon ponude i potražnje, poziva državu da uradi nešto

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Željko Glasnović poziva vladu da proglasi ratno stanje i pošalje vojsku na granicu zbog migranata. Očito ne vidi problem u zločinu koji bi se lako mogao dogoditi.

Gospodine generale, hoćete li Vi biti taj koji će prvi zapucati na nenaoružane ljude na granici?

Politika

PIŠE: TOMISLAV STIPIĆ

Sad se ispričava članovima HNS-a zbog ulaska u koaliciju s HDZ-om, a on je predsjedao sjednicom kada su donijeli odluku o ulasku u tu koaliciju.

Naknadna pamet Matije Posavca

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: