Doseljavanje Hrvata iz BiH u Hrvatsku proces je koji možemo pratiti unazad 60-70 godina. Dok je taj proces u socijalističkoj Jugoslaviji bio ekonomske prirode, devedesetih se u Hrvatsku trajno doselilo na desetke tisuća Hrvata iz BiH, pri čemu je dio njih i dalje dolazio iz ekonomskih i političkih razloga, a većina zato što su bili brutalno istjerani iz mjesta u kojima su živjeli.
Ti ljudi naselili su razne dijelove Hrvatske. Oni sretniji i spretniji među njima završili su u okolici Zagreba gdje su sami izgradili nove kuće, a znanto lošije su prošli oni koji su 1995. završili u Petrinji, Gračacu, Vojniću ili drugim mjestima gdje su do tada živjeli Srbi.
Tipični malograđanski šovinizam
o kojemu sam već pisao, doseljavanje „Bosanaca“ isprva je pozdravljano jer se zbog toga mijenja etnička slika u njihovu korist. Međutim, to je bilo kratka vijeka: ubrzo su Bosanci od Srba
preuzeli titulu krivca za sve loše, a moglo se i čuti kako „oni našim ljudima uzimaju posao“. Kao i obično za navedeni misaoni okvir, sve što su tvrdili je bilo pogrešno.
Država je naseljavanjem Hrvata iz Bosne u Petrinju, Vojnić, Gračac ili Knin stvorila mnogo problema. Fiksacija na nacionalno i na svemoćnu državu tu je odigrala glavnu ulogu. Država je takvim naseljavanjem dobrim dijelom narušila svetinju privatnog vlasništva, da bi se onda ista takva čudila zašto kasni s primanjem u niz međunarodnih insitucija pa to objašnjavala antihrvatskim zavjerama.
Istovremeno, ljudi koji su naseljeni nisu imali nikakvu ekonomsku osnovicu za preživljavanje. Bačeni su u uništena područja, bez jasnog vlasništva i domicilnog stanovništva. Mogli su biti jedino ovisnici o socijalnim dotacijama države, što je vlasti uvijek bilo drago – tko bi zaboga želio o državi neovisno stanovništvo?
Nacionalni apologeti to su mogli pravdati sigurnosnim razlozima – promjene etničke strukture, prema njima, učvrstit će Hrvatsku iznutra nakon što su uklonjeni Srbi kao „remetilački faktor“. Međutim, ono što nacionalisti uvijek previđaju, stanovništvo nema sposobnost kloniranja. Svaki Hrvat više u Gračacu je značio jedan Hrvat manje u Derventi. To, međutim, nije brinulo zagovornike preseljenja. Tako ćemo danas naići da isti ljudi koji su podržavali naseljavanje Hrvata iz BiH u Gračac kukaju nad sudbinom Hrvata Bosanske Posavine. A sami su dovršili ono što je Radovan Karadžić započeo.
I konačno su bosanski Hrvati ostali u hrvatskim provincijama prepušteni malograđanskom šovinizmu koji ih je vidio kao prijetnju „urbanom štihu“, svojem zaposlenju i slično. Iako su Hrvati iz npr. Petrinje i sami prošli izbjeglištvo, nisu imali previše sućuti za ljude protjerane iz svoje zemlje. Bosanski su Hrvati mnoge hrvatske provincije privremeno spasili od demografske katastrofe. Na primjer, možda bi dio učitelja ostao bez posla jer ne bi bilo djece u školi. Ili, ne daj Bože, općinskih činovnika bi bilo previše!
To ukazuje da argument kako su Bosanci domaćim ljudima uzimali posao ne stoji. Mnogi su sačuvali posao jer su se pojavili doseljenici. Ujedno, Hrvati iz BiH nisu imali mikrosocijalnu strukturu kojom su mogli nešto bitno uzeti za sebe u sustavu gdje je sve bilo usmjereno na raspodjelu ranije stečenoga. Tek su rijetki među njima uspjeli isplivati – većina je ostala između socijalne pomoći i odlaska u Njemačku.
Primjer s bosanskim Hrvatima, kao i s hrvatskim Srbima, o kojemu sam pisao u prethodnom članku, ukazuje na potrebu jednog dijela stanovništva da krivce za svoj loš položaj traži u drugima – u unutarnjim neprijateljima. Tome je jednim dijelom krivnja na apsolutnoj fiksaciji na državu koja će svojim intervencijama nekome dodijeliti mjesto koje on za sebe smatra da mu pripada. I doista, ako je očito da je država shvaćena samo kao institucija raspodjele, a dobra kojima raspolaže su ograničena, onda je jasno da su „drugi“ zaista opasnost jer oni mogu biti konkurencija za uživanje u dobrima koja država daje nekima, a koje je uzela od svih.
