Danas je teško pronaći osobu koja je zadovoljna svojom mirovinom. Doduše, ljudi nisu bili zadovoljni svojom mirovinom ni prije, a tema premalih mirovina je dio folklora starijih generacija - u Hrvatskoj nešto mlađih nego u razvijenim državama jer je prosječna dob umirovljenika niža. Ali bez obzira na to koliko svi željeli bolje mirovine, pitanje je mogućnosti, a ne želja.

Mirovinski sustav temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti, modelu u kojem sadašnji radnici uplaćuju za sadašnje umirovljenike, je zastario. Trenutno se održava kao hodajuće truplo sredstvima iz proračuna.

Prema zadnjih podacima HZMO-a, odnos trenutnih osiguranika i korisnika mirovina, što znači odnos radnika i umirovljenika, je 1,28:1. To znači da za isplatu mirovina deset umirovljenika samo 13 (zaokruženo) radnika mora izdvajati iz svoje plaće. Bolje je da je taj omjer što veći u korist radnika, jer to znači da veći broj radnika uzdržava isti broj umirovljenika (npr. 6:1 bi značilo da šest radnika izdvaja iz plaće za mirovinu jednog umirovljenika) i u trenutku kada je mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti zamišljen, to je i bilo tako. Nekada je 6, 10, 15 pa i 20 radnika radilo i izdvajalo iz plaće da bi se isplatila mirovina jednom umirovljeniku. To je značilo da je opterećenje plaće radnika relativno nisko i "teret" uzdržavanja umirovljenika nije velik pa je bilo elegantno rješenje koje je osiguravalo da starije stanovništvo koje ne radi ima redovita primanja, a opterećenje plaće nije bilo veliko.

Stabilnost sustava je održavana visokim priljevom mlade radne snage i kraćim životnim vijekom. No, zbog demografskih kretanja novih radnika je bilo sve manje (padajući natalitet), a umirovljenika sve više (produženje životnog vijeka i smanjenje smrtnosti od bolesti). Tijekom vremena se od situacije da nekoliko desetaka radnika izdvaja iz plaće za mirovinu jednog umirovljenika došlo do toga da manje od 10 radnika uzdržava jednog umirovljenika, pa manje od pet, sve do danas kada ne postoji razvijena država u kojoj više od dva radnika izdvajaju iz plaće za mirovinu jednog umirovljenika.

U Hrvatskoj se omjer radnika i umirovljenika kretao od 8,75:1 (gotovo devet radnika uplaćuje za jednog umirovljenika) 1950., preko 3,42:1 1970., 2,83:1 1990. do 1,28:1 2019. Paralelno s tim je padao i udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći tj. kolika je prosječna mirovina u odnosu na prosječnu plaću, od 1950. kada je prosječna mirovina iznosila 66,4 % prosječne plaće, preko 1970. kada je iznosila 55,1 prosječne plaće, 1985. 53,4 prosječne plaće, do danas kada prosječna mirovina iznosi cca 40% prosječne plaće.

Kada se tako gleda, umirovljenici su u pravu, mirovine zaista jesu manje nego ikada. Ali redovito se zanemaruju izvori problema. Ti izvori nisu krivnja ni jedne određene Vlade, ni kapitalizma, ni deindustrijalizacije nego čisto demografski tj. proizašli iz demografskih kretanja koja se odvijaju još od bivše države. Broj radnika u odnosu na umirovljenike nije padao samo u Republici Hrvatskoj, padao je i u Jugoslaviji. Udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći nije padao samo u Hrvatskoj, padao je i u Jugoslaviji. Pad nataliteta i produljenje životnog vijeka se nisu događali samo u Hrvatskoj nego i u Jugoslaviji.

Ali situacija je gora nego ikada u povijesti. 2019. je rekordna godina jer će Hrvatska izdvojiti 40,1 milijardu kuna na mirovine. Budući da nedovoljan broj radnika uplaćuje u mirovinski sustav da bi on bio održiv, postoji velika rupa koja se pokriva iz proračuna. Trenutno iznosi oko 18 milijardi kuna. Znači sustav međugeneracijske solidarnosti je toliko neodrživ da trenutni radnici jedva uspijevaju podmiriti nešto više od pola troškova isplate mirovina, a ostatak se podmiruje iz proračuna.

Stavimo li u odnos trenutni trošak mirovinskog sustava i broj radnika koji u njega uplaćuju, dobijemo rezultat da prosječni radnik izdvaja više od 25.000 kn godišnje za održavanje mirovinskog sustava. Malo više od pola tog iznosa se odnosi na direktne transfere iz plaće, a drugi dio na indirektne transfere iz proračuna (zbog toga što se i proračun puni iz raznih poreza i trošarina).

2018. su mirovinski rashodi bili 10,8 Hrvatskog BDP-a, što je manje od prosjeka EU, ali više od prosjeka OECD zemalja. Najviše troškove mirovina imaju Italija i Grčka (preko 16% BDP-a). Prosjek EU je 2015. bio 12,8%. Iako bi instinktivno možda mogli pomisliti da skandinavske zemlje imaju visoka izdvajanja za mirovine u BDP-u, to nije slučaj. Prednjači Danska s 13,5% troškova mirovinskog sustava u ukupnom BDP-u, Finska s 13,1%, Švedska 11,4% a Norveška izdvaja čak manje i od Hrvatske, 10,2%.

Ali ni to nije potpuna slika.

Sve donedavno Hrvatska je imala problem s visokom nezaposlenošću. Taj problem je postojao i u Jugoslaviji, no vještije se sakrivao. Broj nezaposlenih umjetno se pokušavao smanjiti i u periodu neovisne Hrvatske i u Jugoslaviji. To se činilo najčešće ranim odlaskom u mirovinu pa nije bilo rijetko da zdravi ljudi u četrdesetima i pedesetima budu u mirovini. Time se frizirala statistika i prebacivao problem iz sadašnjosti u budućnost. To se može vidjeti iz podatka da Hrvatska ima puno veći udio invalidskih mirovina u ukupnom broju mirovina od ostalih EU zemalja. Iako je prvi refleks da je tome krivac Domovinski rat, to je samo djelomično točno. Relativno visok udio invalidskih mirovina u odnosu na druge države Europe je imala i Jugoslavija, a 2. svjetski rat se odvijao na cijelom kontinentu pa to ne može biti glavni razlog.

Udio umirovljenika koji imaju punih 40 godina radnog staža, tj. puni radni staž, malo je manji od 20%. To je jako nisko, ali ipak poboljšano u odnosu na prijašnje godine jer je 2015. samo 14,24 % korisnika mirovine odradilo puni radni staž.

Da se radi o problemu koji je stvaran desetljećima prije, a koji se ispravlja tek zadnjih nekoliko godina, govori i činjenica da prosječni radni vijek trenutnih korisnika mirovinskog sustava iznosi 30 godina i 7 mjeseci, a onih koji su mirovinsko pravo ostvarili u 2019. (do rujna) je prosječni radni vijek 32 godine i 10 mjeseci. Očito je da su starije generacije ulazile u mirovinski sustav s manje godina radnog staža.

Hrvatska je još daleko od najboljih praksi EU. Iako radnici u Hrvatskoj danas rade više nego prije, a razne negativne i protuzakonite pojave više nisu toliko učestale, ipak zaostaje za prosjekom EU u radnoj etici. Podaci za 2018. pokazuju da je zaposlenost osoba od 55-64 godine u Hrvatskoj tek 43%, daleko ispod prosjeka EU od 59% i druga najniža stopa zaposlenosti (zanemarimo li Luksemburg koji je zbog bogatstva specifičan slučaj).

Kada promotrimo sve podatke, nameće se zaključak da mirovine u Hrvatskoj nisu niske samo zbog negativnih demografskih kretanja, nego i zbog toga što u prosjeku ljudi jednostavno manje rade nego u razvijenim državama EU. Iako je prosječna mirovina tek 40% prosječne plaće, za one koji su odradili puni radni staž (40 godina) taj se postotak penje na 59%.

Problemi mirovinskog sustava nisu od jučer, oni imaju svoju povijest nastanka koja se proteže u same začetke sustava baziranog na međugeneracijskoj solidarnosti. No, takav sustav više nije održiv jer su se okolnosti sasvim promijenile. Hrvatska ima posebno loš mirovinski sustav jer osim strukturnih problema nastalih uslijed demografske tranzicije, što dijeli sa svim državama EU, ima dodatne probleme s visokim udjelom invalidskih mirovina, ranijim odlaskom u mirovinu i općenito niskim brojem godina radnog staža trenutnih umirovljenika.

Za taj problem nisu krivi branitelji ni Domovinski rat nego primarno kratkoročne i destruktivne politike prikrivanja nezaposlenosti koje su se provodile podjednako i u Jugoslaviji i u samostalnoj Hrvatskoj. Postepeni prelazak na individualnu mirovinsku štednju je trebao biti put prema rješenju problema, ali i taj proces je zaustavljen i kontaminiran lošom provedbom.

Činjenica je da siromašna država s niskim plaćama ne može imati ni visoke mirovine, čak i da ne postoje dodatni problemi s kojima se suočava Hrvatska. Za održavanje i rast realnih mirovina je potreban gospodarski rast i rast plaća. A to se nikada neće dogoditi ako se biraju oni koji će provoditi iste antitržišne i antirazvojne politike kao do sada, za koje upravo najviše i glasaju oni koji su korisnici mirovinskog sustava.