Vezani članci:
Mises o ratu, ratnoj ekonomiji i uspostavi trajnog mira
Mises: Kako nastaje inflacija
Mises o kolapsu Weimarske republike i usponu nacista: Stranačke bande i kako je Hitler iskoristio kapitaliste
Ono kad je Mises rekao Friedmanu i drugim protržišnim ekonomistima: ʼVi ste hrpa socijalista!ʼ
Ludwig von Mises: Kako je nastao antikapitalistički mentalitet
Mises vs. Marx rap battle u Kini cenzuriran, Kinezi ga svejedno vole
Ludwig von Mises o politici: Zašto liberalne stranke gube
Econ Stories se vraćaju: U novom videu snage će odmjeriti Marx i Mises!
Prije 70 godina objavljena je Misesova ʼLjudska akcijaʼ: ʼSamo pojedinac misli. Samo pojedinac razumije...ʼ
Ovako je pisao Mises o prohibiciji alkohola i droga 1927.
Ovako je Mises pisao o fašizmu 1927.
Debata o kalkulaciji cijena: Kako je Mises natjerao socijalističke ekonomiste na povlačenje
Mill vs. Mises ili liberalizam protiv liberalizma
Ono kad je Mises bio inspiracija i tema za epizodu Batmana
Ludwig von Mises: Korijeni socijalnog liberalizma
Misesovi izgubljeni spisi: Opljačkao ih Gestapo, zaplijenio Staljin...
Mises o toleranciji, religiji i crkvama
Ludwig von Mises: Čovjekov um, materijalizam i klasna borba
Mises, Katalonija i pravo na samoodređenje
Tko je bio veći: Mises ili Friedman?
Ludwig von Mises: Idealna liberalna država vs. nacionalizam
Domoljublje nije nacionalizam (i zašto je to bitno razumjeti)
Mises je bio u pravu: Znanje iz ekonomije neizbježno vodi u liberalizam
Mises - prvi antifašist među zapadnim intelektualcima
Šampion slobode: 10 najboljih citata Ludwiga von Misesa
Male tvrtke su nositelji gospodarskog rasta u RH, a država ih sputava
Zapuhali su neki novi vjetrovi...
Sve hrvatske stranke imaju istu ekonomsku politiku
Sjećate se kad su nas plašili imigrantima iz Rumunjske i Bugarske?
Krugman prosvirao: Optužuje Njemačku da premalo troši
Novo na Liberalu:
Grbin priznao da mu se jako sviđaju politike Andreja Plenkovića
Zurovec: Prvo smanjiti državnu potrošnju, a onda osloboditi građane nameta
100 dana Mileijeve vlade: Što je dosad učinio?
Subvencioniranje najma je suluda mjera koja će pomoći samo najmodavcima
Milanović manipulira statistikom o mirovinama i obmanjuje javnost
Plenkovićeva vlada ulupala 199.000 vaših eura u portal koji nikoga ne zanima
Ovaj francuski vizionar iz 19. stoljeća sanjao je današnju Europsku uniju
Rezultati Februarske revolucije: profitirali SDP, Možemo i HDZ, gubitnici Centar i Fokus
Otkud sad oni? Članak Sanje Modrić masovno lajkaju Turci
Zašto Milanović napada ustavne suce koje je sam predložio? Želi ih zastrašiti
Marijana Puljak za saborskom govornicom izvrijeđala hrvatske radnike
Milei ukinuo državnu novinsku agenciju zbog 'širenja propagande'
Odlična vijest: Hrvatska ima uvjerljivo najveći godišnji rast BDP-a u EU
Reklama koja prikazuje obiteljsko nasilje na šaljiv način je neprimjerena - kaže pravobraniteljica Ljubičić
Najveća kupovina glasova u povijesti RH
Ima li smisla da država sufinancira bogataše pri kupovini luksuznih automobila?
Regulacije nisu suprotnost slobodnom tržištu nego njegov sastavni dio
Član predsjedništva Fokusa uhljebio u državnu agenciju 10 stranačkih kolega u 4 mjeseca
Odjeci Februarske revolucije: Lijeva oporba treba zajednički izaći na izbore
Možemo nije suprotnost HDZ-u nego konkurencija
Potpuni debakl medija i crvene revolucije: Sad se vidi koliki im je doseg
Huškanje na imigrante kao politička strategija za prikupljanje glasova
Einstein o slobodi govora, birokraciji i individualizmu
Centar: Vlada od Vujnovca stvara prvog hrvatskog oligarha
Rezultati izbora u Nizozemskoj trebali bi u Europi biti shvaćeni kao grubo buđenje
Novi predsjednik Argentine obećao rezanje potrošnje, ukidanje ministarstva obrazovanja i državne banke
Iranofilija u BiH sve izraženija, mediji se to više i ne trude prikriti
Mediji su iz političkih razloga pokušali zataškati motiv masovnog ubojstva u školi u Nashvilleu
Što kažu obični Palestinci iz Gaze: 'Hamas je kriv za ratove, a mi plaćamo cijenu'
Medijske manipulacije o rezoluciji UN-a i glasanju Hrvatske 'protiv primirja u Gazi'

Mises: Kako ekonomske ideje utječu na nacionalnu politiku i zapadnu civilizaciju


Piše: Ludwig von Mises
10.2.2021.
Prosječna ocjena čitatelja: 5

Mises: Kako ekonomske ideje utječu na nacionalnu politiku i zapadnu civilizaciju

Mises: Kako ekonomske ideje utječu na nacionalnu politiku i zapadnu civilizaciju


Piše: Ludwig von Mises
10.2.2021.
Prosječna ocjena čitatelja: 5

Poglavlje iz knjige "Economic policy: Thoughts for Today and Tomorrow", objavljene 1979. godine. Knjiga je sastavljena od predavanja koja je klasičnoliberalni ekonomist i teoretičar Ludwig von Mises održao 1959. studentima u Centru za liberalne studije sveučilišta u Buenos Airesu.

U doba prosvjetiteljstva, u godinama u kojima su Amerikanci utemeljili svoju neovisnost i nešto kasnije, kada su španjolske i portugalske kolonije transformirane u neovisne nacije, prevladavajuće raspoloženje u zapadnoj civilizaciji bilo je optimistično. U to su vrijeme svi filozofi i državnici bili potpuno uvjereni da živimo na početku novog doba prosperiteta, napretka i slobode. U to su vrijeme ljudi očekivali da će nove političke institucije - ustavne predstavničke vlade uspostavljene u slobodnim zemljama Europe i Amerike - raditi na vrlo koristan način i da će ekonomska sloboda kontinuirano poboljšavati materijalne uvjete čovječanstva.

Sada dobro znamo da su neka od tih očekivanja bila preoptimistična. Svakako je istina da smo u 19. i 20. stoljeću doživjeli neviđeno poboljšanje ekonomskih uvjeta, što je omogućilo da mnogo veća populacija uživa u većem životnom standardu. Ali također znamo da su mnoge nade filozofa iz 18. stoljeća srušene - nade da više neće biti ratova i da će revolucije postati nepotrebne. Ta se očekivanja nisu ostvarila.

Tijekom 19. stoljeća bilo je razdoblje kada su se ratovi smanjivali i po broju i po težini. Ali 20. stoljeće donijelo je oživljavanje ratničkog duha i možemo s priličnom sigurnošću reći da možda još nismo na kraju iskušenja kroz koja će čovječanstvo morati proći.

I.

Ustavni sustav koji je uspostavljen krajem 18. i početkom 19. stoljeća razočarao je čovječanstvo. Čini se da većina ljudi - također većina autora - koji su se bavili ovim problemom misli da nije postojala veza između ekonomske i političke strane problema. Stoga, oni imaju tendenciju da se dugo bave propadanjem parlamentarizma - predstavničke demokracije - kao da je ovaj fenomen potpuno neovisan o ekonomskoj situaciji i ekonomskim idejama koje određuju aktivnosti ljudi.

Ali takva neovisnost ne postoji. Čovjek nije biće koje, s jedne strane, ima ekonomsku, a s druge strane političku stranu, bez poveznice. Zapravo, ono što se naziva propadanjem slobode, ustavne demokracije i predstavničkih institucija, posljedica je radikalne promjene u ekonomskim i političkim idejama. Politički događaji neizbježna su posljedica promjene ekonomske politike.

Ideje koje su vodile državnike, filozofe i pravnike koji su u 18. i početkom 19. stoljeća razvijali osnove novog političkog sustava polazile su od pretpostavke da svi pošteni građani unutar jedne nacije imaju isti krajnji cilj. Ovaj krajnji cilj, kojemu bi trebali biti posvećeni svi pristojni ljudi, je dobrobit cijele nacije, a također i dobrobit drugih nacija - ti su moralni i politički vođe potpuno uvjereni da slobodna nacija nije zainteresirana za osvajanje. Oni su stranačke prepirke zamišljali kao sasvim prirodne, da je sasvim normalno da postoje razlike u mišljenjima u pogledu najboljeg načina vođenja državnih poslova.

Oni ljudi koji su imali slične ideje o problemu surađivali su u istoj političkoj stranci. Ali stranačka struktura nije bila trajna. Ona nije ovisila o položaju pojedinaca u cijeloj društvenoj strukturi. Mogla bi se promijeniti ako bi ljudi saznali da se njihov izvorni položaj temelji na pogrešnim pretpostavkama, na pogrešnim idejama. S ove točke gledišta, mnogi su rasprave u predizbornim kampanjama i kasnije u zakonodavnim skupštinama smatrali važnim političkim čimbenikom. Govori članova zakonodavnog tijela nisu se smatrali pukim izjavama koje svijetu govore što politička stranka želi. Smatrali su ih pokušajima uvjeravanja suprotstavljenih skupina da su govornikove vlastite ideje ispravnije, korisnije za zajedničku dobrobit od onih koje su prije čuli.

Politički govori, uvodnici u novinama, brošurama i knjigama pisani su kako bi se nagovorilo publiku. Bilo je malo razloga vjerovati da se ne može uvjeriti većinu da je vlastiti stav apsolutno točan ako su nečije ideje zdrave. S ovog su gledišta ustavna pravila napisana u zakonodavnim tijelima početkom 19. stoljeća.

Ali to je značilo da se vlada neće miješati u ekonomske uvjete na tržištu. Podrazumijevalo je da svi građani imaju samo jedan politički cilj: dobrobit cijele zemlje i cijele nacije. I upravo je tu socijalnu i ekonomsku filozofiju zamijenio intervencionizam. Intervencionizam je iznjedrio sasvim drugačiju filozofiju.

II.

Prema intervencionističkim idejama, dužnost je vlade podržati, subvencionirati i dati povlastice posebnim skupinama. Ideja državnika 18. stoljeća bila je da zakonodavci imaju posebne ideje o općem dobru. Ali ovo što danas imamo, ono što danas vidimo u stvarnosti političkog života, praktički bez ikakvih izuzetaka, u svim zemljama svijeta u kojima ne postoji komunistička diktatura, situacija je u kojoj više nema stvarnih političkih stranaka u klasičnom smislu, već samo interesne skupine.

Interesna skupina je skupina ljudi koja za sebe želi postići posebnu privilegiju na štetu ostatka nacije. Ova privilegija može se sastojati od carine na konkurentski uvoz, može se sastojati od subvencije, može se sastojati od zakona koji sprječavaju druge ljude da se natječu s članovima interesne skupine. U svakom slučaju, članovima interesne skupine daje poseban položaj. Daje im nešto što se uskraćuje ili bi se trebalo odbiti drugim skupinama.

U Sjedinjenim Američkim Državama naizgled je još uvijek očuvan dvostranački sustav starih vremena. Ali to je samo kamuflaža stvarnog stanja. Zapravo, politički život SAD-a - kao i politički život svih ostalih zemalja - određen je borbom i težnjama interesnih skupina. U SAD-u još uvijek postoje Republikanska stranka i Demokratska stranka, ali u svakoj od tih stranaka postoje predstavnici interesnih skupina. Njih više zanima suradnja s predstavnicima iste interesne skupine u protivničkoj stranci nego za napore kolega članova iz njihove stranke.

Za primjer, ako razgovarate s ljudima u SAD-u koji stvarno znaju posao Kongresa, oni će vam reći: "Ovaj čovjek, ovaj član Kongresa, zastupa interese skupine za srebro." Ili će vam reći da drugi zastupnik predstavlja uzgajivače pšenice.

Naravno da je svaka od ovih interesnih skupina zasebno nužno manjina. U sustavu koji se temelji na podjeli rada, svaka posebna skupina koja teži privilegijima mora biti manjina. A manjine nikada nemaju priliku postići uspjeh ako ne surađuju s drugim sličnim manjinama, sličnim interesnim skupinama. U zakonodavnim skupštinama pokušavaju uspostaviti koaliciju između različitih interesnih skupina, kako bi mogli postati većina. Ali, nakon nekog vremena, ova će se koalicija možda raspasti, jer postoje problemi oko kojih je nemoguće postići dogovor s drugim interesnim skupinama, te se stvaraju nove koalicije interesnih skupina.

To se dogodilo u Francuskoj 1871. godine, situaciju koju su povjesničari smatrali "raspadom Treće Republike". Nije to bilo propadanje Treće Republike; to je jednostavno bio primjer činjenice da sustav interesnih skupina nije sustav koji se može uspješno primijeniti na vladu velike nacije.

U zakonodavnim tijelima imate predstavnike pšenice, mesa, srebra i ulja, ali prije svega raznih sindikata. U zakonodavnom tijelu nije zastupljena samo jedna stvar: nacija u cjelini. Rijetki su koji zauzimaju stranu nacije u cjelini. A svi problemi, čak i oni vanjske politike, sagledavaju se sa stajališta interesa posebne skupine za pritisak.

U SAD-u neke od manje naseljenih država zanima cijena srebra. Ali nisu svi u tim državama zainteresirani za to. Unatoč tome, SAD već su desetljećima potrošile znatnu svotu novca, na štetu poreznih obveznika, kako bi kupile srebro iznad njegove tržišne cijene. Kao drugi primjer, u SAD-u samo je mali dio stanovništva zaposlen u poljoprivredi; ostatak stanovništva čine potrošači - ali ne i proizvođači - poljoprivrednih proizvoda. Unatoč tome, SAD vode politiku trošenja milijardi i milijardi dolara kako bi cijene poljoprivrednih proizvoda bile iznad potencijalne tržišne cijene.

Ne može se reći da je ovo politika u korist sitne manjine, jer ti poljoprivredni interesi nisu ujednačeni. Mljekara ne zanima visoka cijena žitarica; naprotiv, više bi volio nižu cijenu tog proizvoda. Uzgajivač pilića želi nižu cijenu hrane za piliće. U toj skupini (poljoprivreda) postoje mnogi nespojivi posebni interesi. Pa ipak, mudra diplomacija u kongresnoj politici omogućuje malim manjinskim skupinama da dobiju privilegije na račun većine.

Jedna situacija, posebno zanimljiva u SAD-u, tiče se šećera. Možda je samo jedan od 500 Amerikanaca zainteresiran za veću cijenu šećera. Vjerojatno 499 od 500 želi nižu cijenu šećera. Ipak, politika SAD-a obvezala se, carinama i drugim posebnim mjerama, za veću cijenu šećera. Ova politika nije samo na štetu interesa onih 499 koji su potrošači šećera, to također stvara vrlo ozbiljan problem vanjskoj politici SAD-a. Cilj vanjske politike je suradnja sa svim ostalim državama, od kojih su neke zainteresirane za prodaju šećera SAD-u. Željeli bi ga prodati u većim količinama. To ilustrira kako interesne skupine mogu odrediti čak i vanjsku politiku nacije.

Godinama ljudi širom svijeta pišu o demokraciji - o narodnoj, predstavničkoj vladi. Oni se žale na njene nedostatke, ali demokracija koju kritiziraju samo je ona demokracija pod kojom je intervencionizam upravljačka politika zemlje.

Danas se može čuti kako ljudi govore: "Početkom 19. stoljeća u zakonodavnim tijelima Francuske, Engleske, Sjedinjenih Država i drugih naroda govorili su o velikim problemima čovječanstva. Borili su se protiv tiranije, za slobodu, za suradnju sa svim ostalim slobodnim narodima. Ali sada smo praktičniji u zakonodavnom tijelu!"

Naravno da smo praktičniji; ljudi danas ne govore o slobodi: govore o višoj cijeni kikirikija. Ako je to praktično, onda su se zakonodavstva, naravno, znatno promijenila, ali nisu se poboljšala.

Te su političke promjene, prouzročene intervencionizmom, znatno oslabile moć nacija i predstavnika da se odupru težnjama diktatora i operacijama tirana. Zakonodavni zastupnici čija je jedina briga zadovoljiti birače koji žele, na primjer, visoku cijenu šećera, mlijeka i maslaca i nisku cijenu pšenice (koju subvencionira vlada) mogu predstavljati narod samo na vrlo slab način; nikada ne mogu predstavljati sve svoje građane.

Birači koji se zalažu za takve privilegije ne shvaćaju da postoje i protivnici koji žele suprotno i koji onemogućuju svojim predstavnicima da postignu puni uspjeh.

Ovaj sustav također dovodi do stalnog povećanja javnih izdataka, s jedne strane, i otežava, s druge strane, naplatu poreza. Predstavnici interesnih skupina žele brojne posebne privilegije za svoje skupine, ali ne žele svoje pristaše opteretiti preteškim poreznim opterećenjem.

III.

Nije bila ideja utemeljitelja moderne ustavne vlasti u 18. stoljeću da bi zakonodavac trebao zastupati ne cijelu naciju, već samo posebne interese okruga u kojem je izabran; to je bila jedna od posljedica intervencionizma. Prvotna je ideja bila da svaki član zakonodavnog tijela treba predstavljati cijelu naciju. Izabran je u posebnom okrugu samo zato što su ga tamo poznavali i birali ljudi koji su u njega imali povjerenja.

Ali nije mu bilo namjera da uđe u vladu kako bi nabavio nešto posebno za svoju izbornu jedinicu, da zatraži novu školu ili novu bolnicu - što je uzrokovalo znatan rast državnih rashoda unutar njegovog okruga. Politika interesnih skupina objašnjava zašto je gotovo nemoguće da sve vlade zaustave inflaciju. Čim izabrani dužnosnici pokušaju ograničiti izdatke, ograničiti potrošnju, dolaze oni koji podržavaju posebne interese, a koji izvlače prednosti iz posebnih stavki u proračunu, i izjavljuju da se taj određeni projekt ne može poduzeti ili da se to mora učiniti.

Diktatura, naravno, nije rješenje problema ekonomije, kao što nije ni odgovor na probleme slobode. Diktator može započeti davanjem obećanja svake vrste, ali budući da je diktator, neće ispuniti svoja obećanja. Umjesto toga, odmah će suzbiti slobodu govora, tako da novine i zakonodavci neće moći ukazati - danima, mjesecima ili godinama nakon toga - da je prvog dana svoje diktature rekao nešto drugo nego što je učinio kasnije.

Na pamet mi pada užasna diktatura koju je tako velika država poput Njemačke morala proživjeti u nedavnoj prošlosti, dok danas gledamo na pad slobode u tolikim zemljama. Kao rezultat toga, ljudi sada govore o propadanju slobode i o propadanju naše civilizacije.

Ljudi kažu da svaka civilizacija mora propasti ili raspasti se. Postoje ugledni pristaše ove ideje. Jedan je bio njemački učitelj Spengler, a drugi, puno poznatiji, engleski povjesničar Toynbee. Kažu nam da je naša civilizacija stara. Spengler je civilizacije usporedio s biljkama koje rastu i razvijaju se, ali čiji život dolazi kraju. Isto, kaže, vrijedi i za civilizacije. Metaforično uspoređivanje civilizacije s biljkom potpuno je proizvoljno.

Prije svega, u povijesti čovječanstva vrlo je teško razlikovati različite, neovisne civilizacije. Civilizacije nisu neovisne; međusobno su ovisne, neprestano utječu jedne na druge. Ne može se, dakle, govoriti o propadanju određene civilizacije na isti način kao što se može govoriti o smrti određene biljke.

IV.

Ali čak i ako opovrgnete doktrine Spenglera i Toynbeeja, i dalje ostaje vrlo popularna usporedba: usporedba civilizacija u raspadu. Svakako je istina da je u drugom stoljeću naše ere Rimsko carstvo njegovalo vrlo procvjetalu civilizaciju, da je u onim dijelovima Europe, Azije i Afrike u kojima je vladalo Rimsko carstvo postojala vrlo visoka civilizacija. Postojala je i vrlo visoka ekonomska civilizacija, zasnovana na određenom stupnju podjele rada. Iako se čini prilično primitivnim u usporedbi s našim današnjim uvjetima, zasigurno je bila izvanredna. Postigla je najviši stupanj podjele rada ikad prije modernog kapitalizma. Ništa manje nije istina da se ta civilizacija raspala, posebno u trećem stoljeću. Ovaj raspad unutar Rimskog carstva onemogućio je Rimljanima da se odupru agresiji izvana. Iako agresija nije bila ništa gora od one kojoj su se Rimljani iznova i iznova opirali u prethodnim stoljećima, nisu je mogli više izdržati nakon onoga što se dogodilo u Rimskom carstvu.

Što se dogodilo? U čemu je bio problem? Što je to što je prouzročilo raspad carstva koje je u svakom pogledu postiglo najvišu civilizaciju ikad postignutu prije 18. stoljeća? Istina je da je ono što je uništilo ovu drevnu civilizaciju bilo nešto slično, gotovo identično opasnostima koje prijete našoj civilizaciji danas: s jedne strane to je bio intervencionizam, a s druge strane inflacija. Intervencionizam Rimskog Carstva sastojao se u činjenici da se Rimsko Carstvo, slijedeći prethodnu grčku politiku, nije suzdržavalo od kontrole cijena. Ta je kontrola cijena bila blaga, praktički bez ikakvih posljedica, jer stoljećima nije pokušavala smanjiti cijene ispod tržišne razine.

Ali kad je inflacija započela u trećem stoljeću, siromašni Rimljani još nisu imali naša tehnička sredstva za inflaciju. Nisu mogli tiskati novac; morali su omalovažiti kovanice, a ovo je bio puno inferiorniji sustav inflacije u odnosu na sadašnji sustav, koji - upotrebom moderne tiskarske preše - tako lako može uništiti vrijednost novca. No, bio je dovoljno učinkovit i donio je isti rezultat kao i kontrola cijena, jer su cijene koje su vlasti tolerirale sada bile ispod potencijalne cijene na koju je inflacija dovela cijene različitih roba.

Rezultat je, naravno, bio da je ponuda hrane u gradovima opala. Ljudi u gradovima bili su prisiljeni vratiti se u na selo poljoprivrednom životu. Rimljani nikada nisu shvatili što se događa. Nisu to razumjeli. Nisu razvili mentalne alate za tumačenje problema podjele rada i posljedica inflacije na tržišne cijene. Da je ta valutna inflacija, devalvacija valute, bila loša, to su, naravno, vrlo dobro znali.

Slijedom toga, carevi su donijeli zakone protiv ovog pokreta. Postojali su zakoni koji sprječavaju stanovnike grada da se presele na selo, ali takvi zakoni nisu bili učinkoviti. Kako ljudi nisu imali što jesti u gradu, dok su gladovali, niti jedan zakon ih nije mogao spriječiti da napuste grad i vrate se poljoprivredi. Stanovnik grada više nije mogao raditi u prerađivačkoj industriji kao zanatlija. I, s gubitkom tržnica u gradovima, tamo više nitko ništa nije mogao kupiti.

Tako vidimo da su od trećeg stoljeća gradovi Rimskog carstva propadali i da je podjela rada postala manje intenzivna nego prije. Konačno, pojavio se srednjovjekovni sustav samodostatnog domaćinstva, "vile", kako se nazivala u kasnijim zakonima.

Stoga, ako ljudi uspoređuju naše uvjete s uvjetima Rimskog carstva i kažu: "Ići ćemo istim putem", oni imaju neke razloge za to. Mogu pronaći neke slične činjenice. Ali postoje i ogromne razlike. Te razlike nisu u političkoj strukturi koja je vladala u drugom dijelu trećeg stoljeća. Tada je u prosjeku svake tri godine izvršen atentat na cara, a čovjek koji ga je ubio ili je prouzročio njegovu smrt postao je njegov nasljednik. Nakon tri godine, u prosjeku se isto dogodilo i novom caru. Kad je Dioklecijan 284. godine postao car, neko se vrijeme pokušao suprotstaviti propadanju, ali bez uspjeha.

V.

Ogromne su razlike između današnjih uvjeta i onih koji su prevladavali u Rimu, jer mjere koje su uzrokovale raspad Rimskog carstva nisu bile unaprijed smišljene. Nisu, rekao bih, rezultat prijekornih formaliziranih doktrina.

Suprotno tome, međutim, intervencionističke ideje, socijalističke ideje, inflatorističke ideje našeg doba, osmislili su i formalizirali pisci i profesori. I podučavaju ih na fakultetima i sveučilištima. Možete reći: "Današnja je situacija puno gora." Odgovorit ću: "Ne, nije gora." Po meni je to bolje jer ideje mogu biti poražene drugim idejama. U doba rimskih careva nitko nije sumnjao u to da vlada ima pravo i da je dobra politika određivanja maksimalnih cijena. Nitko to nije osporavao.

Ali sada kada imamo škole i profesore i knjige koje to preporučuju, vrlo dobro znamo da je to problem za raspravu. Sve te loše ideje od kojih danas patimo, a koje su našu politiku učinile toliko štetnom, razvili su akademski teoretičari.

Poznati španjolski autor José Ortega y Gasset govorio je o "pobuni masa". Moramo biti vrlo oprezni u korištenju ovog izraza, jer ovaj bunt nisu napravile mase: učinili su ga intelektualci. A oni intelektualci koji su razvili te doktrine nisu ljudi iz mase. Marksova doktrina pretvara se da samo proleteri imaju dobre ideje i da je samo proleterski um stvorio socijalizam, ali svi socijalistički autori, bez iznimke, bili su buržoaski u smislu u kojem socijalisti koriste ovaj izraz.

Karl Marx nije bio čovjek iz proletarijata. Bio je sin odvjetnika. Da bi otišao na sveučilište, nije morao raditi. Studirao je na sveučilištu na isti način kao i sinovi dobrostojećih ljudi danas. Kasnije, i do kraja života, podržavao ga je njegov prijatelj Friedrich Engels, koji je - budući da je bio proizvođač - bio najgora vrsta "buržoazije", prema socijalističkim idejama. Jezikom marksizma, bio je eksploatator.

Sve što se u našem vremenu događa u društvenom svijetu rezultat je ideja. Dobre i loše stvari. Potrebno je boriti se protiv loših ideja. Moramo se boriti protiv svega onoga što nam se u javnom životu ne sviđa. Moramo zamijeniti loše ideje dobrima. Moramo opovrgnuti doktrine koje promiču sindikalno nasilje. Moramo se suprotstaviti oduzimanju imovine, kontroli cijena, inflaciji i svim onim zlima od kojih patimo.

Ideje i samo ideje mogu osvijetliti tamu. Te se ideje moraju iznijeti u javnost na takav način da uvjeravaju ljude. Moramo ih uvjeriti da su te ideje prave, a ne pogrešne. Veliko doba 19. stoljeća, velika dostignuća kapitalizma, rezultat su ideja klasičnih ekonomista, Adama Smitha i Davida Ricarda, Frederica Bastiata i drugih.

Ono što nam treba nije ništa drugo nego zamijeniti ideje. To će, nadam se i siguran sam, učiniti generacija u usponu. Naša civilizacija nije osuđena na propast, kako nam kažu Spengler i Toynbee. Našu civilizaciju neće osvojiti duh Moskve. Naša civilizacija će i mora opstati. I preživjet će kroz bolje ideje od onih koje danas upravljaju većim dijelom svijeta, a te će bolje ideje razvijati budući naraštaji.

Smatram vrlo dobrim znakom da, iako prije pedeset godina praktički nitko na svijetu nije imao hrabrosti reći bilo što u korist slobodne ekonomije, mi sada imamo, barem u nekim od naprednih zemalja svijeta, institucije koje su centri za širenje ideja slobode, kao što je, na primjer, "Centro" (Centar za liberalne studije u Buenos Airesu, op.a.) u vašoj zemlji koji me pozvao da dođem u Buenos Aires i kažem nekoliko riječi u ovom lijepom gradu.

Ocijeni članak

Sadržaj Liberala mogu ocjenjivati samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!

Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT/BIC: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.
VIŠE O TEMI:
VIŠE IZ RUBRIKE:

Komentiraj članak

Komentirati na portalu mogu samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.
Mala škola liberalizma
Udruga Liberal.hr
O Udruzi Liberal.hr
Udruga Liberal.hr osnovana je s ciljem promicanja osobnih i ekonomskih sloboda u Republici Hrvatskoj. Djeluje prvenstveno preko ovog portala. Liberal je od svoga početka 2016. do danas dao značajan doprinos u raspravama oko javnih politika uvijek štiteći prava i slobode građana. Naša misija je educirati javnost i podizanje svijeti o građanskim pravima i posljedicama koje određene politike mogu imati na njihove živote. Više o radu i ciljevima udruge možete pročitati ovdje.

Ako želite i možete doprinijeti radu Udruge - bilo svojim aktivnostima i zalaganjem ili bar uplaćivanjem godišnje članarine, kliknite ovdje i ispunite pristupnicu za učlanjenje.
Doniraj
Ovaj portal financira se dobrovoljnim članarinama i donacijama naših čitatelja. Pomozite nam da budemo još bolji, postanite jedan od naših donatora!

Donirati nam možete preko Paypala - klikom ovdje ili preko e-bankarstva, ako skenirate ovaj barkod:



Za broj žiroračuna i ostale informacije kliknite ovdje.