Misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam

5.10.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4


PIŠE: ĐINO KOLEGA

Više od istog autora
Upoznajte ʼšvedskog Jordana Petersonaʼ kojeg su tamošnji akademici prognali u egzil
Preporučeno za vas
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Na današnji dan Vlado Gotovac održao je najbolji politički govor u modernoj hrvatskoj povijesti
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Tko je Hayek?
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum
Vaclav Klaus: Kako smo reformirali češko gospodarstvo
Europska unija - gospodarski div između SAD-a i Kine
The Economist: Što su liberali učinili za nas?
Venezuela će nacionalizirati tvornicu žitarica koja želi prekinuti proizvodnju
Efekt leptira ili što ima ekonomija zajedničko s klimatologijom
Heroji napretka (2): Čovjek koji je zaustavio najveću pošast u povijesti čovječanstva
Misesovi izgubljeni spisi: Opljačkao ih Gestapo, zaplijenio Staljin...
Kako je Kalifornija nakon legalizacije uspjela otjerati dilere marihuane nazad u ilegalu
Iskustvo je bitno i kod poduzetništva: Prosječna dob osnivača uspješnog startupa je 45
Brže i jeftinije do građevinske dozvole: Broj procesa će smanjiti s 22 na 12

Misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam


PIŠE Đino Kolega

U Zagrebu koegzistiraju dva šunda. Prvi se, opravdano i iskreno, obraća logici profita, povlađuje vulgarnim i nebrušenim estetskim zahtjevima koje izvolijevaju široke mase konzumenata. Osnovna funkcija tog šunda jest da isporuči kratkotrajan užitak koji će omogućiti bijeg iz amorfne i uškopljujuće stvarnosti, koji će konzumenta resetirati i vratiti ga, svježijeg i odmornijeg, u neprenosivu realnost svakodnevice.

Drugi šund, u odnosu na ovaj, tek je na prvu tankoćutniji, djeluje kao estetska antiteza prvom šundu i parazitira unutar manje-više hermetičnog kruga ljudi, najčešće kulturnjaka i humanista, koji kolektivno čine nepresušno vrelo intelektualnog resursa i delikatnog ljevičarskog eklekticizma. Posljednji, da bi bio valjan u potpunosti, mora težiti i specifičnom revolucionarnom impulsu kojeg krasi odgovarajući vikend - karakter. Osnovna funkcija tog šunda jest da, za razliku od prvog, konzumenta što je više moguće približi amorfnoj i uškopljujućoj stvarnosti, i to da ga približi u toj mjeri gdje će šira društvena slika postati otegotna okolnost, a u novoj, ispikseliziranoj realnosti moći će se raspoznati isključivo akteri i konzumenti drugog šunda, kao uostalom, i šund sam.

Prvi je šund okupirao televiziju, estradu i sportska događanja. Drugi je zaposjeo kazališta, književne večeri i dostojanstvene građanske prosvjede. Kako niti jedan niti drugi ne posjeduju značajnu sadržajnu vrijednost, veliki sam obožavatelj obojice.

Dakle, razumljivo je, zašto se činilo potpuno destruktivnim propustiti panel imena "One nadiru u falangama: seksizam i kritika", naročito što su organizatori panela, Hrvatski PEN centar, Hrvatsko društvo pisaca, portali Kulturpunkt i Booksa.hr, potrudili da u opisu događaja, kao neposredan razlog sazivanja foruma, navedu i "sporne i problematične kritike" autora ovih skromnih redaka.

Čisto konceptualno gledano, antitetički, ovakve i slične javne forume trebalo bi što prije lišiti digniteta koji nose valjda od Antike i kojim ih se, po navici, njeguje kao nekakve poligone na kojem građanin ima priliku "trenirati" svoje građanske slobode, demokratičnost i što li već. Koncept foruma i sličnih panelica najmanje od svih veza veze ima s dijalogom, neistomišljenici se pozivaju ili su dobrodošli govoriti rijetko ili nikada, a stvarna narav prikladno se svodi na međusobno tapšanje po leđima vječno jednih te istih lica i cipelica.

Što se publike tiče, čine ju najčešće babe, stričevi i "ostali u studiju i režiji". Njihova je uloga pasivno usvajanje nekakvih sterilnih i sirotinjskih teza kojih proizvode "proizvođači panela", a onda, koliko je tko razumio, njihovo daljnje biflanje i reprodukcija. Panelicu su, koliko sam osobno uspio pokopčati, činile dvije feministice, od kojih je jedna, kako navodi, socijalistička feministica, Nađa Bobičić, zatim feministica prozaik(inja) Antonela Marušić i tri kežual feministice, novinarka Ivana Perić, docentica Maša Grdešić, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i konačno, književna kritičarka Katarina Luketić.

Sve u svemu – jedna osoba.

Ovdje ću elegantno izbjeći da upadnem u zamku prepričavanja čitavog recitala "frankensteina" BobičićMarušićPerićGrdešićLuketić jer se, uglavnom, radilo o tuširanju gotovo dvosatnog zgražanja nad kritikom Serdarevićkinog romana koju je, ovog ljeta, u časopisu Republika, napisao Ivica Matičević. I premda je Matičević u dijelovima kritike otišao "full retard", efektno podebljavši dojam tom nekakvom "Bespuća povijesne zbiljnosti" poetikom, karakterističnom za državne mjesečnike o "kulturi" koje čita nitko, promocija retorike razočaranih matera, opća moralna panika i pitanja poput "Kako si se ti osjećala kada si pročitala kritiku?" depresivna su u gotovo jednakoj mjeri, a ponegdje i bolje.

Umjesto toga, skratit ću na zaključak koji sam namjeravao iznijeti na panelu, prije nego mi je predsjednik Hrvatskog društva pisaca, Tomica Bajsić, zabranio da dalje više išta govorim tvrdeći da sam "panelicu uzurpirao".

Feminizam danas zanima neki Ivica Matičević i njegove marginalne kritike gotovo jednako marginalnih i limfatičnih romana poput "Eksperimenta Irene Tot" Korane Serdarević. No, to je, s jedne strane, lakoshvatljivo. Hannah Arendt, recimo, dosta piše o toj paranoji u autarkičnim društvenim konceptima - kada eliminiraš sve potencijalne prijetnje pa počnu i sjene na ulici da te ruše.

Matičević je, u ovoj priči, više no uspješno, poslužio za ulogu siluete, njegov je slučaj isporučio "neprijatelja koji opravdava postojanje", siroti Matičević, na kraju, dođe nešto poput propuha za hipohondre. Jer narativ je na ljevici, naročito iz autarkične feminističke perspektive, nemjerljivo važniji od sirovih, neuzbudljivih činjenica. Praviti panel na temu "Kritike ideološke pozicije poput trećevalnog intersekcijskog feminizma nisu fašizam", zvuči kao nekomercijalna i nepraktična djelatnost osuđena na propast. Naročito za ideološku poziciju koja nema više za što da se bori.

No, nismo došli ni do pola filma. Feminizam sa svojom ekstrapolacijom priučenih fanatika, pomahnitalih baba i agresivnih identitarijanaca obećava uzbudljivu završnicu. Flegmatičnost i ta nekakva dopadljiva nezainteresiranost, kompletni muk u obraćanju realnim akupresurnim točkama čitave feminističke teorije, poput recimo zapadnog feminizma u odnosu na islam i zemlje izvan ružičastog zapadnog balončića, jamče da feministički horror show može i tvrđe. Da teror političke korektnosti može i obuhvatnije, da novi jezični kodovi mogu i šire, i konačno, da supkultura može i supkulturnije.

Jer ništa nego supkultura jest. Lakoraspoloživa dokolica u blažim simptomima i histeričan hobi u težim, i to manje-više dobrostojeće srednje klase što subotom, po buvljacima, čeprka po otpadu jugoslavenskog građanstva, da bi nedjeljom, kako efikasno sažima Grdešićka, našla vremena za "feminističko iščitavanje Shakespeara". Diskurzivna tolerancija spram ovog, mora se priznati, ugodnog džabalebarenja bila bi od najlakše prirode da se s druge strane profila naizgled banalnog ideološkog lica, ne kriju najgori dekonstruktivistički komesari i cenzori kojima je sloboda govora najveći problem, koji prema ideološkim neistomišljenicima ispoljavaju gotovo karnevalsku brutalnost, uništavaju im karijere ako nešto pogrešno izgovore, društveno marginaliziraju i kojih, u konačnici, kamatare nauštrb nekog, potpuno nejasnog i samo njima poznatog neprocijenjivog dobra.

Drugim riječima, "misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam".

 

Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!
VIŠE IZ RUBRIKE:
LJUDSKA PRAVA
HRVATSKA
O autoru
Đino Kolega je freelance novinar, komentator i kulturni kritičar. Objavljuje u raznim medijima. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: HRVOJE MARKOVIĆ

Često čujemo zahtjeve za nacionalizaciju bankarskog sektora zato što strani vlasnici banaka iznose dobit iz Hrvatske. Kako bi bilo da su te banke u državnom vlasništvu?

Kako bi bilo da su banke u Hrvatskoj državne?

Ljudska prava

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Problem sa zaštićenim najmoprimcima u Hrvatskoj puno je širi. Država je zakazala u zaštiti privatnog vlasništva.

Tko je kriv što ljudi ne mogu koristiti vlastite nekretnine?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Stjepan Radić se okreće u grobu, ali on više ionako nije ikona za vodstvo HSS-a. Njihove su ikone sada oni koji su protjerivali i zatvarali HSS-ovce.

Beljak se slaže s HDZ-om: Hrvatsku je uništio neoliberalizam!

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Francuska svejedno uvodi porez za najveće tehnološke gigante na svojoj nacionalnoj razini, a isto će učiniti i Španjolska. Koliko je to dobra ideja?

Irska i skandinavske zemlje nisu dozvolile uvođenje novog poreza na razini EU. Evo zašto je to važno...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Frankovićeva izjava da će zabraniti prodaju na gradskoj površini ako netko ponudi više od Grada vrlo je jasna poruka privatnom sektoru koji Grad Dubrovnik vidi kao svoju konkurenciju.

Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom

Zanimljivosti

PIŠE: LIBERAL.HR

Povod je bio Trumpov tvit, a Greenpeace sada tvrdi da Patrick Moore nije bio njihov osnivač iako su još donedavno imali njegovo ime na popisu osnivača.

Greenpeace optužio jednoga od svojih osnivača da je ʼkupljenʼ jer je kritizirao Green New Deal

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Ministrica koja godinama postavlja suluda pravila zbog kojih mnogi poduzetnici nisu mogli povući novac iz EU fondova, sada ne prolazi državna pravila. Fali joj jedan papir.

Ministricu stigla njena karma. Trebamo li stvarno imati razumijevanja za tu isteklu vozačku?

Politika

PIŠE: DAVOR NAĐI

Ministar rada i mirovinskog sustava je dao dvije prilično nesuvisle izjave u kojima pobija sam sebe.

Pavić: Vlada ne može dekretom odrediti plaću od 7.500 kn, ali može od 3.000 kn

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

U županiji s tolikom koncentracijom uhljeba, održavanje demokratskih izbora nema smisla.

U Ličko-senjskoj županiji dvije trećine zaposlenih je uhljebljeno u javnom sektoru. Izbori su besmisleni.

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Usprkos optužbama nekih bivših zaposlenica kako tvrtka diskriminira žene, istraživanje je pokazalo da su muškarci bili godinama slabije plaćeni od ljepšeg spola.

Seksizam u Googleu: Istražili optužbe da plaćaju žene slabije pa došli do iznenađujućeg zaključka

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska dobrim dijelom živi od turizma, ali u medijima se svake godine ponavljaju isti mitovi o štetnosti koje turizam sa sobom nosi.

Razbijanje standardnih hrvatskih mitova o turizmu

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Koliko smo već puta samo čuli priču o tolerantnim, mladim, slobodnomislećim ljudima željnim promjena? I kako je to završilo?

Novi hrvatski Mesija s hrpom starih, izlizanih frazetina i nula sadržaja

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: