O mirovinama se ovih dana puno govori, ali ne predlažu se rješenja koja bi bila dugoročno održiva za Hrvatsku.

Mirovinska reforma – tema o kojoj svi pričaju i svi uglavnom pričaju o istoj stvari. A to je odlazak u mirovinu sa 67 godina. Uz to, tu i tamo netko spomene još povlaštene mirovine i prijevremeno umirovljenje. No, promjenama mirovinskog sustava bi trebalo pristupati znatno cjelovitije.

Mirovinski sustav i njegova održivost nije nešto što je stvar odluke na referendumu nego stvar matematike. Ili novaca ima dovoljno ili nema. No, kako postići da u budućnosti ima dovoljno novca za mirovine? Za to se treba napraviti više stvari. Pa krenimo od onih poznatih prema onima o kojima se manje priča.

Produljenje broja godina za odlazak u mirovinu

Činjenica je da se životni vijek produljuje, što znači da se produljuje i period isplata mirovina svakome osiguraniku. Pritom imamo situaciju da je prosjek radnog staža za ljude koji su trenutno u mirovini tek nešto više od 30 godina što je znatno ispod europskog prosjeka, a s najboljima u tom području da se ni ne uspoređujemo. To ne bi bio problem da još uvijek nemamo uglavnom solidarni sustav mirovina gdje sadašnji zaposlenici plaćaju većinu mirovina sadašnjih umirovljenika. Stoga je u budućnosti potrebno raditi duže kako bi se osigurale veće uplate za mirovine i kako bi produljenje period primanja mirovina zbog produljenja životnog vijeka ipak bilo u podnošljivim okvirima.

Prijevremena umirovljenja

Pomak dobne granice za odlazak u mirovinu nema smisla ukoliko se ne zaustave prijevremena umirovljenja. Zašto bih ja imao pravo da mi drugi plaćaju mirovinu samo zato što sam odabrao raditi fizički težak posao? Ili zašto bih ja trebao plaćati nekom prijevremenu mirovinu samo zato jer se on u određenom trenutku karijere nije bio spreman prekvalificirati u zanimanje koje može raditi s obzirom na godine koje ima? Svi moramo snositi veći dio odgovornosti za svoje odluke i ne možemo očekivati da drugi rade i zarađuju za nas.

Povlaštene mirovine

Nedavno sam čuo na televiziji ministra Marka Pavića kako govori da se na povlaštenim mirovinama može uštedjeti svega 2 milijarde kuna i da to ne može spasiti mirovinski sustav. Istina, ne može spasiti, ali ušteda 2 milijarde kuna godišnje je dobar početak. Dodatno, stvar je poruke koja se šalje. Ljudi neće biti spremni raditi duže da bi financirali tuđe povlaštene mirovine.

Omjer broja zaposlenih i broja umirovljenika

Jedan od problema je što kod nas još uvijek 75% sredstava kojih se izdvaja od sadašnjih zaposlenih za mirovinsko osiguranje ide sadašnjim umirovljenicima. Dakle, još uvijek imamo solidarni mirovinski sustav gdje sadašnji zaposlenici osiguravaju mirovine sadašnjim umirovljenicima. Pritom je omjer umirovljenika i zaposlenika oko 1:1,2 što je izuzetno nepovoljno. Stoga je nužno povećati taj omjer, a neki od načina za to su kroz povećanje zaposlenosti uključiti što više radno sposobnih ljudi u radno aktivno stanovništvo (jer mnogi su trajno nezaposleni i žive od socijalne pomoći) i pokušati što više umirovljenika na dobrovoljnoj bazi motivirati da se vrati iz mirovine u radno aktivno stanovništvo. A treba raditi i na uvozu radne snage.

Demografija i migracije

Trenutno imamo izuzetno niske stope rođenih i trend iseljavanja (radno aktivnog) stanovništva što je izuzetno veliki problem za dugoročnu održivost mirovinskog sustava koji je temeljen na solidarnim uplatama postojećih zaposlenika za postojeće umirovljenike jer je u tom slučaju radne snage sve manje. To znači i manje novaca za mirovine. Stoga je potrebno poreznim rasterećenjima i deregulacijom omogućiti gospodarski rast koji će našu zemlju učiniti atraktivnijom za rad kako bi se dio iseljenika vratio, a ukidanjem uvoznih kvota za radnu snagu bi mogli dodatno povećati broj zaposlenika. To bi moglo u svega nekoliko godina podići uplate za mirovinsko osiguranje zbog povećanja broja zaposlenika, a i dugoročno više stanovnika znači i veći broj djece djece u budućnosti. To rezultira povoljnijom demografskom piramidom koja je vrlo bitna za održivost mirovinskih sustava poput našeg.

Zapostavljenost II. stupa

Još jedan od problema našeg mirovinskog sustava je i taj što je zapostavljen II. stup. Da se II. stup s vremenom jača, tada bi išli prema točki u kojoj svatko osigurava sebi mirovinu, pa koliko zaradiš, toliko imaš. Stoga ukoliko želimo održivost mirovinskog sustava, moramo početi smanjivati uplate za I. stup, a povećavati uplate u II. stup. Pa makar to značilo i više izdvajanja za trenutne umirovljenike iz drugih izvora jer to je moguće uz racionalnije ponašanje države. Pa evo, već na primjeru povlaštenih mirovina se 2 milijarde kuna može preusmjeriti iz I. stupa u II. stup.

Ulaganja sredstava kojima raspolažu mirovinski fondovi

Sredstva osiguranika koja se ulažu u II. mirovinski stup se ukamaćuju desetljećima i iznimno je bitno koliki je prinos na ta sredstva jer o tome ovisi visina mirovina budućih umirovljenika. Kod nas mirovinski fondovi imaju užasnu alokaciju od preko 70% sredstava u državne obveznice što je kockanje s našim mirovinama i to za vrlo niske prinose. Potrebno je promijeniti strukturu ulaganja mirovinskih fondova na način da diverzificiraju svoje portfelje, te da se više okrenu ulaganjima u dionice koje su u dugom roku imovina koja ima najbolje prinose. Na taj način se nama, budućim umirovljenicima, mogu osigurati veća sredstva prilikom odlaska u mirovinu.

Način isplate mirovine

Što se tiče dijela mirovine koji proizlazi iz uplata u II. stup, s obzirom da je to zapravo osobna štednja svakog pojedinca, svatko bi trebao imati pravo izabrati želi li da mu se prilikom odlaska u mirovinu taj iznos isplati u potpunosti ili želi primati mirovinu kao što je to trenutno. Za sada je omogućeno da se može zatražiti isplata 25% tog iznosa (što je pohvalno), no zašto bi netko drugi odlučivao kada ćete vi moći koristiti svoj novac?

U ovoj kratkoj analizi sam nastojao što manje ulaziti u statističke pokazatelje jer bi onda tekst bio puno duži i znatno nečitljiviji. Ali kao što vidimo, već ovakvim brzinskim pregledom problematike mirovinskog sustava se vidi da se trenutne zakonske izmjene samo parcijalno bave mirovinskim sustavom i ne mogu donijeti ozbiljnije promjene. Za kvalitetne promjene u mirovinskom sustavu je potreban cjelovit i znatno opsežniji pristup.