Mitovi o Jugoslaviji

5.2.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4


PIŠE: THOMAS BAUER

Mitovi o Jugoslaviji


PIŠE Thomas Bauer

Ovih dana, a zapravo konstantno, neke se pojave „analiziraju“ uz otvorenu ili manje otvorenu nostalgiju za navodno ružičastom prošlošću. U tekstu namijenjenom generacijama koje se ne sjećaju života u Jugoslaviji, probat ću pobrojati i demantirati neke mitove o ne tako davnoj prošlosti koje ste vjerojatno čuli iz okoline ili medija. Jedan od ključnih načina da nam bude bolje je da prošlost prestanemo idealizirati i priznamo da je i tih 45 godina nenadoknadiva crna rupa i uteg, a ne nešto čemu bismo trebali težiti. Ključni problem Hrvatske je što se premalo, a ne previše odmakla od jugosocijalizma i paradigmi naučenih u 20. stoljeću.

Pa ajmo redom.

Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti. Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati.

Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat.

Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima.

Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica.

Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa.

Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o "Šiptarima", "Švabama", "buržoaziji" i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti.

Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost.

Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Skandinavske zemlje djeluju poput lanca. Kada jedna vlada učini nešto smjelo i obećavajuće, onda odmah i druge susjedne države učine isto. To je konkurentnost i ona rezultira prosperitetom.

Kako je Švedska postala centar startupa i predvodnica pro-business politike za cijelu Europu

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dejan Kovač je doktor ekonomije, jedini Hrvat zaposlen na sveučilištu Princeton i k tome klasični liberal, rekao nam je bjelovarski gradonačelnik.

Hrebak otkrio HSLS-ovog kandidata za predsjednika RH: Što mislite, hoće li imati šanse?

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Isti ljudi koji se najviše kunu u Ustav i američke vrijednosti, prvi su koji će pljunuti na njih.

Što se zapravo krije iza izjava ʼOni mrze ovu zemljuʼ i ʼNeka odu ako im se tu ne sviđaʼ?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Sutra će Konzervativna stranka birati novog predsjednika, a u srijedu će ta osoba postati premijer. Ovo je najvjerojatniji nasljednik Therese May.

Tko je Boris Johnson, vjerojatno novi britanski premijer?

Društvo

PIŠE: DAVOR NAĐI

Valja istaknuti pozitivne pomake iako još ima dosta prostora za poboljšanje.

[ANKETA] Kako ocjenjujete ministricu Divjak i promjene u obrazovnom sustavu?

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Od nacionalizacije gospodarskih divova i ulaganja u masivne socijalne programe do redova za kruh i života u konstantnom strahu razlika je samo u nekoliko godina.

Propast politike ʼdobrih namjeraʼ: Neimaština i očaj u Venezueli kao u ratnim zonama

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Bosanskohercegovački novinar je iznio niz neistina i nebuloza o hrvatskom i turskom turizmu.

Zašto mediji prenose dezinformacije o hrvatskom i turskom turizmu koje je proširio Erdoganov fan?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Najveći pobornik povećanja minimalne plaće u SAD-u na 15 dolara po satu, svoje radnike plaća manje od toga.

Pobuna radnika u Sandersovom stožeru: Traže veće plaće i tvrde da su izrabljivani

Politika

PIŠE: SANDRA PAŠKVAN

Oni koji se najviše kunu u poštenje, često nisu takvi kako se predstavljaju u javnosti. Pogledajte kako izgledaju postupci Povjerenstva za sukob interesa protiv nekih članova Mosta i Živog zida.

Treći putevi, poštenje i sukob interesa

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Nakon Islanda i Švedske, lijevu vladu dobile su ove godine Finska i Danska. Još je samo Norveška ostala kao posljednji bastion konzervativno-liberalne uprave.

Skandinavija je ozbiljno skrenula ulijevo, ali najzanimljivija je nova premijerka Danske

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dennis Prager svjedočio je pred američkim Senatom gdje je ponovio svoje optužbe da Youtube cenzurira 20 posto njegovog sadržaja, i to 'samo zato što je konzervativac'.

Konzervativni youtuber, koji optužuje Google za cenzuru, manje je ʼcenzuriranʼ od ljevičara

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Primijetio sam da jako puno ljudi ne razumije kako funkcionira ovaj temeljni zakon tržišne ekonomije pa je potrebno objasniti na najjednostavniji način.

Ekonomija za neznalice (1): Zakon ponude i potražnje

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: