Male tvrtke su nositelji gospodarskog rasta u RH, a država ih sputava

19.12.2017.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Male tvrtke su nositelji gospodarskog rasta u RH, a država ih sputava

Jedno od glavnih pitanja u kojima se spore dvije glavne struje kapitalističke misli, kejnezijanizam/neokejnezijanizam i klasična/neoklasična teorija, jest pitanje koliko država treba investirati i upravljati te treba li tim investicijama djelovati anticiklički u smislu da u vremenima krize investira u infrastrukturu i slično da bi potaknula gospodarsku aktivnost.

Dok kejnezijanizam tvrdi da država treba imati veliki utjecaj na tržište, kontrolirati ga i velikim investicijama poticati gospodarsku aktivnost, posebno u vremenima krize, neoklasičari u principu tvrde da će međudjelovanje brojnih subjekata na tržištu uz tržišne mehanizme tijekom vremena uravnotežiti gospodarstvo, a državna intervencija samo stvara strukturalne probleme koji remete prirodne tržišne procese.

Taj intelektualni „bratski rat“ traje već dugo i vode ga svjetsku stručnjaci, znanstvenici, mislioci, teoretičari i s jedne i druge strane te se ne može ulaziti u taj intelektualni sukob jednim tekstom, stoga ne želim zauzimati stranu. Ekonomija je složena disciplina i sigurno i jedna i druga strana imaju mane te se glavne teorije stalno mijenjaju i unaprjeđuju dolaskom novih teorija, npr. nove institucionalne ekonomije, bihevioralne i slično.

Ali, usudit ću se tvrditi da ako je u Hrvatskoj vođena ikakva kapitalistička ekonomska politika u tragovima, onda je ona bila ekstremno kejnezijanska, tj. stavljala je naglasak na državnu regulaciju, državne investicije, javno zaduživanje i subvencioniranje.

Talica 1. prikazuje učinkovitost investicija prema vlasničkoj strukturi od 1993. do 2013. Internal rate of return (IRR) je relativna mjera profitabilnosti investicija. Generalno govoreći, što je IRR veći, to je povrat na investiciju bolji, tj. investicija generira veće prihode. Net present value (NPV) je apsolutna mjera profitabilnosti i mjeri odnos između uloženog novca i prihoda koje je neka investicija generirala tijekom vremena. IRR i NPV su dobiveni na temelju podataka od 1992. do 2012. godine.


Izvor: Odobašić, S.; Burilović, L. (2013.) Ekonomski vjesnik, god. XXVI, br. 2/2013 str. 508-523

Hrvatska je u razdoblju od 2002. do 2007. imala relativno visoku razinu investicija od 30% BDP-a, što je bilo više od najrazvijenijih i mnogih brzo rastućih ekonomija. Međutim, te su investicije očigledno bile neefikasne i neprofitabilne, jer je unatoč visokoj razini investicija BDP rastao sporije nego u zemljama s manjom razinom investicija. Jedan od problema je i taj što su te investicije primarno bile u nekretnine i infrastrukturu i što su se financirale iz državnog proračuna. Ta visoka razina investicija nije dovela i do visokog rasta BDP-a jer su te investicije bile neprofitabilne, a podaci jasno govore da su bile neprofitabilne jer su bile državne, a ne privatne investicije. Mnogo je razloga neučinkovitosti investicija u hrvatskoj, kao što su visoki investicijski troškovi, tromost i kompliciranost birokratskog aparata koja produžuje razdoblje investicija i podiže troškove i prevelik udio državnih investicija, posebno u infrastrukturu.

Razlika u IRR između 4% za državna poduzeća i 26% za privatna jasno govori o tome tko bolje upotrebljava financijska sredstva. Ne samo to, nego su poduzeća u vlasništvu države i mješovitom vlasništvu u 20 godina imala negativan prinos na investicije, tj. u tom razdoblju nisu imali ni povrat investicije, a kamoli dobit. A gospodarski rast Hrvatske do 2008. se zasnivao upravo na velikim državnim infrastrukturnim investicijama, nekretninskom balonu i fokusiranju na rentni turizam. Za posljedicu smo imali relativno nizak rast BDP-a u odnosu na iznos investiranog i šestogodišnju gospodarsku krizu koja nas je prisilila da promijenimo razvojnu paradigmu. Koliko su političke i ekonomske vlasti stvarno shvatile poruke naučene u vrijeme krize, još nam ostaje vidjeti.

Tablica 2. prikazuje učinkovitost investicija prema veličini poduzeća. Jasno je vidljivo da mala poduzeća imaju daleko najviše povrata na investicije i da su njihove investicije najefikasnije. Male kompanije su najveći generator radnih mjesta i inovacija. Bolje reagiraju na promjene jer im se lakše prilagoditi novim uvjetima od velikih, često prebirokratiziranih i tromih kompanija te stoga lakše prolaze kroz gospodarske krize. Male kompanije su u Hrvatskoj bile te koje su za vrijeme krize ostvarivale bolje rezultate, posebno u IT sektoru koji je rastao po dvoznamenkastim stopama godišnje.


Izvor: Odobašić, S.; Burilović, L. (2013.) Ekonomski vjesnik, god. XXVI, br. 2/2013 str. 508-523

Što možemo iz svega zaključiti? Prvo, paradigma gospodarskog razvoja koju je provodila Hrvatska prije krize je bila sasvim promašena, tj. skupa, a neefikasna. Državne investicije u infrastrukturu i posljedično forsiranje građevinskog sektora i stvaranje nekretninskog balona nisu ni prije krize bili dovoljno produktivan način gospodarskog rasta, a posebno je promašenost takvog modela postala vidljiva u vrijeme krize. Hrvatska treba poticati privatni, a ne državni sektor, i to najviše poduzetnički sektor, jer je on nositelj gospodarskog rasta, ekonomskog razvoja, zapošljavanja i inovacija.




Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: