On ima svoje razloge, ali svi su loši. I samo će ubrzati opadanje Facebooka kao omiljene destinacije za ljude diljem svijeta.

Uz ispriku Albertu Camusu, internet je danas umro. Ili možda jučer. Ili prošlog tjedna ili prošle godine.

Važno je da Mark Zuckerberg, osnivač i glavni izvršni direktor Facebooka, izričito poziva na državno reguliranje političkog govora na svojoj platformi i šire. U zahtjevu za ograničavanjem izražavanja na društvenim medijima, Zuckerbergu se pridružuju ne samo lijevi demokrati poput senatorice Elizabeth Warren (D-Mass), već i konzervativni republikanci kao što su senator Ted Cruz (R-Texas) i senator Josh Hawley ( R-Mo.), koji pozivaju na ekvivalent doktrine pravednosti na Twitteru i sličnim stranicama.

Za one od nas koji još uvijek vjerujemo u slobodu izražavanja, ovo je odvratan razvoj događaja. Internet, koji se nekada promovirao kao motor bez presedana za slobodu govora svih vrsta, polako, ali sigurno, zaključava se državna TV postaja u Venezueli.

Prošlog tjedna, Zuckerbergov tekst, naslovljen "Vjerujem da trebamo aktivniju ulogu vlade i regulatora", objavljen je na stranicama Washington Posta kako bi na svojoj platformi i drugim oblicima društvenih medija spriječio društvenu štetu. To je pojačanje misli koje je objavio prije godinu dana, neposredno prije davanja kongresnog svjedočenja, kada je kazao kako pozdravlja propise i čak će pomoći zakonodavcima da ih napišu. "Mislim da je pitanje više ono što je ispravna regulacija, nego treba li nam regulacija ili ne", rekao je tada. Kada ga je Kongres prošlog proljeća ispekao na žaru, priznao je neugodnu istinu o propisanom filtriranju i cenzuriranju: "Kada dodate još pravila koja tvrtke moraju slijediti, to je nešto za što samo veće tvrtke poput naše imaju resurse. Za manju tvrtku koja je tek počela raditi, bit će puno teže da se prilagodi." Čini se, međutim, da ni on ni naši izabrani lideri nemaju problema s tim.

Zuckerberg je u intervjuu kod Georgea Stephanopoulousa na ABC Newsu rekao da ne bi trebalo biti na Facebooku i drugim privatnim tvrtkama da postavljaju i provode svoja pravila za sudionike, pogotovo kada je riječ o političkom govoru. Umjesto toga, tvrdi da su Facebook i druge tvrtke sada "digitalni ekvivalent gradskoj četvrti", što poziva vladinu regulaciju i cenzuru govora (više o tome kasnije). Iz njegova razgovora sa Stephanopoulosom:

STEPHANOPOULOS: Mora li [politički govor ili oglašavanje] reći, "Glasaj za", ili, "Glasaj protiv", na primjer...

ZUCKERBERG: Pa, da. To je točno. Svi zakoni oko političkog oglašavanja danas se prvenstveno fokusiraju na kandidata i izbore, tako da, "Glasajte za ovog kandidata na ovim izborima." Ali to nije, prije svega, ono što smo vidjeli da Rusija pokušava učiniti, kao i kod drugih koji su se pokušavali miješati u izbore. A ono što smo vidjeli da su radili govorilo je o političkim pitanjima koja razdvajaju. Istodobno su vodili različite kampanje na društvenim medijima pokušavajući se boriti za imigraciju ili protiv imigracije. A cilj nije bio, zapravo, unaprijediti raspravu. Bilo je to samo da se ljudi podstaknu i razdvoje. Aktualni zakoni oko političkog oglašavanja ne smatraju da su pitanja rasprave politička. Dakle, to je samo jedan od primjera gdje znate, nije mi jasno, nakon što sam nekoliko godina radio na tome, želimo li da privatna tvrtka donese takvu temeljnu odluku o tome, što je politički govor. I kako bi to trebalo regulirati?

Ako "mi" ne želimo da privatna tvrtka odluči što je ili nije politički govor, čini se još očitijim da ne želimo da vlada to učini, posebno ako to znači da se govor može zabraniti iako ne spada u zakone o kampanji. Ako Prvi amandman štiti bilo što, to je politički govor, ma kako teško bilo da se to definira. Bez obzira na njihove namjere, zakoni o financiranju kampanja i drugi pokušaji kontrole političkog govora uvijek su proizvoljni i koriste se za ograničavanje, a ne za širenje političkog dijaloga.

Dalje u intervjuu, Zuckerberg govori o povećanju broja i kvalitete raznih izvješća o tome koji se materijal cenzurira, bilo zbog poticanja nasilja, utjecaja na glasove ili drugih razloga. Koliko god takav takav mehanizam mogao biti nesavršen, takav pokušaj transparentnosti daleko je manje destruktivan način da se korisnicima da kontekst i informacije nego primjena prethodnog ograničenja na razgovore na Facebooku ili drugim platformama tako da, kao što Zuckerberg sugerira, država sastavi nadzorne odbore od "40 ljudi koji su stručnjaci za slobodu govora i sigurnosti da donose obvezujuće odluke o tome što je legitiman sadržaj, a što nije". Facebookov "ograđeni vrt" bio bi jednako slobodan kao sveučilišni "siguran prostor" koji nudi bojanje slikovnica i stiskanje igračaka studentima u izbornoj noći.

Zuckerbergov entuzijazam za sadašnjim vladinim korakom je razumljiv. Od izbora 2016. godine, rijetko koji tjedan ne donese novu priču o nekim kršenjima privatnosti ili velikim skandalima vezanim za Facebook. Ne čudi što se čini da tvrtka gubi značajan broj korisnika u Sjedinjenim Državama, a prosječna starost korisnika se penje, što nije dobro za njegovu budućnost. Demokrati još uvijek pogrešno krive Facebook zbog toga što su Hillary Clinton koštali izbora jer su stranice koje kontroliraju Rusi smanjile odaziv birača dok su republikanci ljuti na Facebook, također s nula dobrih dokaza, tvrdeći da su konzervativni glasovi potisnuti na Facebooku i drugim uslugama kao što je Twitter.

U potezu koji bi trebao zabrinuti svakoga tko je zainteresiran za ograničenu vladu, senator Hawley iz Missourija nedavno je zatražio da Twitter napravi istragu treće strane kako bi vidio je li suspendirao više desničarskih korisnika od lijevih. U većini komercijalnih sektora, ta vrsta dvostranačkog Malachi Cruncha, u kombinaciji sa zabrinutošću na tržištu, neizbježno vodi pozivima za regulaciju od strane tvrtki zabrinutih zbog pada prihoda i položaja. Činjenica da se takvi pozivi donose u ime javnog dobra samo ih čini još gadnijim.

No, Zuckerberg je na kraju krajeva kratkovidan, pogotovo kad tvrdi da Facebook i druge platforme društvenih medija zapravo funkcioniraju kao "digitalni ekvivalent gradskoj četvrti". Svi sudovi su dosad presudili da su platforme društvenih medija zapravo više poput trgovačkih centara. To jest, to su privatni prostori koji ne moraju dopustiti slobodu govora na isti način kao što to čini stvarna gradska četvrt. U slučaju krajem prošle godine, američki Okružni sud presudio je da YouTube, u vlasništvu Googlea, ima svako pravo odlučiti koji se videozapisi pojavljuju na njegovoj usluzi i mogu li služiti za zaradu ili ne. Tužitelj u tom slučaju, konzervativna organizacija Prager University, tvrdio je da su YouTube i druge usluge zapravo javni prostori koji bi se trebali pridržavati širih jamstava Prvog amandmana.

Upravo tako Zuckerberg sada opisuje Facebook - kao "gradsku četvrt". Pozivanje vladinog nadzora na njegovo poslovanje moglo bi pomoći da se nekoliko godina zaustavi dominantna tržišna pozicija Facebooka - sjetite se, on je voljan pomoći im da napišu propise! - ali naposljetku ta vrsta suradnje samo odgađa propadanje tvrtke, ne sprječava je.

Što je još važnije, proizvodnja sve više propisa koji donose više ograničenja govora iz beskrajno velikog broja razloga umanjit će vrijednost Facebooka kao mjesta gdje ljudi mogu ići dijeliti nešto zanimljivije od recepata i obavijesti o smrti. U ime očuvanja neke nejasne predodžbe o zajednici, ona će stvoriti osušeni prostor koji ima sve manje vrijednosti za sve nas. To zapravo i nije tragedija, jer web stranice dolaze i odlaze (RIP My Space itd.).

Ali to je ipak gubitak. Daleko bolje rješenje je da platforme poput Facebooka i Twittera pomognu korisnicima da razviju snažnije vještine medijskog opismenjavanja, tako da svi možemo lakše uočiti podvale, manipulacije i dezinformacije i razviti kritičke vještine čitanja, a istovremeno pružiti i robusnije alate za blokiranje materijala koje ne želimo vidjeti. Briljantnost društvenih medija je u tome što stvara beskonačan pješčanik u kojem možemo pronaći sve više zanimljivih mjesta za igru ​​dok izbjegavamo siledžije i udarce, no subjektivno ih odlučujemo definirati. To je bio animirajući duh interneta i zbog čijeg prolaza bismo trebali tugovati.

Autor: Nick Gillespie / Reason