Kada kažem da sam liberal ili libertarijanac i protivim se visokim
porezima, utjecaju države na gospodarstvo te tražim mogućnost da do
kraja uživam u plodovima svoga rada, ljevičari, socijalisti i komunisti
brzo će zaključiti da sam sebičan čovjek. Njihova ideologija, prema
kojoj je primarna dužnost države da redistribuira bogatstvo oduzimajući
ga onima koji imaju više i dajući ga onima koji imaju manje, počiva na
lažnoj solidarnosti i sumanutoj ideji, jednoj od bolesnijih u povijesti
civilizacije. Prema toj ideji, ako želiš zadržati ono što si sam
zaradio, ti si pohlepna svinja. Ali ako zahtijevaš otimanje novca koji
je zaradio netko drugi, napredan si i human.
Sama
ideja iskonske solidarnosti je upravo suprotno, vrlo lijepa i
plemenita. Solidarnost i briga za druge, nekad i potpuno nepoznate
ljude, ono je što nas razlikuje od primitivnijih oblika života i jedan
je od temelja civilizacije. Međutim, gadna zabluda je da je država ta
koja će najbolje odrediti kome koliko čega treba, a da sam ja sam za to
nesposoban. To je temelj prijestolja na kojem sjede političari i
birokrati te upravljaju našim životima živeći na našoj grbači, vrlo
često nas ništa ne pitajući.
Kao svaki pravi
nogometni navijač mogu reći da sam stručnjak za solidarnost. Skoro 3
desetljeća i debelo preko 300 gostovanja s momčadima koje sam podržavao
naučili su me da u određenim skupinama ljudi solidarnost funkcionira
apsolutno savršeno. Kada kao ultras sjednete u prijevozno sredstvo koje
vas vodi na utakmicu, u tome trenutku počinje vrijediti nepisano pravilo
da sve što imaš na sebi i uz sebe, sav novac, hrana, piće, cigarete, pa
i rezervne čarape, postaju zajedničko vlasništvo svih koji su se našli u
tome vlaku, autobusu, kombiju, automobilu.
Nikada
u skoro 30 godina nisam doživio da je netko u vlaku iz ruksaka
izvadio sendvič i pojeo ga sam, nisam nikada doživio da u autobusu ima
cuge, a da je netko žedan (ili trijezan), nikada nisam doživio da su
pušači pušili, a nisu ponudili druge pušače, nikada nisam doživio da su
trojica ušla u disko ili noćni klub, a dvojica ostala vani. Ako navijači
putem s utakmice ili na utakmicu naiđu na nekog zalutalog pristalicu
svoga kluba, bez problema će ga strpati u kombi ili automobil, ako treba
i u nečije krilo ili gepek.
Vrlo često sam
doživio da netko uopće nema novca za put, benzin ili ulaznicu pa mu
drugi pomognu bez postavljanja mnogo pitanja. Znalo se dogoditi,
pogotovo u Jugoslaviji kada je standard bio u banani, da se netko na
kolodvoru pojavi bez dinara u džepu i svejedno uz pomoć drugih zabrazdi
na put od nekoliko dana.
Taj sustav ne počiva
na državnim zakonima, regulaciji i birokratima koji mjere gutljaje piva
ili koliko je tko odgrizao sendviča. To je sustav koji počiva na
dobrovoljnoj suradnji određene skupine ljudi koji su sami odlučili biti
dio te grupe. Ne radi se isključivo o prijateljima. Vrlo često će se
dogoditi da se nađeš okružen navijačima koje prvi put vidiš ili im ne
znaš imena. Ali ni tada solidarnost ne zakazuje,
dapače.
A u cijeloj priči najbitnije je da to
nije grupa ljudi koju čine visokomoralne askete ili religiozni i
bogobojazni ljudi – navijači su prosjek po inteligenciji, obrazovanju i
socijalnom backgroundu, ali samo navijaštvo, osim na mnogo pozitivnih
ideja, počiva i na bitno drugačiji temeljima od onoga što zovemo
civilizacijom. Obilježeno je i nasiljem, sitnom krađom, uvredama i
psovkama, otporom i nepoštivanjem institucija, pijančevanjem i
narkomanijom. Ipak, ta grupa ljudi međusobno funkcionira savršeno
solidarno. I ne samo međusobno, kada nema utakmica pa zajedno gase
požare ili spašavaju od poplava, savršeno funkcionira solidarnost
različitih navijačkih skupina. Bez ikakve pomoći
države.
Zato, kada mi netko krene
objašnjavati da ne bih pomagao siromašnima, bolesnima, siročadi ili
djeci s posebnim potrebama da nema države, a tisuće puta u životu sam
doživio da netko još uvijek gladan zadnji griz sendviča daje potpunom
strancu, obično ga stjeram u pizdu materinu.
