Prve impresije na predstavljanje predsjedničkog kandidata, poznatog pjevača Miroslava Škore.

Prvo što treba reći o kandidaturi Miroslava Škore za predsjednika Republike je da treba priznati da je napravio najprofesionalnije video-obraćanje i govor od svih hrvatskih političara od 1991. do danas. Osim dobre produkcije, pogodio je i ton i dužinu od 5 minuta i scenografiju u kojoj izgleda dovoljno "presidential" i sve skupa izgleda jako dobro. Čak i sadržajno, tih 5 minuta nisu uobičajena prazna slama i naivne vizije, nego jasan program koji se osvrće na realne probleme koje Hrvatska kao država ima.

Naravno, ja na taj program imam prilično velike prigovore, ali i sama činjenica da postoji kandidat na kojeg se može imati suvisle zamjerke je veliko osvježenje. Dakle, iz sljedećih razloga Škorino izlaganje je za mene loš program:

Prvo, opće podilaženje Narodu. Hrvatska nije projekt kojeg su uništili loši političari, a Narod je tu kao nevina mlada. Hrvatsku kao državu je, da prostite, sjebao u velikom postotku krivnje upravo hrvatski narod. Model dvije stranke prožet mitom, korupcijom i lopovlukom je na izborima kroz više desetljeća podržan na izborima od strane većine hrvatskog naroda i to je objektivna činjenica.

To, naravno, nije činjenica kojom se dobivaju izbori pa mi je jasno da je ni jedan kandidat ne spominje, ali nije ni razlog da se ide u drugu krajnost i pjeva o mudrom narodu, a da je jasno ko dan da upravo taj narod bira na liniji HDZ-SDP i u dobrom je postotku stava da bi radili isto što i korumpirani političari kad bi se našli u toj poziciji. Prema tome, za mene, Škoro pada prvi i osnovni smell-test: priča bajke.

Drugo, u pravu je Škoro glede osnaženja institucija, ali promašuje instituciju u pitanju. Sve čime bi on osnažio instituciju predsjednika Republike, utjelovljenu u njemu samome, bi zapravo trebalo usmjeriti na parlament, ako već živimo u nominalnoj parlamentarnoj demokraciji. Kad bi parlament činili zastupnici naroda i bili njemu direktno odgovorni, onda bi oni bili ti izravni predstavnici i ne bi nam ne bi trebala reinkarnacija Aleksandra Karađorđevića da mijenja Ustav i uspostavlja tu direktnu vezu.

Treće, ustavni, zakonodavni i ini referendumi koje bi on raspisivao su stadij demokracije koji može podnijeti Švicarska i još neke zemlje tog tipa, ali u Hrvatskoj, koja još ni osnove demokracije nije savladala, to bi bio recept za konstantne ideološke ratove i konstantno skupljanje potpisa za ovu ili onu ideju koju bi opjevani Narod trebao blagosloviti.

Na kraju Škoro još dodaje uobičajeni prstohvat suvereniteta, vojske, čuvanja granica da pokrije i taj dio spektra, što samo po sebi nije loše, ali se podrazumijeva i podržava EU kao zajednicu suverenih država, što je opet u redu stav koji pokazuje da nije populist niže vrste koji će krenuti na lake mete.

Sve u svemu, nije totalna katastrofa, ali nije ni nešto što će donijeti ikakav smislen pomak. Cijeli hrvatski politički sustav i institucije su zrele za temeljit preustroj, a ovo što Škoro nudi je redizajn jedne od institucija i to baš one koja je individualna i baš one na koju on osobno cilja. Nije spomenuo ništa o Saboru i Vladi, pravosuđu, lokalnoj upravi i kad se sve do kraja ogoli, dosta vuče na Kolakušića koji je uzeo terapiju. Hvala, ali ne hvala.