Mit o sukobu rada i kapitala

Rad vs. Kapital, epska bitka još od Marxa (i prije) i radne teorije vrijednosti, praktički ideje da vlasnik imovine/kapitala (kapitalist) nema pravo na ostvarivanje „ekstrapofita“, pa ni bilo kakvog profita većeg od radnika.

Marxova radna teorija vrijednosti kaže da sva vrijednost proizlazi iz rada i da vlasništvo nad sredstvima proizvodnje tj. imovinom/kapitalom ne može biti nikakva osnova za ostvarivanje profita, nego isključivo rad. Da bi se to provelo u djelo privatna imovina ne smije postojati, bar ne nad imovinom koja se koristi u radu jer to automatski ruši ideju da sva vrijednost proizlazi iz rada. Vlasnik kapitala ne smije tražiti nikakvu kompenzaciju za korištenje svoje imovine, a to se u praksi može postići samo tako da ne postoji nikakav privatni vlasnik/ci kapitala, nego da ono bude društveno, tj. državno.

Logičnim slijedom iz toga proizlazi da se svako vlasništvo mora oduzeti pojedincima i staviti u društveno vlasništvo, a to znači u ruke jednog tijela koje će ga kontrolirati u ime društva, a to je država. Kako država nije nekakvo mistično nadnaravno tijelo koje postoji samo od sebe kao prirodna manifestacija nego društveni institucionalni konstrukt, onda tu državu treba netko kontrolirati. To centralno tijelo koje će ga kontrolirati u ime cijelog društva je naravno Komunistička partija. A tijelo te partije je nužno sačinjeno od hijerarhijske skupine ljudi. Rezultat svega je nasilno oduzimanje privatne imovine mnogim ljudima da bi se ta imovina dala na upravljanje jednoj nekolicini političkih funkcionera.

Forma je zadovoljena, nema više mrskog kapitala, ostao je samo rad, zar ne?

Krivo, ovo je totalna nebuloza. Sukob rada i kapitala ne postoji, nikada nije postojao, nikada neće postojati niti može postojati. Što je kapital? U ekonomskom smislu kapital je sve što povećava, omogućava, olakšava i podržava sposobnost ljudi da rade ekonomski korisne stvari. Ukratko, sve što se koristi u nekakvom radu je oblik kapitala. Potreban je prostor u kojem će se obavljati rad? Taj prostor je kapital. Potrebno je oruđe kojim će se koristiti u radu, to je opet kapital. Potrebna je odjeća u kojoj će se rad obavljati, i to je kapital. Potrebne su sirovine, i to je kapital. Rad bez kapitala je nemoguć.

Kapital ne koriste samo ljudi, koriste ga i majmuni, pa i velik broj drugih životinja. Svaki majmun koji kamenom razbije orah da bi došao do jezgre je ustvari koristio kapital da bi oplodio svoj rad i ostvario određenu vrijednost, što je u slučaju majmuna i kamena jestiva jezgra unutar oraha.

Neke životinje su otkrile i koncept primitivne akumulacije kapitala. Tako vjeverice pred zimu skupljaju razne plodove i zakopavaju ih u zemlju planirano na nekoliko lokacija da bi zimi kada nema dostupnih izvora hrane mogle preživjeti od zaliha koje su pripremile nekoliko mjeseci prije.

Razmislite malo, koncept kapitala i štednje je toliko prirodan da ga koriste mnoge vrste životinja. U tom slučaju možemo slobodno govoriti o obliku prirodnih zakona koji postoje bez obzira na ljude. Iako je ekonomija društvena znanost jer se bavi ljudima i njihovim radnjama, ona očigledno ima određene korijene su samoj prirodi.

Sada kad smo utvrdili da je kapital toliko prirodan da ga koriste i životinje, pitanje se postavlja što je kapital za ljude.

Kompanije kombiniraju rad i kapital da bi proizvele određeni proizvod ili uslugu tj. rad koristi kapital u proizvodnom procesu. Na primjeru proizvodnje automobila, radnici u radu koriste strojeve, alate i određeno znanje da bi napravili konačni proizvod. Radnici predstavljaju rad, a strojevi, alati i njihovo znanje kapital. Naravno, da bi se povećala proizvodnost i efikasnost proizvodnog procesa, svaki radnik mora proizvesti više proizvoda/usluga. Povećanje proizvodnje dolazi iz povećanja nekog od oblika kapitala (strojevi, alati, procesi, vještine, znanja) ili iz povećanja samog rada, tj. zapošljavanjem dodatnih radnika. Kako proizvodnost rada ovisi o kapitalu, a rast proizvodnosti jedinice rada o rastu efikasnosti upotrebe kapitala u radu, bilo fizičkog ili ljudskog, onda se nameće zaključak da dodatni kapital oplođuje rad i njegovu vrijednost što znači da dodatni kapital omogućuje i rast plaća. Zbog toga postoje industrije koje su radno intenzivne, kao tekstilna, gdje je relativno slaba upotreba kapitala (posebno ljudskog) u proizvodnji i zbog toga takve industrije nazivamo radno intenzivne, a plaće zaposlenih u tim industrijama su niske. S druge strane, neke industrije su izrazito kapitalno intenzivne što znači da je efikasnost rada puno veća zbog velike razine kapitala, kako fizičkog, tako i ljudskog, te su plaće u tim industrijama relativno visoke.

Pojednostavljeno, ekonomski rast na duge staze ovisi o tome kako se stvara output. Da bi se stvorio output, ulažu se inputi - rad i kapital. Tako da ne postoji sukob između njih dvoje, bez rada kapital je inertan, a bez kapitala rad je beskoristan. Kombinacijom oboje se stvara nova vrijednost, output. Kapital nije samo fizička kategorija u smislu strojeva, alata i zgrada koji se koriste u proizvodnji, kapital se odnosi i na znanje, ideje i procese koji se koriste u proizvodnji te je omogućuju i oplemenjuju. Posebno bitna kategorija je ljudski kapital što se odnosi na sposobnosti, znanje, vještine i radne navike zaposlenika te menadžera.

Ljudski kapital je najvažniji dio kapitala neke države i kompanije. Dugoročni razvoj neke države najviše ovisi o akumulaciji ljudskog kapitala. Zemlje poput Japana, Singapura, Južne Koreje, Irske itd. su svoj gospodarski procvat temeljile upravo na razvoju tog tipa kapitala jer drugi nisu ni imale. U relativno kratkom vremenskom periodu su na taj način postale gospodarski jake, moderne, bogate i razvijene države. Specifičnost tog kapitala se ogleda u tome što njegov razvoj ne podiže samo ukupnu proizvodnost (output) gospodarstva, već ima i sporedne efekte na druga područja koja nisu direktno vezana za ekonomiju, a to su društveni razvoj, sigurnost, politička praksa i slično. Odbacivati kapital znači odbacivati i ljudski kapital, a to bi značilo odbacivanje svakog osobnog ljudskog, društvenog i političkog razvoja.

Željko Klaus, glavni povjerenik Sindikata EKN u Petrokemiji, vjerojatno nije ni svjestan koliku je glupost rekao kada je izjavio „Mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital!“ i da interes kapitala i interes radnika nikada nisu isti. To ne samo da je krivo, to je apsurdno, i pokazuje temeljno nepoznavanje pojma kojim se nabacuje. Rad bez kapitala ne vrijedi ništa, i to svi koji su upoznati s pravom definicijom kapitala svjesni, ali ljudi većinom kapital vide u smislu novčanih sredstava, u smislu privatnih ili drugih investicija. No, čak i u tom slučaju povezanost kapitala ostaje ista, jer su za nabavku ili drugi oblik uvećavanja kapitala potrebna financijska sredstva i investicije, a kako kapital uvećava vrijednost rada, onda to znači da financijska sredstva i investicije preko kapitala uvećavaju produktivnost rada, a samim time naknade za taj rad, plaće radnika.

Puno bi se nepotrebnih rasprava oko ekonomije izbjeglo kada bi se koristile prave definicije termina o kojima se govori. Definicije su bitne, jer bez njih je nemoguće odrediti stvarnu temu razgovora. Dvije osobe mogu razgovarati o istom pojmu, ali ako barataju različitim definicijama, onda takva rasprava nužno ne vodi nigdje. Zbog toga uvijek inzistirajte na pravim definicijama pojmova o kojima raspravljate.

Rad i kapital su komplementarni, jedno bez drugoga je inertno i beskorisno, a uvećanje kapitala utječe na povećanje plaća. Tako jednostavno, a ipak toliko teško za objasniti, primarno radi problema neshvaćanja pojmova o kojima se razgovara.