Ono kad je Mises rekao Friedmanu i drugim protržišnim ekonomistima: ʼVi ste hrpa socijalista!ʼ

OGLAŠAVANJE

Možda ste vidjeli meme koji se po društvenim mrežama širi već godinama ili ste negdje čuli da je jednom prilikom Ludwig von Mises, austrijsko-američki ekonomist i liberalni teoretičar, rekao nobelovcu Miltonu Friedmanu i skupini drugih protržišnih ekonomista "You're all a bunch of socialists" (vi ste svi hrpa socijalista). Ta legenda, koja je istinita, ali prilično izvučena iz konteksta, potječe od Miltona Friedmana koji je u popularnom dokumentarcu "Commanding Heights" prepričao tu anegdotu koja se po njegovim riječima dogodila 1947. godine u Švicarskoj, na osnivačkoj konferenciji društva Mont Pelerin Society.

"Poanta sastanka bila je jasna. Hayek i ostali su vjerovali da se svijet kreće prema planskoj ekonomiji i mi trebamo nekako razviti intelektualni otpor koji će ih spriječiti. Usred debate, dok smo tražili prihvatljiv način redistribucije bogatstva, Ludwig von Mises je ustao i povikao: 'Vi ste svi hrpa socijalista!'. Tamo su bili sve sami ljudi koje biste teško mogli nazvati socijalistima ili egalitaristima, ljudi poput mene. Mises je nakon toga ljutito napustio prostoriju", prepričao je Friedman uz smijeh.

Taj je komentar kasnije objavljen mnogo puta u različitim medijima, obično kako bi se portretiralo Misesa kao "tvrdolinijaša", nerazumnog demagoga koji je vrlo isključiv, a s druge strane Friedmana kao razumnog. Premda, treba reći, Friedman to nije ispričao s negativnim emocijama prema Misesu, on je cijenio Misesa i često se na njega u svojim poznatim lekcijama pozivao, ali tako je ispalo.

Kasnije se pokazalo, međutim, da nije bilo baš tako. Istina je da je Mises to rekao na konferenciji Mont Pelerin Societyja, ali ne na osnivačkom sastanku 1947. nego 6 godina kasnije. Friedman je malo pobrkao događaje, ali i okolnosti. Da bismo posve razumjeli okolnosti i razloge Misesovog ispada, vratimo se na početak. Što je Mont Pelerin Society i kako je nastalo?

Po završetku Drugog svjetskog rata bilo je već jasno da su kolektivističke politike socijalizma (cijela istočna Europa) i intervencionizma (zapadna Europa i SAD) preuzele kormilo i da se svijet okreće, u ekonomskom smislu, prema centralnom planiranju i potpunoj državnoj kontroli. Austrijski ekonomist Friedrich Hayek, koji je pred rat preselio u London, izrazio je svoju zabrinutost u poznatoj knjizi "The Road to Serfdom" (Put u ropstvo), da malo-pomalo odricanje sloboda pojedinca u korist društva neupitno dovodi u diktaturu i režim ništa bolji od onoga u nacističkoj Njemačkoj. Zabrinjavajuće je bilo i to što se sve više zapadnih intelektualaca našlo na strani sovjetskog komunizma u znanstvenim raspravama, ili su tek simbolično osuđivali boljševičke zločine, ali odmah potom slavili njihov ekonomski sistem.

Među ekonomistima i političarima postalo je općeprihvaćeno da je Keynesova teorija snažnog državnog intervencionizma pobijedila i da je to jedini način da države odgovore na siromaštvo i druge socijalne probleme. Klasični liberali našli su se u prilično nezahvalnom položaju, postali su nepoželjna manjina u bilo kojoj zemlji; i tamo gdje je vladao komunizam, i tamo gdje nije, a u nekim je zemljama, poput Portugala i Španjolske, na snazi bio još uvijek fašizam.

Hayek je vidio izlaz iz takve situacije samo u snažnoj, zajedničkoj akciji intelektualaca koji vide budućnost u slobodnom pojedincu i tržištu. Stoga je izabrao 36 istaknutih intelektualaca, među kojima su bili ekonomisti, povjesničari, novinari i poduzetnici, za koje je vjerovao da rade sa sličnim ciljem, kako bi se ujedinili i tako lakše usprotivili kolektivističkim trendovima. Između ostalih, tu su imena poput Karla Poppera, Georgea Stiglera, Miltona Friedmana (koji je u to vrijeme bio tek mladi profesor na Sveučilištu u Chicagu). Među pozvanima bio je i Ludwig von Mises, čovjek koji je prije rata bio dugogodišnji Hayekov učitelj u Beču i predvodnik Austrijske škole ekonomske misli.

Mises je prihvatio Hayekov poziv da bude među osnivačima novog klasičnoliberalnog društva, ali nije skrivao skepticizam. Napisao je u svojim memoarima: "Profesor Hayek pozvao je mnoge ljude koji podržavaju državni intervencionizam. To bi trebalo biti jasno prije nego što sastanci počnu."

Na samoj osnivačkoj konferenciji, koja je održana 1947. godine u selu Mont Pelerin u švicarskim Alpama, Mises je imao samo jednu primjedbu. Naime, Hayek je predložio da se društvo zove "Acton-Tocqueville Society" po dvojici velikih mislilaca iz 19. stoljeća, Englezu Lordu Actonu i Francuzu Alexisu de Tocquevilleu. Prvo je čikaški profesor ekonomije Frank Knight rekao da ne bi bilo u redu nazvati se "po dvojici rimokatoličkih aristokrata", a potom je Mises ustao i počeo nabrajati pogreške koje su Acton i Tocqueville napravili u svojim djelima.

Neke prisutne ljude, iako su svi bili dobro načitani i informirani, iznenadilo je Misesovo poznavanje starih liberalnih filozofa i njegovo znanje koje je "bacao kao iz rukava". Ne bi bilo dobro nazvati cijelu organizaciju po njima jer bi nas onda lako mogli poistovjećivati s njihovim greškama, smatrao je Mises. Bolje bi bilo da se nazovemo po ovom predivnom mjestu, Mont Pelerin, to je ime neutralno pa nije otvoreno za napade. Njegov je prijedlog prihvaćen.

Jasno je, međutim, da su među sudionicima bili i mnogi s čijim je radom Mises imao problem, s kojima je bio u konstantnom intelektualnom sukobu. Članovi tog društva bili su i Popper, koji je zagovarao otvoreno društvo, ali se protivio laissez-faire ekonomskoj politici, zatim američki novinar Walter Lippmann koji se smatrao začetnikom neoliberalizma (to je tada značilo liberalizam sa snažnim državnim uplivom u pojedine sektore) i mnogi drugi. Mises je bio prilično čvrst po pitanjima slobode rada i trgovanja, tu nije dozvoljavao nikakve mogućnosti odstupanja, a u to vrijeme skoro svi intelektualci su tražili kompromis između totalne državne kontrole i slobodnog tržišta.

Konferencije MPS-a nastavile su se održavati svake godine, svaki put u nekom drugom europskom gradu, i svaki put su imale sve više članova. Hayeku su poslužile za pokretanje think thankova, pa tako je nagovorio engleskog biznismena Anthonyja Fischera da zajedno osnuju Institut za ekonomske poslove u Londonu. To se pokazalo kao pun pogodak jer preko tog su instituta uspjeli doprijeti do samog vrha britanske politike i buduće premijerke Margaret Thatcher.

Početkom 1950-ih u Mont Pelerin Societyju bilo je već dosta članova iz Njemačke, oni su bili poznati kao "ordoliberali". Njihov predvodnik Ludwig Erhard govorio je na konferenciji 1953. godine u Seelisbergu. Prema pisanju luksemburškog profesora ekonomije Jean-Pierre Hamiliusa, na toj je konferenciji bilo dosta antitržišna klima. John van Sickle je zagovarao veće oporezivanje bogatih, Wilhelm Röpke je tvrdio da subvencioniranje vlasnika nekretnina može spasiti svijet od krize, a Otto Veit je govorio o tome kako veće oporezivanje uopće ne sprječava poduzetništvo. Iako su Erharda diljem Europe i svijeta shvaćali kao protržišnog političara koji je Njemačkoj donio "čudo" (veliki gospodarski napredak 1950-ih), Mises je vidio opasnost u slavljenju njegove politike jer je ona bila "srednji put" između socijalizma i slobodnog tržišta, samo još jedan brend "neoliberalizma".

Na toj je konferenciji Mises ustao i rekao to što je rekao. Dakle, itekako je imalo smisla i nije bilo bez razloga. Čovjek je shvatio da čak i kada okupiš kremu protržišnog intelekta, ne možeš izbjeći rasprave o potrebi državnog intervencionizma u gospodarstvo, nešto o čemu je on detaljno pisao i pobijao cijelog života. Za njega nema značajne razlike između socijalizma i intervencionizma u tržišnu ekonomiju, budući da jedno vodi u drugo (objašnjeno jako dobro u "Ljudskoj akciji").

Mises je općenito imao problem s Nijemcima, točnije njemačkim filozofima, ekonomistima i političarima, i to još iz vremena puno prije rata. Od njegovih prvih radova, pa kasnije, ne možete naći nijednog istaknutog Nijemca kojeg je on opisao pozitivno. Kasnije je i sam shvatio da ima neki problem s njemačkom scenom pa je to posebno analizirao i došao do zaključka da je Hegel upropastio njemačku filozofiju, ekonomiju i općenito politiku za sljedećih nekoliko stoljeća. Hegelov utjecaj na njemačke teoretičare bio je presudan. Mises je tvrdio da su i marksizam i nacizam nasljednici Hegelove filozofije, a posebno su mu smetali njemački liberali kojima je uvijek osporavao taj pridjev. Tvrdio je da nitko od njih zapravo ne vjeruje u čovjekovu slobodu jer nemaju povjerenja u tržište.

Kod ordoliberalizma, koji je u svijetu slavljen kao "njemačko čudo", Mises je vidio sljedeći problem. Prvo, to "njemačko čudo" zapravo nije čudo. Kada se ukloni kontrola cijena i nakon toga dođe do naglog rasta standarda građana, to može biti čudo samo za njemačke socijaldemokrate, tvrdio je. Klasični liberali shvaćaju da je to prirodni rezultat. Nije htio da se druge države povode za njemačkim primjerom jer je shvaćao da njemačka monetarna politika počiva na državnoj kontroli, puno snažnijoj od američke. Oduševljenje "njemačkim čudom" u SAD-u objašnjavao je nedovoljnom informiranošću Amerikanaca o stvarnoj njemačkoj politici zbog jezične barijere. A ordoliberalima nikada nije htio priznati da su liberali, već ih je u svojim djelima redovito nazivao "ordo-intervencionisti".

Sljedeće godine Mises je odbio poziv na konferenciju MPS-a u Veneciji uz obrazloženje da je "pozvano premalo predstavnika iz Engleske i Francuske". Ordoliberalizam je bio neko vrijeme hit, ali nije uspio potpuno prevladati. Na kraju su u MPS-u prevladali čikaški ekonomisti koji opet nisu posve bili na liniji s Misesom i Austrijskom školom. Fundamentalna razlika između čikaške i austrijske škole, osim u pogledu na problem monetarne politike i poslovnog ciklusa, jest u samoj metodologiji. Čikaška škola je pozitivistička, što znači da vjeruju kako neka teorija može biti ispravna tek kada se u praksi dokaže kao ispravna, ili pogrešna ako se kao takva dokaže u praksi. Ne znamo je li nešto dobro ili loše dok to ne probamo. To je dovelo do toga da u ekonomskim debatama prevladaju oni s više primjera i brojeva na svojoj strani.

Na primjer, kod pitanja minimalne plaće, onaj tko tvrdi da treba podići minimalnu plaću prvo će donijeti podatke iz neke države gdje je došlo do pozitivnih rezultata nakon povećanja minimalca. Ali onda će druga strana naći primjer neke druge zemlje gdje se dogodilo suprotno. Austrijanci imaju jedan logički prigovor takvoj znanstveno-popularnoj raspravi. Naime, gube se sami razlozi i principi. Ne treba praksa dokazati da nije dobro zatvoriti čovjeka i vezati ga lancima, to je stvar principa temeljnih ljudskih prava i sloboda. Prema čikaškoj školi, prvo treba vidjeti kako su prošli oni koji su bili vezani lancima - jesu li bili produktivniji ili ne. Konkretan aktualni primjer je naveo Jörg Guido Hülsmann u članku "Against Neoliberalism" na stranicama Mises instituta. Kaže, raspravljao je s jednim čikaškim ekonomistom o zabrani oružja. Ovaj mu je rekao da prvo treba vidjeti podatke i usporediti kakvi su rezultati tamo gdje je oružje zabranjeno, a kakvi tamo gdje nije.

Međutim, takva metodologija s brojevima i grafovima, iako očito ima problem u samoj principijelnosti, pokazala se iznimno uspješnom i zato je čikaška škola prevladala u drugoj polovini prošlog stoljeća i kasnije, još nakon toga. Misesu i općenito Austrijancima mnogi predbacuju da su najjači u teoriji, ali nedostaje im upravo empirijskih dokaza jer se na njih dovoljno ne usredotočavaju. Međutim, činjenica je da njihovoj teoriji ne trebaju empirijski dokazi kad se ona zasniva na liberalnim načelima i principima. Sloboda ne postoji zato da bismo živjeli bolje nego živimo bolje ako imamo slobodu. Misesu se može predbaciti da je bio "pretvrd" i možda čak isključiv, ali on se držao principa i nije dozvolio nikakve ustupke. Zato vjerojatno nije uspio utjecati na najviše politike kao što su to činili fleksibilniji Hayek i Friedman, ali ni oni ne bi napravili to što su napravili da nije bilo njega.

Mont Pelerin Society se do 1990-ih razvio u vjerojatno najutjecajnije društvo na svijetu. Među 70-ak savjetnika u kampanji Ronalda Reagana 1980. čak 22 ih je bilo iz tog društva. Bivši predsjednik Češke Vaclav Klaus bio je član MPS-a, kao i bivši ministri u vladama Novog Zelanda, Čilea, SAD-a, Velike Britanije, Italije, Šri Lanke i mnogih drugih zemalja. Čak 8 članova društva osvojili su Nobelove nagrade iz područja ekonomije. Čini se da je MPS postigao svoj temeljni cilj, obranio je zapadnu civilizaciju od pada u socijalizam, barem u 20. stoljeću.