ČITATELJI OCIJENILI
3

Mjere za spas nataliteta su promašene i neodržive

PIŠE Branimir Perković
25.4.2017.

Mjere za spas nataliteta su promašene i neodržive

Hrvatska od samostalnosti bilježi jako negativne demografske trendove, što je dijelom rezultat prirodne demografske tranzicije, ali s obzirom na ostale društveno-ekonomske parametre izgleda da je ta demografska tranzicija prenaglašena i prebrza. Hrvatska ni prije demografske tranzicije nije bila gusto naseljena država, a i ta naseljenost je bila vrlo neravnomjerno raspoređena. Iako sličan problem imaju sve postsocijalističke države, u Hrvatskoj je pad broja stanovništva i njegov neravnomjerni razmještaj posebno izražen. Problem je u početku bio u velikoj razlici između broja umrlih i broja rođenih, tj. natalitet je bio puno manji od mortaliteta, što stvara velike ekonomske, a time i društvene probleme.

Kada stanovništvo stari, a natalitet pada, prvi problem koji se pojavljuje je pitanje održivosti mirovinskog sustava. Taj problem je u Hrvatskoj posebno izražen, jer naš mirovinski sustav funkcionira po principu „međugeneracijske solidarnosti“ tj. trenutna radna snaga iz svojih plaća izdvaja dio koji se redistribuira starijim generacijama u mirovini. To samo po sebi nije nužno negativno, dapače ako imate nekoliko radnika na jednog umirovljenika onda raspoređuje teret „uzdržavanja“ jedne osobe na više plaća. Međutim, kako zbog lošeg ekonomskog stanja s visokom nezaposlenošću, kako zbog demografske tranzicije i manjka mlade radne snage, omjer između radnika i umirovljenika postaje sve nepovoljniji, a danas iznosi jedva nešto više od jednog radnika na jednog umirovljenika.

Što to znači?

Ukratko, svaki radnik radi za svoju plaću i za jednu mirovinu. I ne samo to, kako otprilike jedna trećina zaposlenih radi u javnom sektoru kojemu se plaće isplaćuju iz proračuna, dolazimo do činjenice da dvije trećine zaposlenih koje rade u privatnom sektoru, moraju uplaćivati u proračun dovoljno novca i za sve mirovine (svaki radnik za jednog umirovljenika) i za plaće radnicima u javnom sektoru koji se financiraju iz državnih i lokalnih proračuna. I tu se krije razlog i niskih neto plaća i još nižih mirovina. Jednostavno je takvo stanje neodrživo, a bit će još gore, te se trenutno održava samo uz pomoć zaduživanja što samo odlaže krah mirovinskog sustava. To je simptom kolektivističkog sindroma i nasljeđa socijalizma u kojem se radi za „opće dobro“ umjesto za „individualno dobro“. Da su svi ti umirovljenici kroz svoj radni vijek sami sebi izdvajali za buduće mirovine, umjesto nakaradnog sustava „međugeneracijske solidarnosti“, problem ne bi postojao. Samo jedan od brojnih primjera kako kolektivistički sindrom općeg interesa na kraju uvijek završi kao društveni teret i jedna od stvari koja usporava napredak.

U kontekstu demografske obnove i traženju politika koje bi do nje dovele, pojavila se ideja da majke kućanice također trebaju imati pravo na mirovinu pa i garantirani mjesečni dohodak, bez obzira na radni staž. Po tom pitanju postoji puno problema, a objašnjenja onih koji se za to zalažu su kontradiktorna.

Prvo, trenutni mirovinski sustav nikako ne bi izdržao taj dodatni teret. Trenutno je omjer približno jedan radnik na jednog umirovljenika, a od tih radnika jedna trećina njih radi u javnom sektoru koji je neto primalac iz proračuna te se sustav održava jedino velikim zaduživanjem i prebacivanjem problema na sljedeće generacije. Sustav apsolutno ne može izdržati dodatni teret, posebno ne toliko veliki odjednom.

Drugo, moram primijetiti da su po ovom pitanju ljevičari odjednom postali jako zainteresirani za žene kućanice, koje im tradicionalno nisu bile pretjerano simpatične jer je koncept žene kao majke i kućanice tradicionalan i konzervativan, što je „progresivnoj“ ljevici ideološka suprotnost, posebno lijevim feministicama koje u ženama koje odlučuju biti kućanice vide svojevoljne sluge i robove nekakvog imaginarnog patrijarhata. Priznajem, još nisam dokučio razlog tomu, ali sam primijetio tu veliku kontradiktornost.

Jedna od glavnih kritika „progresivne“ ljevice upućena tradicionalnoj nukleusnoj obitelji u kojoj muškarac radi i financijski skrbi o obitelji, a žena vodi kućanstvo i odgaja djecu, je taj da u takvom sustavu je žena potpuno financijski ovisna o muškarcu i prisiljena podnositi stvari koje inače ne bi jer nije u mogućnosti sama ostvariti financijsku samostalnost. Sasvim legitimna kritika, bez sumnje.

Međutim, začuđuje ideja da ulogu muškarca tj. muža kao financijskog skrbnika preuzme država. U principu se ništa ne mijenja, žena kućanica ostaje financijski ovisna, ali s jednom bitnom razlikom koja cijelu situaciju čini nemjerljivo gorom.

U tradicionalnoj obitelji, u kojoj je muškarac financijski uzdržavatelj te time financijski kontrolira ženu, ipak žene imaju leverage tj. sredstva „ucjene“ koje mogu koristiti za pregovore i nekakvo oružje, dapače jako moćno, u pregovorima oko financijskih i drugih bračnih prava. Ta sredstva mogu biti djeca, emocije, pa i „dobar glas“. Možda zvučim previše hladan i bešćutan, ali brak je ugovor i serija kompromisa, pregovora i dogovora.

Ali kada je žena kućanica financijski ovisna o državi, ona nema apsolutno nikakav leverage tj. sredstvo ucjene kojim može utjecati na odluke samo države te država od nje može zahtijevati bilo što u zamjenu za financijsko uzdržavanje, bez da ona ima bilo kakva sredstva za pregovore oko uvjeta. I to čini situaciju u kojoj žena kućanica ovisi financijski o državi nemjerljivo gorom od situacije u kojoj ovisi financijski o muškarcu/mužu.

Već sam pisao o tome kako se u samim ideološkim temeljima ljevice nalazi želja za uništenjem tradicionalne monogamne obitelji pa ovoliku zainteresiranost ljevice za ovakvo rješenje mogu samo objasniti time, iako prijedlog nije iniciran od strane ljevice već od strane desnice koja očigledno nije dovoljno inteligentna da shvati da ovime dugoročno rade kontra svojih deklariranih stavova. Razlog tomu je što bi takav sustav rušio podjelu odgovornosti u tradicionalnoj obitelji, gdje je odgovornost muškarca da bude uzdržavatelj, a žene da bude njegovatelj i taj nazovimo ga društveni ugovor je funkcionirao kroz povijest relativno nepromijenjen do novijeg doba.

U situaciji kada država preuzima ulogu uzdržavatelja, sustav se automatski ruši jer jedna strana, muškarac, gubi svoju ulogu. To bi na kraju dovelo do postupnog nestajanja nukleusne obitelji, a bez ikakvog efekta na emancipaciju žena. Dapače, ta situacija bi se vrlo vjerojatno mnogim ženama svidjela te bi imale manje averzija prema tome da budu samohrane majke. A statistika jasno pokazuje da djeca odgojena bez jednog roditelja imaju manje šanse za uspjeh u životu, sklonija su kriminalu, imaju manje dohotke u odrasloj dobi i sami imaju više šanse da završe kao samohrani roditelji. Naravno, to je prosjek i nikako ne znači da će djeca iz obitelji sa samohranim roditeljem nužno biti „gora“ od onih iz tradicionalnijih obitelji, ali podaci jasno pokazuju da je u prosjeku to tako.

U Hrvatskoj općenito postoji općedruštvena ideja da se svaki problem rješava institucionalnim centralnim planiranjem, uspostavom novih zakona i regulacija, formiranjem istražnog povjerenstva, radne skupine ili ministarstva te općenito regulacijom od strane nekakvog državnog tijela. U Hrvatskoj se velik naglasak stavlja na red i pravila iako paradoksalno baš to konstantno slaganje jednog pravila na drugo dovodi do umjetno stvorenog nereda. Mi smo kao država odličan primjer pravila da što su brojniji zakoni, to je slabija pravda.

Istu stvar se želi napraviti i s problemom demografije - oformiti posebno ministarstvo koje će se baviti samo pitanjem demografske obnove, a sve ideje koje bi stajale iza takvog ministarstva se bave parcijalnim rješenjima te krpanjem rupa na trupu broda koji tone, umjesto da se restrukturira cijeli brod. Možemo biti sasvim sigurni da takvo ministarstvo neće baš ništa promijeniti po pitanju demografije, a potencijalno može prouzrokovati mnoge neravnoteže.

Činjenica ostaje da ljudi iz RH ne iseljavaju ni zbog manjka stanova, ni zbog niskih porodiljnih naknada ili dječjih doplataka, već primarno zbog nedostatka posla te svaka politika koja kao cilj ima demografsku obnovu mora primarno raditi na rješavanju tog problema. A problem je čisto ekonomske prirode, ne stambene ili socijalne.

Uzmimo za primjer zemlju kao što je Irska, koja je povijesno imala slične probleme iseljavanja stanovništva, a zadnjih desetljeća ostvaruje jako velike stope gospodarskog rasta te sukladno tome i rasta stanovništva, kako zbog jednih od najboljih stopa nataliteta u EU, tako i zbog pozitivnog neto migracijskog salda. Irska je put od siromašne zemlje iz koje svi iseljavaju, u bogatu u koju svi žele useliti i ima odlične stope nataliteta započela provođenjem ekonomskih politika otvorenog i slobodnog tržišta, smanjenja birokracije i regulacije te smanjivanjem socijalne države i prebacivanjem dijela tih sredstava u obrazovanje. Ukratko, deregulacija, otvorenost i jak ljudski kapital u smislu obrazovanja, doveli su do velikih stranih investicija u Irsku, a kada se sama Irska obogatila tada je ona sama počela ulagati u druge zemlje. Želimo li gospodarski i posljedično demografski oporavak, onda trebamo slijediti stazu koju je utabala Irska, uz naravno određene preinake jer je ipak svaka zemlja specifična. Ali nacrt kako postati od siromašne zemlje iz koje se iseljava, bogata zemlja u koju se useljava, je tu. Samo treba imati političke volje da ga se implementira. A politička snaga proizlazi od birača koji biraju svoje kandidate na temelju politika za koje se zalažu. I zbog toga je vrlo važno educirati glasače o ekonomskim temama, njihovom utjecaju na društvena pitanja te beznačajnosti standardnih ustaško-partizanskih prepucavanja.

Hrvatska ima puno neiskorištenog potencijala u svojoj emigraciji te je čak imala i pozitivan migracijski saldo do prije gospodarske krize 2008. godine. Kroz stvaranje uvjeta za uključivanje migracije u svoj gospodarski život Hrvatska ima vrlo jako faktor koji joj može uvelike pomoći na putu od tromog, prereguliranog i zagušenog gospodarstva do modernog, živahnog i slobodnog.

Ljudima je beznačajna bilo kakva nekretnina ako nemaju posao kojim mogu uzdržavati sebe i svoje obitelji, ljudima su beznačajni i vrtići i škole ako nemaju dovoljno sredstava da prehrane svoju djecu jer ne mogu pronaći adekvatno zaposlenje, ljudi žele ostati u svojoj domovini te tu osnovati obitelj i raditi.

Samo im država treba prestati u tome „pomagati“, jer ako već ne zna ostvariti politike koje će dovesti do gospodarskog rasta, onda bolje da se sasvim makne. Svako krpanje, svaka sanacija, svako održavanje industrija na samrti, svako razbacivanje novcima dobivenih zaduživanjem i svako tretiranje svojih građana kao djece je dovelo do stanja u kojem se demografski i ekonomski Hrvatska sada nalazi.

Kako se sve to skupa slaže i tvori misao vodilju ovog teksta? Prvo, laissez faire (fr. „pustite neka sve ide svojim tokom“), tj. maknite se iz gospodarstva, smanjite porezno opterećenje i ne miješajte se u stoljetne institucije koje su funkcionirale kroz cijelu povijest, a sada bi ih stavljanje pod državnu kontrolu sasvim oslabilo, ma u koliko dobroj namjeri. Drugo, prestanimo razmišljati kratkoročno u smislu stalnog krpanja rupa i sasvim promijenimo svoj pristup ekonomskim, političkim i društvenim temama jer nas dosadašnji pristup nije baš dobro služio. Treće, shvatimo da rješenje postoji, ono je provedivo i iskušano, samo trebamo smoći malo hrabrosti i napustiti svoj dosadašnji destruktivni mindset koji se svodio na odbacivanje osobne odgovornosti i klanjanje svemoćnom bogu Državi, što je u principu klanjanje politici.

Mi sami imamo ključ svog uspjeha, ključ gospodarske obnove i ključ demografske obnove te nas samo treba osloboditi trenutnih državnih okova da bismo bili slobodni raditi ono što želimo raditi, a to je stvarati bogatstvo i potomstvo.

 

Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!
VIŠE IZ RUBRIKE:
POLITIKA
EKONOMIJA
HRVATSKA
O autoru
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr >>VIŠE
Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: DAVOR NAĐI

Kažnjavanje očito ne pali, ali postoje mjere motivacije.

Kako reducirati izbjegavanje plaćanja poreza na minimum

Ekonomija

PIŠE: BORNA BJEDOV

Kako u isto vrijeme pomoći ljudima kada financijski posrnu da ne padnu na dno i motivirati ih da ne ostanu doživotno ovisni o državnoj pomoći?

Negativni porez na dohodak - staro rješenje za vječni problem

Ekonomija

PIŠE: HRVOJE MARKOVIĆ

Često čujemo zahtjeve za nacionalizaciju bankarskog sektora zato što strani vlasnici banaka iznose dobit iz Hrvatske. Kako bi bilo da su te banke u državnom vlasništvu?

Kako bi bilo da su banke u Hrvatskoj državne?

Ljudska prava

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Problem sa zaštićenim najmoprimcima u Hrvatskoj puno je širi. Država je zakazala u zaštiti privatnog vlasništva.

Tko je kriv što ljudi ne mogu koristiti vlastite nekretnine?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Stjepan Radić se okreće u grobu, ali on više ionako nije ikona za vodstvo HSS-a. Njihove su ikone sada oni koji su protjerivali i zatvarali HSS-ovce.

Beljak se slaže s HDZ-om: Hrvatsku je uništio neoliberalizam!

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Francuska svejedno uvodi porez za najveće tehnološke gigante na svojoj nacionalnoj razini, a isto će učiniti i Španjolska. Koliko je to dobra ideja?

Irska i skandinavske zemlje nisu dozvolile uvođenje novog poreza na razini EU. Evo zašto je to važno...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Frankovićeva izjava da će zabraniti prodaju na gradskoj površini ako netko ponudi više od Grada vrlo je jasna poruka privatnom sektoru koji Grad Dubrovnik vidi kao svoju konkurenciju.

Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom

Zanimljivosti

PIŠE: LIBERAL.HR

Povod je bio Trumpov tvit, a Greenpeace sada tvrdi da Patrick Moore nije bio njihov osnivač iako su još donedavno imali njegovo ime na popisu osnivača.

Greenpeace optužio jednoga od svojih osnivača da je ʼkupljenʼ jer je kritizirao Green New Deal

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Ministrica koja godinama postavlja suluda pravila zbog kojih mnogi poduzetnici nisu mogli povući novac iz EU fondova, sada ne prolazi državna pravila. Fali joj jedan papir.

Ministricu stigla njena karma. Trebamo li stvarno imati razumijevanja za tu isteklu vozačku?

Politika

PIŠE: DAVOR NAĐI

Ministar rada i mirovinskog sustava je dao dvije prilično nesuvisle izjave u kojima pobija sam sebe.

Pavić: Vlada ne može dekretom odrediti plaću od 7.500 kn, ali može od 3.000 kn

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

U županiji s tolikom koncentracijom uhljeba, održavanje demokratskih izbora nema smisla.

U Ličko-senjskoj županiji dvije trećine zaposlenih je uhljebljeno u javnom sektoru. Izbori su besmisleni.

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Usprkos optužbama nekih bivših zaposlenica kako tvrtka diskriminira žene, istraživanje je pokazalo da su muškarci bili godinama slabije plaćeni od ljepšeg spola.

Seksizam u Googleu: Istražili optužbe da plaćaju žene slabije pa došli do iznenađujućeg zaključka

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: