Misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam

5.10.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4


PIŠE: ĐINO KOLEGA

Više od istog autora
Upoznajte ʼšvedskog Jordana Petersonaʼ kojeg su tamošnji akademici prognali u egzil
Preporučeno za vas
Neka Linić uloži svoju imovinu u Uljanik!
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
OPG-ima državna agencija ne priznaje ponudu iz SAD-a jer nema pečata i PDV-a
Miletić vrijeđa našu inteligenciju ako ozbiljno misli da ćemo povjerovati u nevinost IDS-a
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
Na današnji dan Vlado Gotovac održao je najbolji politički govor u modernoj hrvatskoj povijesti
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Dubrovačka Republika - dragulj srednjovjekovne Europe
Digitalni porez nema veze s pravdom i neće pogoditi velike korporacije nego male biznise i startupe
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Tko je Hayek?
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum
Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom
Vaclav Klaus: Kako smo reformirali češko gospodarstvo
Europska unija - gospodarski div između SAD-a i Kine
The Economist: Što su liberali učinili za nas?

Misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam


PIŠE Đino Kolega

U Zagrebu koegzistiraju dva šunda. Prvi se, opravdano i iskreno, obraća logici profita, povlađuje vulgarnim i nebrušenim estetskim zahtjevima koje izvolijevaju široke mase konzumenata. Osnovna funkcija tog šunda jest da isporuči kratkotrajan užitak koji će omogućiti bijeg iz amorfne i uškopljujuće stvarnosti, koji će konzumenta resetirati i vratiti ga, svježijeg i odmornijeg, u neprenosivu realnost svakodnevice.

Drugi šund, u odnosu na ovaj, tek je na prvu tankoćutniji, djeluje kao estetska antiteza prvom šundu i parazitira unutar manje-više hermetičnog kruga ljudi, najčešće kulturnjaka i humanista, koji kolektivno čine nepresušno vrelo intelektualnog resursa i delikatnog ljevičarskog eklekticizma. Posljednji, da bi bio valjan u potpunosti, mora težiti i specifičnom revolucionarnom impulsu kojeg krasi odgovarajući vikend - karakter. Osnovna funkcija tog šunda jest da, za razliku od prvog, konzumenta što je više moguće približi amorfnoj i uškopljujućoj stvarnosti, i to da ga približi u toj mjeri gdje će šira društvena slika postati otegotna okolnost, a u novoj, ispikseliziranoj realnosti moći će se raspoznati isključivo akteri i konzumenti drugog šunda, kao uostalom, i šund sam.

Prvi je šund okupirao televiziju, estradu i sportska događanja. Drugi je zaposjeo kazališta, književne večeri i dostojanstvene građanske prosvjede. Kako niti jedan niti drugi ne posjeduju značajnu sadržajnu vrijednost, veliki sam obožavatelj obojice.

Dakle, razumljivo je, zašto se činilo potpuno destruktivnim propustiti panel imena "One nadiru u falangama: seksizam i kritika", naročito što su organizatori panela, Hrvatski PEN centar, Hrvatsko društvo pisaca, portali Kulturpunkt i Booksa.hr, potrudili da u opisu događaja, kao neposredan razlog sazivanja foruma, navedu i "sporne i problematične kritike" autora ovih skromnih redaka.

Čisto konceptualno gledano, antitetički, ovakve i slične javne forume trebalo bi što prije lišiti digniteta koji nose valjda od Antike i kojim ih se, po navici, njeguje kao nekakve poligone na kojem građanin ima priliku "trenirati" svoje građanske slobode, demokratičnost i što li već. Koncept foruma i sličnih panelica najmanje od svih veza veze ima s dijalogom, neistomišljenici se pozivaju ili su dobrodošli govoriti rijetko ili nikada, a stvarna narav prikladno se svodi na međusobno tapšanje po leđima vječno jednih te istih lica i cipelica.


Što se publike tiče, čine ju najčešće babe, stričevi i "ostali u studiju i režiji". Njihova je uloga pasivno usvajanje nekakvih sterilnih i sirotinjskih teza kojih proizvode "proizvođači panela", a onda, koliko je tko razumio, njihovo daljnje biflanje i reprodukcija. Panelicu su, koliko sam osobno uspio pokopčati, činile dvije feministice, od kojih je jedna, kako navodi, socijalistička feministica, Nađa Bobičić, zatim feministica prozaik(inja) Antonela Marušić i tri kežual feministice, novinarka Ivana Perić, docentica Maša Grdešić, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i konačno, književna kritičarka Katarina Luketić.

Sve u svemu – jedna osoba.

Ovdje ću elegantno izbjeći da upadnem u zamku prepričavanja čitavog recitala "frankensteina" BobičićMarušićPerićGrdešićLuketić jer se, uglavnom, radilo o tuširanju gotovo dvosatnog zgražanja nad kritikom Serdarevićkinog romana koju je, ovog ljeta, u časopisu Republika, napisao Ivica Matičević. I premda je Matičević u dijelovima kritike otišao "full retard", efektno podebljavši dojam tom nekakvom "Bespuća povijesne zbiljnosti" poetikom, karakterističnom za državne mjesečnike o "kulturi" koje čita nitko, promocija retorike razočaranih matera, opća moralna panika i pitanja poput "Kako si se ti osjećala kada si pročitala kritiku?" depresivna su u gotovo jednakoj mjeri, a ponegdje i bolje.

Umjesto toga, skratit ću na zaključak koji sam namjeravao iznijeti na panelu, prije nego mi je predsjednik Hrvatskog društva pisaca, Tomica Bajsić, zabranio da dalje više išta govorim tvrdeći da sam "panelicu uzurpirao".

Feminizam danas zanima neki Ivica Matičević i njegove marginalne kritike gotovo jednako marginalnih i limfatičnih romana poput "Eksperimenta Irene Tot" Korane Serdarević. No, to je, s jedne strane, lakoshvatljivo. Hannah Arendt, recimo, dosta piše o toj paranoji u autarkičnim društvenim konceptima - kada eliminiraš sve potencijalne prijetnje pa počnu i sjene na ulici da te ruše.

Matičević je, u ovoj priči, više no uspješno, poslužio za ulogu siluete, njegov je slučaj isporučio "neprijatelja koji opravdava postojanje", siroti Matičević, na kraju, dođe nešto poput propuha za hipohondre. Jer narativ je na ljevici, naročito iz autarkične feminističke perspektive, nemjerljivo važniji od sirovih, neuzbudljivih činjenica. Praviti panel na temu "Kritike ideološke pozicije poput trećevalnog intersekcijskog feminizma nisu fašizam", zvuči kao nekomercijalna i nepraktična djelatnost osuđena na propast. Naročito za ideološku poziciju koja nema više za što da se bori.

No, nismo došli ni do pola filma. Feminizam sa svojom ekstrapolacijom priučenih fanatika, pomahnitalih baba i agresivnih identitarijanaca obećava uzbudljivu završnicu. Flegmatičnost i ta nekakva dopadljiva nezainteresiranost, kompletni muk u obraćanju realnim akupresurnim točkama čitave feminističke teorije, poput recimo zapadnog feminizma u odnosu na islam i zemlje izvan ružičastog zapadnog balončića, jamče da feministički horror show može i tvrđe. Da teror političke korektnosti može i obuhvatnije, da novi jezični kodovi mogu i šire, i konačno, da supkultura može i supkulturnije.

Jer ništa nego supkultura jest. Lakoraspoloživa dokolica u blažim simptomima i histeričan hobi u težim, i to manje-više dobrostojeće srednje klase što subotom, po buvljacima, čeprka po otpadu jugoslavenskog građanstva, da bi nedjeljom, kako efikasno sažima Grdešićka, našla vremena za "feminističko iščitavanje Shakespeara". Diskurzivna tolerancija spram ovog, mora se priznati, ugodnog džabalebarenja bila bi od najlakše prirode da se s druge strane profila naizgled banalnog ideološkog lica, ne kriju najgori dekonstruktivistički komesari i cenzori kojima je sloboda govora najveći problem, koji prema ideološkim neistomišljenicima ispoljavaju gotovo karnevalsku brutalnost, uništavaju im karijere ako nešto pogrešno izgovore, društveno marginaliziraju i kojih, u konačnici, kamatare nauštrb nekog, potpuno nejasnog i samo njima poznatog neprocijenjivog dobra.

Drugim riječima, "misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam".

 



VIŠE IZ RUBRIKE:
LJUDSKA PRAVA
HRVATSKA
O autoru
Đino Kolega je freelance novinar, komentator i kulturni kritičar. Objavljuje u raznim medijima. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Spuštanje zastava na pola koplja i paljenje svijeća zbog gašenja jedne firme koja je desetljećima trošila tuđi novac govori dosta o razini opće pismenosti.

Hrvati su previše emotivna bića. Samo kod nas još ovakva patetika može proći.

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska ima, u usporedbi s drugim zemljama Nove Europe, slab izvoz. On je rezultat slabijeg uvoza zbog protekcionističkih državnih politika.

Hrvatska nije deindustrijalizirana. Našoj industriji bi išlo puno bolje da je država ne ʼštitiʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Korupcijska afera u Austriji završila je ekspresno, za hrvatske pojmove iznenađujuće. Kod nas slične stvari završavaju posve drugačije.

Koja je razlika između Hrvatske i civiliziranih država?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rekao je da planira preuzeti HSLS, osvojiti 10 posto na izborima i onda mijenjati nacionalnu politiku.

Hrebak pruža ruku Pametnom: ʼTreba nam jedna snažna liberalna opcijaʼ

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za jedne ljubitelje zločinaca tolerancija i ljubav, za druge zatvor. To je Hrvatska po njenoj mjeri.

Anka kaže da je u spotu s Che Guevarom pokazala ʼtolerancijuʼ. Hoće li tako i s ustašofilima?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Justin Amash je na Twitteru objavio da je Trump učinio stvari koje su za impeachment, a 'strančevanje' narušava sustav provjera i ravnoteže vlasti.

Ovo je prvi republikanac u Kongresu koji poziva na Trumpovu smjenu

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ideja o odšteti zbog iseljavanja radnika je toliko luda da ju je predlagao i Joseph Stiglitz. Da, on je uvaženi ekonomist, ali i socijaldemokrat.

Mostovac brani Petrova citatom iz knjige ekonomista koji je hvalio Chavezovu ekonomsku politiku

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Sindikati možda to nisu planirali, ali oni će na kraju natjerati Plenkovića da preispita sustav i pokrene ozbiljnu reformu.

Ne slažem se s njihovom inicijativom, ali pozdravljam uspjeh sindikata. Evo zašto...

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Riječ je o retoričkom triku kojim se koriste vladajući kako bi građani pomislili da se država razdužuje.

Provjera istinitosti: Smanjuje li se hrvatski javni dug?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ljudi koji su nekoć vodili političke stranke koje su bile liberalne samo na papiru, sada su se sjetili pričati o marginalizaciji. A tko je do nje doveo?

Kome smeta rebrendiranje HSLS-a?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kad bi protekcionizam vodio u prosperitet, to bi značilo da slobodna trgovina vodi u siromaštvo. Provjerili smo je li to točno.

Razbijanje mita: Protekcionizam vodi u prosperitet

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

HDZ-ov kandidat za EU parlament obećava bolju edukaciju, veće plaće i stambeno zbrinjavanje. A lijepo vrijeme?

Resslerova obećanja su kao da ih je prepisao od Marasa ili Tomaševića

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: