Pobornici strožih mjera nisu svjesni svoga utjecaja na širenje epidemije

OGLAŠAVANJE

Dio znanstvenika, liječnika i stručnjaka uporno traže strože mjere koje u drugim zemljama, kao ni kod nas, nisu polučile značajan pozitivni učinak (lockdown, zatvaranje, maske, kažnjavanje...). Dio nas zapitao se čemu toliki trud da se poduzme nešto za što znanstvene studije, statistike i očigledni primjeri pokazuju da ne funkcionira. Zašto su neki toliko uporni da nas zatvore, uguše svaki aspekt života i kažnjavaju ljude? Pokušajmo pronaći odgovore.

Budući da dio stručnjaka zanemaruje statistiku, znanstvene studije i očigledne primjere da stroge mjere ne daju željene rezultate, postaje izvjesno da medicina poprima religijske konotacije. Osim vjerovanja u vlastite ideje i snage, odgovor zašto se dio medicinske struke bori za određene mjere (npr. nošenje maski, kažnjavanje, lockdown, policijski sat) možemo potražiti u znanosti. Iako za navedene mjere ne postoje znanstvene studije niti statistički podaci koji bi potvrdili njihovu učinkovitost, u njih se može samo vjerovati što prelazi u domenu vjere. U vjerovanju možemo pronaći jedan dio odgovora. Drugi dio leži u znanosti.

Znanost poznaje pojavu koju naziva "motivirano rezoniranje". Riječ je o pojavi koja ima temelje u emocijama. Naime, češće donosimo odluke i mišljenja na temelju emocija i vjerovanja koji nam odgovaraju nego na znanstvenim i statističkim podacima. Riječ je o tendenciji traženja argumenata i favoriziranja informacija koje odgovaraju našim uvjerenjima i unaprijed donesenim zaključcima iako nam dokazi ukazuju na suprotno.

Sažeto rečeno: skloniji smo uočiti ono što želimo uočiti.

Stručnjaci su ljudska bića i zbog toga nisu imuni na motivirano rezoniranje. Štoviše, njihovo znanje i obrazovanje može ih uvjeriti da su apsolutno u pravu (unatoč studijama koje tvrde suprotno). Obrazovanje i stručnost mogu u određenim situacijama predstavljati i nedostatak jer im služi kao dodatna podloga za samouvjerenost i hipoteze koje mogu biti pogrešne. Znanstvena istraživanja sugeriraju i upozoravaju na paradoks da pametne i obrazovane osobe lakše i češće upadaju u zamku motiviranog rezoniranja. Obrazovane osobe lakše skupe više razloga da vjeruju u svoje hipoteze što ih samo učvršćuje u crnu rupu navedene pojave.

Pojavu motiviranog rezoniranja svi smo osjetili na nesvjesnom nivou. Jednostavan primjer je navijanje za svoju momčad. Prekršaj nad igračem naše momčadi ćemo zapaziti dok isti slučaj na protivničkom igraču zanemarujemo ili okarakteriziramo kao dio regularne igre.

Važan čimbenik motiviranog rezoniranja su emocije koje utječu na određene regije u mozgu prema studiji dr. Drewa Westena. Da bismo izbjegli utjecaju emocija i subjektivnost, ne smijemo automatski odbaciti informacije koje nam se ne sviđaju. Potrebno ih je istražiti, proučiti, razumjeti, debatirati, kritizirati, poslušati suprotnu stranu i učiti od primjera ako je moguće (npr. Švedska – Slovenija). Stoga uvijek trebamo biti otvoreni za nove informacije, studije i statistike koje nam mogu ukazati na rješenje i odgovore (za sada brojke ukazuju da su maske apsolutni promašaj).

Svi znamo da je statistika skup netočnih podataka što nam govori da i prema njima treba biti kritičan i tražiti što preciznije podatke. Na primjer, statistika nam pokazuje da dnevno u Hrvatskoj umire oko 30 ljudi (okvirno). Ali to je samo statistika. Mi ne znamo je li taj podatak točan ili netočan. Trenutno jedino što znamo da imamo osjetljive PCR testove. Ljudi mogu umrijeti od stotine drugih bolesti, ali ako test detektira virus ona će se uvrstiti u statistiku preminulih od COVID -19. Jedino se obdukcijom ili uvidom u zdravstveni karton (riječ je o eufemizmu, realno trebao bi se zvati bolesnički karton), može utvrditi pravi uzrok smrti. Budući da se to ne čini, imamo pravovaljan razlog u sumnju i kritiku, pogotovo jer se tim statističkim podacima utječe na naše živote. Svi podaci moraju odgovoriti na kritiku da bi došli do što objektivnije informacije i izbjegli motivirano rezoniranje. Dok god se šuti o pravim podacima, postoji sumnja na njihovu vjerodostojnost.

U čemu griješe liječnici, stručnjaci i novinari kada traže još strože mjere i kažnjavanje?

Riječ je o tome da ne poznaju temelje pedagogije i odgoja. Ukoliko vršimo silu i pritisak, takve mjere će izazivati bunt i otpor. Navedeni tako postupaju jer dio njih dolazi iz autoritativnog i represivnog aparata, a dio njih ne poznaje osnove pedagogije i didaktike. Nadalje, temelj njihove premise jest: Mase su glupe i ne znaju što je dobro za njih. Dobrim dijelom oni su nesvjesni da vjeruju u navedenu ideju. Ukoliko se odnosimo prema ljudima edukacijom, obrazovanjem i međusobnom suradnjom, svi zajedno možemo lakše prebroditi epidemiju (način pristupa u Švedskoj). Dobar dio ljudi koji traži represiju pedagoški je neobrazovan što ima za posljedicu represije, nasilja i međusobne mržnje. Da se od početka pristupalo idejom: "zajedno možemo pobijediti epidemiju", a ne optuživanjem, širenjem straha i mržnje, ne bismo imali "neodgovorne ljude".

U suštini, "neodgovorni ljudi" nastaju upravo zbog onih koji traže represiju i kažnjavanje "neodgovornih" – oni su njihov proizvod (doslovno). Osoba koja poznaje osnove pedagogije svjesna je navedene činjenice. Novinari, znanstvenici, liječnici nisu pedagozi i ne znaju ispravan pristup prema ljudima, stoga su djelomično sami odgovorni za širenje epidemije (jer stvaraju buntovnike), a da toga nisu svjesni.

Još je u prošlom stoljeću filozof, teolog, intelektualac, pisac i poliglot Ivan Illich upozoravao na opasnost medicinskog sustava koji prodire u sve pore naših života. Shvaćao je da medicina širi svoj krug djelovanja na sve više aspekata ljudskog života. Bio je radikalni kritičar sustava što možemo vidjeti po njegovim izjavama u knjizi "Medicinska nemeza", na primjer:

"Medicinski sistem ozbiljno je počeo ugrožavati zdravlje. Ovisnost o stručnoj zdravstvenoj njezi pogađa sve društvene slojeve. U bogatim zemljama gospodarenje medicine je dostiglo takve razmjere da je ljudsko zdravlje dovedeno u pitanje dok siromašne zemlje ubrzano idu stopama bogatih. Ovaj proces koji ću nazvati medikalizacijom ljudskog života, zaslužuje da ga političari jasno uoče. Medicina tek što nije postala prvorazredno značajna meta političke akcije čija je svrha da se izvrši prevrat u industrijskom društvu."