Zašto se Hrvati ne mogu suočiti s poviješću?

Moram priznati, kada se Miroslav Škoro kandidirao za predsjednika RH, da sam imao puno veća očekivanja od njegove kampanje. Nažalost, čovjek se skroz srozao u pokušajima da se dodvori najnižim strastima krajnje desnice.

Čitam da ide toliko daleko da opravdava ustaški režim, NDH, pozdrav "Za dom spremni" - stvari koje je danas opet popularno slaviti u određenim krugovima u Hrvatskoj. A ja se pitam - čemu? Jesu li ti ljudi uopće svjesni hrvatske povijesti?

NDH ne bi trebala imati nikakvo mjesto u našoj hrvatskoj povijesti osim onog sramotnog. Ali postoji jedna za nas olakotna okolnost - Hrvati nikada nisu birali Antu Pavelića, ustaše i NDH. Hrvati su od početka odbijali takvu politiku. Istina, uvijek je postojala snažna težnja za samostalnom hrvatskom državom, ali Hrvati su u isto vrijeme htjeli suživot sa Srbima, Židovima i drugim narodima na našem prostoru. Hrvati su se, konačno, pobunili protiv fašističke države koja im je bila nametnuta i koja je bila sve, samo ne hrvatska.

Mislite li da pretjerujem? Provjerite sami. Ante Pavelić je na izborima za parlament Kraljevine SHS 1927. godine sa svojim Hrvatskim blokom osvojio 2 posto glasova na području cijele Jugoslavije, što je značilo oko 10 posto glasova na području Hrvatske i BiH. Veliku većinu glasova Hrvata osvojio je Radićev HSS. Hrvati su cijelo vrijeme tijekom 1920-ih i 1930-ih podržavali HSS koji je u 1930-ima koalirao sa strankom hrvatskih Srba SDS.

Pavelić je skupa sa svojim pokretom bio u Kraljevini Jugoslaviji zabranjen od 1929. godine, ali ni politički progon nije mu pomogao da mu se podigne popularnost među narodom. Kad je Hitler okupirao Jugoslaviju 1941. godine, njegova prva želja je bila da na čelo NDH instalira Vladka Mačeka, čovjeka koji je zamijenio Radića na vrhu HSS-a nakon Radićeva ubojstva u skupštini. Hitler je s razlogom htio Mačeka, zato što je znao da on uživa povjerenje hrvatskog naroda. Maček nije pristao jer je vjerovao od početka da će Hitler izgubiti rat, no pristao je dati pisanu potporu novoj marionetskoj državi vjerojatno iz straha za vlastiti život. Njegov strah je bio opravdan jer je ubrzo završio u kućnom pritvoru gdje je proveo ostatak rata.

Tek nakon što ga je Maček odbio, Hitler poziva Mussolinija koji mu preporučuje Antu Pavelića. Treba naglasiti da nikakvih demokratskih izbora nije bilo. Pavelić i ustaše bili su Hrvatima nametnuti izvana, od strane okupatora. Istina, dobar dio građana je u početku bio oduševljen jer jako dugo su čekali na državu koja će se zvati Hrvatska, no kako je vrijeme prolazilo, sve više građana je uviđalo da ta država nije ni hrvatska ni neovisna. Bila je marionetska i zločinačka. Dio zločina provodio se po Hitlerovom nalogu (posebno nad Židovima), a dio prema ustaškoj ideologiji koja se zasnivala na mržnji nad Srbima. Ogromni zločini su počinjeni nad nevinim stanovništvom, to je nepobitna povijesna činjenica.

Sada Škoro kaže da će "prekopati Jasenovac ako treba", ali čemu? Koja je svrha sada istraživati je li tamo pokopano 10, 20, 50 ili 80 tisuća ljudi kad je poanta ista? I da je pobijeno "samo" 10.000 nevinih žrtava, to je opet ogroman zločin koji treba osuditi.

Tadašnje stanovništvo NDH bilo je možda i trezvenije od dijela sadašnjeg stanovništva RH. Tadašnji Hrvati su se pobunili. Otišli su u šume, pridružili se svojih sugrađanima i susjedima srpske nacionalnosti. Na početku okupacije partizane su činili većinom hrvatski Srbi, ali tijekom vremena omjer se promijenio u korist Hrvata. Čak i mnogi među domobranima nisu bili na strani NDH zato što su htjeli, već zbog prisilne mobilizacije. Nisu imali izbora. Tko je mogao, prešao je u partizane.

Hrvati i Srbi su zajedno činili najveću pobunjeničku vojsku na cijelom području koje su Hitler i Mussolini okupirali, a to je veći dio Europe i dobar dio Afrike. Ova povijesna činjenica je nešto što Hrvati ne ističu dovoljno, a možda bismo trebali, jer ona dokazuje da veći dio hrvatskog naroda nije podržavao NDH, ustaše i njihove zločine, već su se borili protiv režima. U konačnici, Hrvati su pobijedili zločinački režim.

U Njemačkoj i Italiji fašisti su demokratskim putem došli na vlast, ali u Hrvatskoj nisu nikada. Ante Pavelić sa svojim radikalnim programom nikada ne bi pobijedio na slobodnim višestranačkim izborima u Hrvatskoj. Stoga nema razloga da opravdavamo NDH ili da se mi, kao Hrvati, osjećamo na bilo koji način posramljeni zbog NDH. Mi se trebamo i možemo suočiti s najmračnijim dijelom hrvatske prošlosti, možemo priznati da su teški zločini počinjeni i uvijek naglasiti da to nije bilo po volji velike većine hrvatskog naroda.

Eto, nije teško. Zašto Škoro odbija prihvatiti povijest takvu kakva je, zašto nastavlja potpaljivati vatru koja se nikada nije spontano razbuktala? Nikome ne trebaju povijesni revizionizmi Drugog svjetskog rata, a pogotovo ovom narodu. Nemamo razloga za to.