Obitelj nije samo privatna stvar – ona je temeljna jedinica društva koja omogućuje reprodukciju i socijalizaciju budućih generacija. U marksističkoj tradiciji, međutim, obitelj se od samih početaka tretira kao instrument opresije, neraskidivo vezan uz privatno vlasništvo i patrijarhat.
Ta ideja nije ostala samo teorijska: preslikala se u povijesne politike, a danas se odražava u dijelovima radikalnog feminizma i lijevog aktivizma koji brak i nuklearnu obitelj prikazuju isključivo negativno, kao ostatak patrijarhata koji treba zamijeniti državnim institucijama.
Posljedica je erozija društvene stabilnosti i demografski pad koji ugrožava opstanak civilizacije.
Klasičnoliberalna perspektiva prihvaća i brani osobnu slobodu – uključujući one koji ne žele djecu, žive u istospolnim vezama ili su aseksualni – ali ne odbacuje nepobitnu činjenicu da većina koja stvara i odgaja generacije zaslužuje zaštitu stabilnih obiteljskih struktura.
Temelji kritike obitelji, kakvu danas vidimo u modernom feminizmu, nalaze se u samim klasicima marksizma. U "Komunističkom manifestu" (1848.) Marx i Engels izravno pišu:
"Abolicija obitelji! Na čemu se temelji današnja obitelj, buržoaska obitelj? Na kapitalu, na privatnoj dobiti. [...] Buržoaska obitelj nestat će kao prirodna posljedica kada nestane njezin komplement, a oboje će nestati s nestankom kapitala."
Friedrich Engels u djelu "Povijest obitelji, privatnog vlasništva i države" (1884.) razrađuje tu tezu antropološki: monogamna obitelj nastala je s privatnim vlasništvom kako bi muškarac osigurao nasljeđivanje imovine; u komunizmu, kada privatno vlasništvo iščezne, nestat će i patrijarhalna obitelj, a briga o djeci postat će javna stvar. Država će preuzeti ulogu supruga i oca, a "slobodna ljubav" zamijeniti bračne veze.
Ludwig von Mises u knjizi "Socijalizam: ekonomska i društvena analiza" (1922.), u poglavlju "Društveni poredak i obitelj", precizno secira tu marksističku logiku:
"Prijedlozi za preobrazbu odnosa među spolovima dugo idu ruku pod ruku s planovima za socijalizaciju sredstava za proizvodnju. Brak treba nestati zajedno s privatnim vlasništvom, ustupajući mjesto aranžmanu koji je u skladu s temeljnim činjenicama spola", piše Mises. "Socijalizam obećava ne samo ekonomsko blagostanje, nego i 'univerzalnu sreću u ljubavi'. Obitelj bi nestala".
Mises, međutim, pokazuje da je to regresija, a ne napredak. Liberalizam i tržišna ekonomija – kroz ugovorno pravo i privatno vlasništvo – upravo su oslobodili ženu: iz doba nasilja (poligamija, žena kao vlasništvo) prema monogamiji temeljenoj na ugovoru, ravnopravnosti, slobodnoj volji i uzajamnoj vjernosti.
"Moderna obitelj nastala je u potpunosti kao rezultat prodora ideje dobrovoljnog ugovora u ovu sferu života", ističe Mises. Socijalistička "slobodna ljubav" (popularizirana Bebelovom knjigom "Žena i socijalizam") ne čini ženu slobodnijom – jer majčinstvo stvara ekonomsku ovisnost koju samo privatno vlasništvo i obiteljska odgovornost mogu uravnotežiti. Država koja preuzima brigu o djeci zapravo vraća elemente nasilja i kontrole, upozorio je Mises.
Povijest je to potvrdila u praksi. U ranom Sovjetskom Savezu (1917.–1926.) boljševici su doslovno primijenili marksističke ideje. Alexandra Kollontai u esejima poput "Komunizam i obitelj" zagovarala je da "društvo hrani, odgaja i obrazuje dijete", a komunistički vrtići i zajedničke kuhinje trebali su zamijeniti supružnike.
Rezultat? Kaos, pad nataliteta i socijalna nestabilnost. Čak je i Staljin 1936. godine morao zaokrenuti: zabrana abortusa, otežavanje razvoda i pronatalitetna propaganda – jer je društvo shvatilo da bez stabilne obitelji nema budućnosti.
Danas se ta ista logika nastavlja u dijelovima radikalnog feminizma i lijevog aktivizma koji crpe inspiraciju iz Engelsove analize i drugih starih socijalista 19. i početka 20. stoljeća. Nuklearna obitelj se prikazuje kao "patrijarhalna institucija" koja reproducira kapitalizam kroz neplaćeni kućanski rad (Shulamith Firestone u Dijalektici spola čak predlaže ukidanje biološke reprodukcije tehnologijom). Brak je "proizvod patrijarhata", a rješenje su državni programi: besplatni vrtići, roditeljski dopusti, socijalna pomoć i porezne olakšice koje financijski čine oca i supruga nepotrebnim.
Umjesto da obitelj bude privatna sfera ugovorne odgovornosti, ona postaje predmet državne intervencije – što slabi motivaciju za dugoročne veze i podizanje djece.
Posljedice su mjerljive i alarmantne. U većini razvijenih zemalja fertilitet je ispod razine zamjene (EU prosjek oko 1,5; u nekim zemljama ispod 1,3), što dovodi do starenja stanovništva, pritiska na mirovinske sustave i ovisnosti o imigraciji. Nestabilne obitelji – s visokim stopama razvoda i samohranih roditelja – koreliraju s većim socijalnim problemima kod djece (empirijski podaci iz sociologije i ekonomije to dosljedno pokazuju).
Društvo koje ne uspijeva podizati dovoljno generacija u zdravom okruženju jednostavno ne može opstati.
Liberali nemaju nikakav problem s osobnim izborima: postoje ljudi koji ne žele djecu, postoje istospolne veze, aseksualnost – to nije "nenormalno" i ne zaslužuje osudu. Sloboda izbora je sveto načelo. No to ne mijenja činjenicu da opstanak ljudske vrste i civilizacije ovisi o većini koja će stvarati i odgajati buduće generacije.
Zato nije populistički, nego racionalno inzistirati na očuvanju onoga što je u tradicionalnim vrijednostima dobro: stabilnost, uzajamna odgovornost i privatna sfera obitelji kao kontrast državnoj kontroli.
Mises je bio u pravu: socijalizam ne oslobađa – on samo mijenja oblik ovisnosti, od supruga prema birokraciji. Liberalizam, naprotiv, treba braniti obitelj ne kao prisilu, nego kao najuspješniji ugovorni mehanizam za osobnu sreću i društveni opstanak.
Uništavati ono što funkcionira samo zato što je "tradicionalno" znači riskirati budućnost koju nitko ne može nadomjestiti državnim programima. Vrijeme je da liberali to jasno kažu.
