Debata o kalkulaciji cijena: Kako je Mises natjerao socijalističke ekonomiste na povlačenje

27.3.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Misesov članak iz 1920. godine bacio je potpuno novo svjetlo na plansku ekonomiju i otvorio novo pitanje oko kojeg su se desetljećima kasnije vodile žustre rasprave.
PIŠE: MARIO NAKIĆ

Debata o kalkulaciji cijena: Kako je Mises natjerao socijalističke ekonomiste na povlačenje

Misesov članak iz 1920. godine bacio je potpuno novo svjetlo na plansku ekonomiju i otvorio novo pitanje oko kojeg su se desetljećima kasnije vodile žustre rasprave.
PIŠE Mario Nakić

Prije nego što je austrijski ekonomist Ludwig von Mises počeo ozbiljno kritizirati socijalistički sistem, jedan problem kod socijalističkog sustava bio je već dobro poznat, kako među njegovim protivnicima, tako i među znanstvenicima koji su smatrali da će socijalizam funkcionirati barem jednako dobro kao i tržišna ekonomija (a takvih je znanstvenika na zapadu početkom 20. stoljeća bilo sve više). Taj poznati problem zove se nedostatak inicijative ili, bolje rečeno, poticaja za rad. Jer ako će svatko pridonositi prema svojim mogućnostima, a biti plaćen prema svojoj potrebi, postavlja se onda logično pitanje: tko će odnositi smeće? Tko će biti taj, koji će raditi one poslove koje bez pravih poticaja za rad nitko ne bi radio?

Marksisti i drugi pobornici socijalizma tvrdili su da to pitanje u socijalističkom svijetu uopće neće biti važno, budući da će socijalizam stvoriti Novog Čovjeka; takvoga kojem materijalno neće značiti ništa, koji će biti moralno superioran u odnosu na ljude u tržišnoj ekonomiji ili, njihovim rječnikom - kapitalizmu. Taj "Novi Čovjek" će biti spreman da se žrtvuje za društvo i za zajednicu bez obzira na materijalne nagrade ili kazne, radit će ne ono što je dobro za njega i njegove "sebične interese", već ono što je dobro za viši cilj - za cjelokupno društvo.

Usprkos mnogim pokušajima kreiranja tog savršenog i supermoralnog "Novog Čovjeka", to nije uspjelo ni najbrutalnijim režimima u 20. stoljeću. Svaki pokušaj "preodgoja" ljudi u "Novog socijalističkog čovjeka" rezultirali su velikom represijom, cenzurom, uhićenjima i tamničenjima, ali savršeni socijalistički čovjek nikada nije stvoren.

Misesova genijalnost je što on uopće nije adresirao taj, dobro znani problem. On je napao socijalizam iz jednog sasvim drugog pravca, našavši mu drugu fatalnu pogrešku - nemogućnost kreiranja realnih cijena.

Mises je rekao: OK, pretpostavimo čak i da socijalisti uspiju stvoriti tog "Novog Čovjeka" i da riješe problem s nedostatkom inicijative. Kako će država moći pogoditi realne cijene dobara i usluga na tržištu ako nema privatnog vlasništva u sredstvima proizvodnje? Na slobodnom tržištu cijene dobara i usluga određuju se zakonom ponude i potražnje, tako da će cijene robe ili usluge koje nedostaje na tržištu porasti, a cijene robe ili usluga kojih je previše u odnosu na potražnju - padati. Ako je država proizvođač i jedini nuditelj robe i usluga, kako će znati koje su cijene pravedne?

Kako će centralna vlada u socijalističkoj državi, koja rukovodi sredstvima proizvodnje, znati koliko treba zaposliti radnika za koji posao, u koju proizvodnju treba ulagati ako nema zakona ponude i potražnje? Kako će odrediti materijal koji će koristiti u proizvodnji ako ne mogu realno usporediti cijene tih materijala? Kako će znati cijenu svoga uloga i koliko je posao isplativ?

Mises je u svome poznatom djelu "Ekonomska kalkulacija u socijalističkom svijetu" 1920. demonstrirao kako u bilo kojoj ekonomiji koja je kompleksnija od obiteljske razine, centralno planiranje jednostavno neće znati što učiniti ili kako odgovoriti na ova važna pitanja. Tvrdio je da socijalizam ne može funkcionirati iz jednostavnog razloga što mu nedostaje ono na što se oslanjaju privatni poduzetnici kada donose odluke, a to je tržište koje se sastoji od mnoštva individua koje djeluju na bazi privatnih interesa i razmjena među privatnim poduzetnicima koji imaju cilj povećanje profita. Budući da je sama srž socijalizma državno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, centralni planeri neće moći planirati niti donositi bilo kakve racionalne ekonomske odluke. Njihove odluke će u pravilu biti međusobno suprotstavljene i kaotične, prema tome, samo postojanje "planske ekonomije" nije ostvarivo.

Njegovu kritiku marksistički ekonomisti su vrlo ozbiljno shvatili. Debata između Austrijanaca i marksista se nastavila tijekom 1920-ih i 1930-ih godina. Socijalisti su priznali kako je Misesova kritika ispravna te su odbacili prvotne Marxove teze kako će radnici jednostavno raditi onoliko koliko mogu, a od njihovog rada će uzimati svatko prema svojim potrebama. To je postala stvar prošlosti. Ali svejedno, njihov odgovor je bio loš i manjkav. Prema onome što se kasnije nazvalo "Lange-Lernerovo" rješenje (po profesorima ekonomije Oskaru Langeu i Abbi Lerneru), socijalistička država će "fingirati" ili glumiti privatne investitore i poduzetnike koji se natječu na tržištu te prikupljati informacije s terena, one o nedostatku ili višku određene robe i usluga, i na temelju tih informacija određivati njihove cijene i donositi odluke o daljnjoj proizvodnji.

Mislili su da je to rješenje savršeno, da je debata gotova. Gotovo svi poznati ekonomisti su 1930-ih i 1940-ih praktički priznali njihovo rješenje kao dokaz da socijalizam može funkcionirati. Nazvali su to "socijalna tržišna ekonomija". Bez privatnog vlasništva, država će zaposliti menadžere koji će glumiti privatne poduzetnike na tržištu i određivati "pravedne" cijene. Misesu su se zahvalili, čak su tvrdili da njegov kip treba stajati na trgu svakog grada u socijalističkim društvima, "odmah do Marxa". Naišli su ipak na kritike drugih socijalističkih ekonomista koji su ih optužili za "povlačenje", pa čak i "degradiranje socijalizma" jer su priznali da se tržišni zakoni ne mogu izbjeći ni u planskoj ekonomiji.

Mises se dugo nije oglasio, a ostatak Austrijske škole se povukao "na drugu liniju" dobrim dijelom priznajući Lange-Lernerovo rješenje kao ispravno. Friedrich A. Hayek je pisao tek kako bi njihovo rješenje iziskivalo previše resursa i vremena jer zahtijeva prikupljanje abnormalno velike količine informacije, te kako nije siguran da bi to u stvarnosti funkcioniralo.

Ali po završetku Drugog svjetskog rata i izlasku dugo pripremane knjige "Ljudska akcija", Mises je u njoj konačno odgovorio na tu temu. Ni "socijalna tržišna ekonomija" ne može funkcionirati jer je temeljena na pretpostavkama slobodnog tržišta u kojem postoje privatni vlasnici sredstava proizvodnje.

"Privatni poduzetnici ulažu vlastita sredstva, samim time su snažno motivirani i fokusirani na što bolje ulaganje. Supermeni koje postavi država za menadžere u javnim firmama nikada neće imati takav motiv", tvrdio je.

"Fatalna pogreška tržišnih socijalista je ta što oni gledaju na ekonomski problem iz perspektive podređenog službenika čiji se intelektualni horizont ne proteže izvan podređenih zadataka. Smatraju da je struktura industrijske proizvodnje i raspodjela kapitala različitim granama i proizvodnim agregatima rigidna te ne uzimaju u obzir nužnost promjene te strukture kako bi je prilagodili promjenama uvjeta na tržištu.

Oni ne shvaćaju da se poslovanje korporativnih menadžera sastoji samo od lojalnog izvršavanja zadataka koje su im povjerili njihovi šefovi - dioničari. Poslovanje menadžera, njihova kupnja i prodaja samo su mali dio ukupnog tržišnog poslovanja. Tržište kapitalističkog društva također obavlja one operacije koje alociraju kapitalna dobra različitim granama industrije. Poduzetnici osnivaju korporacije i druge tvrtke, povećavaju ili smanjuju njihovu veličinu, dijele ih ili spajaju s drugim poduzećima; kupuju i prodaju dionice i obveznice već postojećih i novih korporacija; odobravaju, povlače i vraćaju kredite; ukratko, oni obavljaju sve one radnje koje se nazivaju kapital i tržište novca.

Upravo te financijske transakcije promotora i brokera usmjeravaju proizvodnju u one kanale u kojima zadovoljava najhitnije potrebe potrošača na najbolji mogući način."

Dakle, ono što nedostaje socijalističkoj tržišnoj ekonomiji da bi funkcionirala jesu upravo privatni vlasnici sredstava proizvodnje, oni koji imaju najveće uloge na tržištu; oni koji ulažu, ostvaruju profit ili gube. Bez te, prve karike, nema ni ostatka tržišnog lanca. Ekonomski menadžeri, koji bi u planskoj ekonomiji bili državni službenici, samo su radnici za te privatne poduzetnike i ne mogu zamijeniti niti odglumiti tržište kapitala.

Ove javne debate, poznate pod nazivom Debata o kalkulaciji u socijalističkom svijetu (po Misesovom članku iz 1920.) prisjetio se nedavno američki profesor ekonomije Per Bylund, koji je na Twitteru napisao:

"Praktično svi kritičari tržišta su u osnovi neznalice i nikada se ne bave stvarnim problemom. Oni žive u neznanju na isti način već najmanje 100 godina. Takav je bio i takozvani 'tržišno-socijalistički' odgovor na Misesovu tvrdnju da je socijalizam (zajedničko/javno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju) nemoguć. Počevši s Taylorovim člankom iz AEA objavljenim 1929., istim idejama koje su 1930. usvojili Lange i Lerner, postojao je dogovor o alokacijskim i informacijskim funkcijama tržišnih cijena.

No, kako su bili protivnici privatnog vlasništva, tržišni socijalisti tvrdili su da bi vlada trebala osigurati mehanizam određivanja cijena putem utvrđivanja popisnih cijena i prilagođavanja tih cijena suočenim s nestašicama i viškovima. Dakle, u osnovi, vlada bi trebala imati glavni popis cijena svih roba, uključujući (i posebno) sredstva za proizvodnju (od zemlje do specijalizirane radne snage, strojeva i čekića i vijaka, itd.). Kad god su proizvođači bili u nestašici, to bi prijavili središnjem uredu za planiranje, koji bi zatim ažurirao popis kako bi postavio višu cijenu. Ista stvar ako je bilo previše nečega, višak, koji bi onda zahtijevao nižu cijenu.

Naravno, ovo 'rješenje' ima velike probleme u pogledu saznanja koje je Hayek raspravio, kao i problem vremena, budući da bi se popisne cijene samo ažurirale kao odgovor na viškove i nestašice - nikad kao odgovor na *očekivane* promjene u proizvodnji. Naravno, stvarne cijene određuju poduzetnici i proizvođači koji se natječu za resurse za koje očekuju da će im donijeti budući prihod ako potrošači smatraju da je roba vrijedna. Dakle, stvarne cijene su zapravo *buduće* cijene, dok su cijene tržišnih socijalista nužno samo *prošle* cijene. Cijene su stoga vrlo različite i ne mogu služiti istoj funkciji.

No pravi je problem u tome što je stvarno pitanje pogrešno shvaćeno. Nije riječ o upravljanju niti o raspodjeli resursa među već postojećim proizvodnim linijama. Takav se problem može, barem pojmovno, riješiti jer je problem nedostatka informacija i, potencijalno, obrade takvih informacija. Pravo pitanje je ono o poduzetništvu ili pokušaju proizvodnje novih i dosad neviđenih dobara i usluga koje gotovo uvijek zahtijevaju stvaranje novih sredstava za proizvodnju, nove specijalizacije i novo razumijevanje. Poduzetnici *zamišljaju* da potrošači nikada neće vrednovati ranije nikada viđenu robu ili uslugu te da ova nova ideja znači da su resursi kojima se trguje po trenutnim cijenama podcijenjeni. Stvarne vrijednosti su, sa stajališta poduzetnika, više nego što cijene pokazuju. Poduzetnik stoga nastoji stjecati resurse po sadašnjim cijenama u potrazi za budućim novim prihodima. Kako to čine mnogi poduzetnici, a to čine dok se natječu s poduzetnicima koji su drukčije zamišljali budućnost, njihov rad predstavlja podjelu intelektualnog rada.

No, što je još važnije, inovativni poduzetnici nadmašuju druge poduzetnike, uspostavljaju novi smjer ukupnog tržišnog procesa i novi opseg tržišne proizvodnje - novu osnovu za određivanje cijena. Tržišno gospodarstvo s privatnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju povećava njegov opseg; nikada nije stabilno.

Novi opseg tržišta ne može se odraziti u cijenama središnjih odbora za planiranje jer su one retrospektivne. Ali i zato što poduzetnici nemaju nikakvog poticaja da preuzmu rizik provođenja proizvodnje novih dobara ili, alternativno, nemaju negativnu stranu za umjereno preuzimanje rizika (jer gubitak nije njihov). I kao rezultat toga, ukupna proizvodna struktura više nije usmjerena na zadovoljavanje stvarnih potreba potrošača; to je upravo definicija otpada, jer se proizvodnja ne provodi kako bi se olakšala vrijednost, već u svrhu minimiziranja troškova. I možete samo minimizirati troškove u već postojećoj proizvodnji - ne u prethodno testiranoj proizvodnji, koja prvo mora dokazati svoju vrijednost.

Stvarni problem, koji je pomicanje granica tržišta u potrazi za stvaranjem nove vrijednosti, nikada nije, koliko ja znam, dio kritike tržišta. Kritičari se uvijek usredotočuju na racionalnu i učinkovitu proizvodnju. Što uvijek propušta temeljniju točku onoga što je moguće. Tamo se tržišta ističu, zbog podjele intelektualnog rada u potrazi za profitom i izbjegavanja gubitka s potrošačem kao konačnim arbitrom vrijednosti. Možda je to razlog zbog kojeg kritičari izbjegavaju takvu raspravu, jer za nju nemaju rješenja. Ili jednostavno ne razumiju."

 

VIŠE IZ RUBRIKE:
ŠKOLA
O autoru
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hrvatska i Slovenija su svoj dug otplatile, ali Srbiji je preostalo za otplatiti još 1,7 mlrd. eura.

Srbija još uvijek plaća Titove dugove i otplaćivat će ih sljedeće 22 godine

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Mislav Kolakušić ima najrealnije šanse pobijediti na predsjedničkim izborima. Ovo nije podrška već upozorenje.

Svi pričaju o Kolindi i Milanoviću, ali Kolakušić bi mogao iznenaditi. Pripremite se za budućeg predsjednika!

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Otvorene granice su istinski liberalni koncept koji su u prošlom stoljeću najviše promicali neki konzervativni političari.

Otvorene i zatvorene granice

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Most i HSLS su se zakačili oko toga tko se prvi sjetio pokrenuti inicijativu za ustavnu zaštitu vode koja je ustavom već zaštićena.

Tko je gluplji - Most ili HSLS?

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Iako postoji mnogo argumenata i razloga za optimizam, trebamo inzistirati na reformama bez kojih nema značajnijeg rasta.

Hrvatskoj treba brži i zdraviji rast, a bez strukturnih reformi on nije moguć

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Toliki izljevi mržnje prema poslodavcima - onim ljudima koji stvaraju novu vrijednost - i strah od stranih radnika svojstveni su naciji koja ne želi napredak.

Hrvati će jednom morati prihvatiti da su radne migracije - u oba smjera - sasvim normalna pojava

Politika

PIŠE: EDUARD PETRANOVIĆ

Zoran Milanović može ugroziti šanse HDZ-ovoj Kolindi Grabar-Kitarović, a to znači da ne postoji jamstvo HDZ-ove premoći.

Zašto bi kandidatura vođe najgore hrvatske vlade bila dobra za Hrvatsku

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Samo nekoliko sati nakon što je Reuters objavio da su bogataši počeli povlačiti svoje bogatstvo na bankovne račune u Singapuru, izvršna direktorica Hong Konga je proglasila da povlači kontroverzni zakon.

Kako je kapital (zasad) sačuvao autonomiju Hong Konga

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

U nekim ekstremno lijevim krugovima ponavlja se citat iz Misesove knjige po kojemu ispada da je Mises hvalio i slavio fašizam. Je li to točno?

Ovako je Mises pisao o fašizmu 1927.

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Milorad Pupovac ponekad zna ovako izaći iz skrovišta ugroženog manjinca i pokazati svoje pravo bahato lice.

Pupovac odbrusio novinaru na pitanje zašto štiti Plenkovića: ʼNije vaš posao da ispravljate meneʼ

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kvote na uvoz radnika primjer su loše, prekomjerne i iznimno štetne regulacije zbog koje bi mogla propasti cijela turistička sezona.

4 razloga zašto Vlada treba odmah ukinuti kvote na uvoz radnika

Ekonomija

PIŠE: LIBERAL.HR

Najbogatiji ljudi svijeta teško da mogu imati bolji mobitel od vas, a riječ je možda o najvažnijem uređaju za većinu ljudi danas.

Bakić objasnio kako tehnologija smanjuje ekonomsku nejednakost

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: