Misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam

5.10.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4


PIŠE: ĐINO KOLEGA

Više od istog autora
Upoznajte ʼšvedskog Jordana Petersonaʼ kojeg su tamošnji akademici prognali u egzil
Preporučeno za vas
Neka Linić uloži svoju imovinu u Uljanik!
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
OPG-ima državna agencija ne priznaje ponudu iz SAD-a jer nema pečata i PDV-a
Miletić vrijeđa našu inteligenciju ako ozbiljno misli da ćemo povjerovati u nevinost IDS-a
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
Na današnji dan Vlado Gotovac održao je najbolji politički govor u modernoj hrvatskoj povijesti
Tko je Hayek?
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Digitalni porez nema veze s pravdom i neće pogoditi velike korporacije nego male biznise i startupe
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum
Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom
Europska liberalna grupacija promijenila svoje ime; evo zašto...
Vaclav Klaus: Kako smo reformirali češko gospodarstvo
Europska unija - gospodarski div između SAD-a i Kine
The Economist: Što su liberali učinili za nas?

Misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam


PIŠE Đino Kolega

U Zagrebu koegzistiraju dva šunda. Prvi se, opravdano i iskreno, obraća logici profita, povlađuje vulgarnim i nebrušenim estetskim zahtjevima koje izvolijevaju široke mase konzumenata. Osnovna funkcija tog šunda jest da isporuči kratkotrajan užitak koji će omogućiti bijeg iz amorfne i uškopljujuće stvarnosti, koji će konzumenta resetirati i vratiti ga, svježijeg i odmornijeg, u neprenosivu realnost svakodnevice.

Drugi šund, u odnosu na ovaj, tek je na prvu tankoćutniji, djeluje kao estetska antiteza prvom šundu i parazitira unutar manje-više hermetičnog kruga ljudi, najčešće kulturnjaka i humanista, koji kolektivno čine nepresušno vrelo intelektualnog resursa i delikatnog ljevičarskog eklekticizma. Posljednji, da bi bio valjan u potpunosti, mora težiti i specifičnom revolucionarnom impulsu kojeg krasi odgovarajući vikend - karakter. Osnovna funkcija tog šunda jest da, za razliku od prvog, konzumenta što je više moguće približi amorfnoj i uškopljujućoj stvarnosti, i to da ga približi u toj mjeri gdje će šira društvena slika postati otegotna okolnost, a u novoj, ispikseliziranoj realnosti moći će se raspoznati isključivo akteri i konzumenti drugog šunda, kao uostalom, i šund sam.

Prvi je šund okupirao televiziju, estradu i sportska događanja. Drugi je zaposjeo kazališta, književne večeri i dostojanstvene građanske prosvjede. Kako niti jedan niti drugi ne posjeduju značajnu sadržajnu vrijednost, veliki sam obožavatelj obojice.

Dakle, razumljivo je, zašto se činilo potpuno destruktivnim propustiti panel imena "One nadiru u falangama: seksizam i kritika", naročito što su organizatori panela, Hrvatski PEN centar, Hrvatsko društvo pisaca, portali Kulturpunkt i Booksa.hr, potrudili da u opisu događaja, kao neposredan razlog sazivanja foruma, navedu i "sporne i problematične kritike" autora ovih skromnih redaka.

Čisto konceptualno gledano, antitetički, ovakve i slične javne forume trebalo bi što prije lišiti digniteta koji nose valjda od Antike i kojim ih se, po navici, njeguje kao nekakve poligone na kojem građanin ima priliku "trenirati" svoje građanske slobode, demokratičnost i što li već. Koncept foruma i sličnih panelica najmanje od svih veza veze ima s dijalogom, neistomišljenici se pozivaju ili su dobrodošli govoriti rijetko ili nikada, a stvarna narav prikladno se svodi na međusobno tapšanje po leđima vječno jednih te istih lica i cipelica.

Što se publike tiče, čine ju najčešće babe, stričevi i "ostali u studiju i režiji". Njihova je uloga pasivno usvajanje nekakvih sterilnih i sirotinjskih teza kojih proizvode "proizvođači panela", a onda, koliko je tko razumio, njihovo daljnje biflanje i reprodukcija. Panelicu su, koliko sam osobno uspio pokopčati, činile dvije feministice, od kojih je jedna, kako navodi, socijalistička feministica, Nađa Bobičić, zatim feministica prozaik(inja) Antonela Marušić i tri kežual feministice, novinarka Ivana Perić, docentica Maša Grdešić, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i konačno, književna kritičarka Katarina Luketić.

Sve u svemu – jedna osoba.

Ovdje ću elegantno izbjeći da upadnem u zamku prepričavanja čitavog recitala "frankensteina" BobičićMarušićPerićGrdešićLuketić jer se, uglavnom, radilo o tuširanju gotovo dvosatnog zgražanja nad kritikom Serdarevićkinog romana koju je, ovog ljeta, u časopisu Republika, napisao Ivica Matičević. I premda je Matičević u dijelovima kritike otišao "full retard", efektno podebljavši dojam tom nekakvom "Bespuća povijesne zbiljnosti" poetikom, karakterističnom za državne mjesečnike o "kulturi" koje čita nitko, promocija retorike razočaranih matera, opća moralna panika i pitanja poput "Kako si se ti osjećala kada si pročitala kritiku?" depresivna su u gotovo jednakoj mjeri, a ponegdje i bolje.

Umjesto toga, skratit ću na zaključak koji sam namjeravao iznijeti na panelu, prije nego mi je predsjednik Hrvatskog društva pisaca, Tomica Bajsić, zabranio da dalje više išta govorim tvrdeći da sam "panelicu uzurpirao".

Feminizam danas zanima neki Ivica Matičević i njegove marginalne kritike gotovo jednako marginalnih i limfatičnih romana poput "Eksperimenta Irene Tot" Korane Serdarević. No, to je, s jedne strane, lakoshvatljivo. Hannah Arendt, recimo, dosta piše o toj paranoji u autarkičnim društvenim konceptima - kada eliminiraš sve potencijalne prijetnje pa počnu i sjene na ulici da te ruše.

Matičević je, u ovoj priči, više no uspješno, poslužio za ulogu siluete, njegov je slučaj isporučio "neprijatelja koji opravdava postojanje", siroti Matičević, na kraju, dođe nešto poput propuha za hipohondre. Jer narativ je na ljevici, naročito iz autarkične feminističke perspektive, nemjerljivo važniji od sirovih, neuzbudljivih činjenica. Praviti panel na temu "Kritike ideološke pozicije poput trećevalnog intersekcijskog feminizma nisu fašizam", zvuči kao nekomercijalna i nepraktična djelatnost osuđena na propast. Naročito za ideološku poziciju koja nema više za što da se bori.

No, nismo došli ni do pola filma. Feminizam sa svojom ekstrapolacijom priučenih fanatika, pomahnitalih baba i agresivnih identitarijanaca obećava uzbudljivu završnicu. Flegmatičnost i ta nekakva dopadljiva nezainteresiranost, kompletni muk u obraćanju realnim akupresurnim točkama čitave feminističke teorije, poput recimo zapadnog feminizma u odnosu na islam i zemlje izvan ružičastog zapadnog balončića, jamče da feministički horror show može i tvrđe. Da teror političke korektnosti može i obuhvatnije, da novi jezični kodovi mogu i šire, i konačno, da supkultura može i supkulturnije.

Jer ništa nego supkultura jest. Lakoraspoloživa dokolica u blažim simptomima i histeričan hobi u težim, i to manje-više dobrostojeće srednje klase što subotom, po buvljacima, čeprka po otpadu jugoslavenskog građanstva, da bi nedjeljom, kako efikasno sažima Grdešićka, našla vremena za "feminističko iščitavanje Shakespeara". Diskurzivna tolerancija spram ovog, mora se priznati, ugodnog džabalebarenja bila bi od najlakše prirode da se s druge strane profila naizgled banalnog ideološkog lica, ne kriju najgori dekonstruktivistički komesari i cenzori kojima je sloboda govora najveći problem, koji prema ideološkim neistomišljenicima ispoljavaju gotovo karnevalsku brutalnost, uništavaju im karijere ako nešto pogrešno izgovore, društveno marginaliziraju i kojih, u konačnici, kamatare nauštrb nekog, potpuno nejasnog i samo njima poznatog neprocijenjivog dobra.

Drugim riječima, "misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam".

 


Novo na Liberalu

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Po čemu je Duhaček vrjedniji od Čolakovića i zašto u Hrvatskoj nećemo još dugo imati lijepe stvari

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novinar Indexa, koji je podržavao kažnjavanje Slavonca zbog pjevanja nepodobnog bećarca pred policajkom, kažnjen je zbog vrijeđanja policije i moralnih osjećaja građana.

Novinar Indexa uhićen i kažnjen po zakonu koji je sam podržavao

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Najznačajnije i najopsežnije djelo u karijeri velikog klasičnoliberalnog mislioca, koje je jednako aktualno i dan-danas.

Prije 70 godina objavljena je Misesova ʼLjudska akcijaʼ: ʼSamo pojedinac misli. Samo pojedinac razumije...ʼ

Društvo

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Sindikati koriste svake izbore za reketarenje vlasti kako bi poboljšali materijalne uvjete svojih štićenika. Pritom najviše nastradaju upravo njihovi štićenici.

Demokratski ciklusi reketarenja

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Samo Irska i Novi Zeland bitno su smanjili udio poreznih prihoda u BDP-u, ostatak razvijenog svijeta je povećao, tako da su priče o divljem kapitalizmu neutemeljene.

Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

HSLS je imao stotinu dobrih razloga da raskine ljubavnu vezu s korupcijom. Kosoru to nisu bili dovoljni razlozi...

HSLS napušta koaliciju s HDZ-om jer HDZ-u više nije potreban. Pupovac je samo izgovor, i to loš!

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hrvatska je po ekonomskim slobodama i poštivanju privatne imovine uz bok sa zemljama trećeg svijeta, a u to se možemo svakodnevno uvjeriti.

Sprdnja od pravne države - inspektori će vas kazniti zbog korištenja vlastite imovine

Društvo

PIŠE: DENIS VLAŠIĆ

Prvi dan škole u Hrvatskoj nije mogao započeti gore, ali na ovakva natezanja sindikata i političara već smo navikli.

Nova školska godina, stari problemi

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Uvijek se pred predsjedničke izbore vode rasprave o tome jesu li ovlasti predsjednika RH dovoljne i treba li ih proširiti, ali ni dosadašnji predsjednici nisu koristili ovlasti koje su im na raspolaganju.

Predsjednički izbori će biti bitka između stare i nove garde hrvatskih političara

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Njihovo reagiranje na optužbe zaposlenice protiv šefa zapravo je groteskno jer pokazuje kako će, bez obzira na sve, stati uz funkciju do kraja.

AK Siget: ʼNije nas briga za zaposlenicu, samo za šefaʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dejan Kovač je na pitanje o Bleiburgu i Jasenovcu dao fenomenalan odgovor, ali naša javnost to još nije u stanju detektirati.

Još jedni izbori o ustašama i partizanima. Dokad, drugovi?

Društvo

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Da biste se penjali na hijerarhijskoj ljestvici u funkcionerskom društvu, uopće nije bitan način. Bitno je samo da dođete do funkcije.

Hrvatska je funkcionersko društvo. Ovdje ni fizički rad ni intelekt nisu na cijeni, bitna je samo funkcija...

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: