Prvi amandman nema nikakvog utjecaja na privatni sektor, ali to ne znači da ne trebamo koristiti druge legitimne načine za osiguravanje slobode govora na društvenim mrežama.

Govor mržnje i sloboda govora - ponovno aktualna tema u Hrvatskoj, nakon što je Vlada najavila kontroverzni "Zakon o ponašanju na internetu" kojim se planira ograničiti slobodu komentiranja na društvenim mrežama. Ovakav zakon zadire u ljudska prava, ne samo zbog slobode govora, već i zbog činjenice da je riječ o državnom zadiranju u privatne odnose između privatne kompanije, koja je vlasnik društvene mreže, i njenih korisnika.

Korisnici Facebooka, na primjer, svojevoljno su pristali na uvjete ponašanja na Facebooku koje je ta privatna tvrtka odredila, onog trenutka kad su kliknuli "pristajem" ispod uvjeta korištenja prilikom registracije profila. Ne ulazim sad u to koliko ljudi uopće pročita te uvjete, činjenica je da smo na njih pristali ako smo kliknuli "pristajem". Nismo morali. Nitko nije prisiljen ni obavezan koristiti Facebook, to je stvar naše dobre volje.

Facebook, Twitter, Youtube i druge društvene mreže i internetski servisi temelje se na najosnovnijim tržišnim zakonima o ponuđaču i korisniku usluge te njihovoj dobrovoljnoj interakciji, suradnji. Usprkos tome, rastu pritisci vlada diljem svijeta na društvene mreže jer države traže kontrolu nad onim što korisnici objavljuju. Političarima se ne sviđa tolika sloboda na internetu bez njihove kontrole. Pa su uveli razne antitržišne regulacije. Njemačka već ima zakon koji predviđa veliku novčanu kaznu za vlasnike društvenih mreža ako ne uklone govor koji je kažnjiv po njemačkom zakonu. Dakle, umjesto da progoni onoga tko je autor tog govora, državi je lakše kazniti vlasnika platforme na kojoj je korisnik to izjavio. Takvi pritisci dovode do postrožavanja kriterija na društvenim mrežama te su prisilili njihove vlasnike da pojačaju kontrolu nad sadržajem koji korisnici objavljuju.

Sad će i Hrvatska uvesti takav zakon, ali će naša vlada, osim kažnjavanja društvenih mreža (jer to vjerojatno neće ići lako - postoji i međunarodno pravo), uvesti kažnjavanje administratora stranica na Facebooku gdje se primijete neželjeni komentari.

Nadine Strossen je poznata američka aktivistica borbe za ljudska prava, bila je dugogodišnja predsjednica organizacije za zaštitu građanskih prava ACLU, a danas je profesorica na pravnom fakultetu sveučilišta u Manhattanu, New York. Židovka čiji je otac stradao u Holokaustu, a zastupala je 1990-ih neonaciste u pravnoj bitci za pravo da slobodno marširaju. Podsjećamo, Nadine i ACLU su dobili tu bitku i Vrhovni sud je presudio da Prvi amandman američkog Ustava štiti i pravo neonacista na mirno okupljanje i javno izražavanje svojih političkih stavova. Nedavno je objavila knjigu "Mržnja - zašto joj se trebamo suprotstaviti slobodom govora, a ne cenzurom". U intervjuu za Reason TV, objasnila je neke zanimljive stvari koje se tiču i slobode govora na društvenim mrežama.

"U SAD-u ne dozvoljavamo da govor bude cenzuriran samo zato što ga oni koji imaju moć smatraju govorom mržnje, ali govor s porukom mržnje može biti kažnjen ako je u točno određenom kontekstu direktno nanio točno određenu štetu nekome. Da bi netko bio kažnjen zbog govora mržnje, mora se dokazati njegova namjera da svojim govorom dovede do nasilja koje je nanijelo štetu nekoj osobi ili skupini ljudi.

Američki vrhovni suci svih ideoloških pozadina - od ljevice do desnice - konstantno su rušili svaki zakon i propis koji bi bio na štetu slobode govora jer se slažu da je ona temelj našeg društva. Ali usprkos tome, mnoga sveučilišta su donijela propise koji su protivni slobodi govora, samo su im promijenili nazive. Više ih ne nazivaju propisi protiv govora, nakon što je ACLU sve takve propise osudila, sada ih nazivaju propisima civilnog društva, što je prilično preuveličan i distorziran koncept zaštite rasnih i drugih manjina od maltretiranja."

Strossen je u svojoj knjizi iznijela niz primjera iz europskih država, koje imaju zakone protiv govora mržnje, gdje se pokazalo da su ti zakoni na kraju služili za ušutkavanje onih koji se bore protiv mržnje.

"Svaki zakon protiv govora mržnje na koncu služi nedemokratskim političkim snagama u društvu, kao što i zakoni protiv droge služe narko bossovima. Kod zakona o govoru mržnje problem je još veći zato što je njihov koncept subjektivan i ovisi o stavovima onoga tko prosuđuje. Mržnja je emocija. Ono što jedna osoba mrzi, druga osoba voli. Oni koji provode zakone kod takvih zakona dobivaju mogućnost da se koriste vlastitim vrijednostima u donošenju odluka čiji je govor prikladan, a čiji nije. A ti ljudi su podložni utjecaju javnosti i volji većine, što znači da neće gledati na ljudska prava pojedinca ako većina želi da bude osuđen. Na taj način u pravilu stradaju pripadnici manjina."

Na primjer, zakon koji je 1965. u Velikoj Britaniji uveden protiv nacizma, ali je na njegovoj osnovi dosad osuđeno više aktivista protiv nacizma nego ljubitelja nacizma. Također, u Francuskoj je na osnovu tog zakona osuđena aktivistica za LGBT prava, a njemačkom ministru pravosuđa je Twitter obrisao jedan status - kao govor mržnje zbog korištenja riječi "idiot" prilikom opisivanja antiimigranata.

"Slažem se potpuno sa svima koji tvrde da ima puno diskriminacije u našem društvu. Baš radi toga smatram da trebamo odbiti svaku ideju da predamo moć pojedincima iz takvog, diskriminatorskog društva, da sami biraju što je prikladno reći, a što je opasno. Jer njihove vrijednosti će uvijek biti onakve kakve su vrijednosti većinskog dijela stanovništva."

Što se tiče govora na platformama koje su u privatnom vlasništvu, poput Facebooka i Twittera, Ustav nema nadležnost.

"Prvi amandman, kao i većina ostalih ustavnih amandmana u SAD-u, nema nikakvog utjecaja na privatni sektor. Ali to ne znači da ne trebamo koristiti druge legitimne načine da se borimo za slobodu govora i na privatnim platformama, pogotovo zato što one imaju toliko veliku moć.

Način na koji Facebook postavlja svoju politiku protiv govora mržnje i način na koji provodi tu politiku je primjer za udžbenike kako dobre namjere mogu rezultirati neizbježnim problemima. Sada blokiraju LGBT skupine zato što koriste riječi poput 'peder'. Blokiraju i kritičare mržnje ako iskoriste takve riječi u argumentiranju svoje kritike. Korisnici se trebaju izboriti za bolji tretman i veću slobodu, korisnici imaju tu moć i to je jedini način kad je riječ o privatnim tvrtkama. Ali to je teško s obzirom na političke pritiske u posljednje vrijeme", objašnjava Strossen.