Ne pritišćite djecu za prosjek - snaći će se ona i bez toga

2.9.2017.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Ne pritišćite djecu za prosjek - snaći će se ona i bez toga

Kao mama djeteta u višim razredima osnovne škole suočena sam s bizarnim konceptom „stiskanja“ djece, posebno ako pokazuju znakove inteligencije, u prosjek 5.0 jer inače neće moći upisati srednju. Meni to zvuči toliko sumanuto da mislim da su u školi od mene odustali kao od kandidatkinje za stiskanje djece. Znate ono kad vam netko nešto priča, a vi se toliko puta začudite i pitate: "Oprostite, kako to mislite?" – s istinskom zbunjenošću, da druga strane odustane. Nema smisla razgovarati s nekim tko apsolutno ne razumije o čemu pričate.

Možda bih ja „stisnula“ da mi je cijela priča makar malo dohvatljiva. Ali nije. Doista nije. Tim više ne mogu vjerovati koliko je ljudi zahvaćeno ovim suludim konceptom.

Ovo sam ljeto par puta čula o razočarenju roditelja u petaše jer su popustili te imaju čak dvije četvorke (loši, loši petaši!), ponovno sam slušala o drami upisa u pristojnu srednju koja je moguća samo onima koje se „stisne“ u taj 5.0, a posebno je bizarna šutnja kad se u većem društvu obitelji priupita za uspjeh mog sina – a ja kažem, zadovoljna sam, prošao je s 4,5. Ne znaju ljudi što da kažu od nelagode.

Tišina, zbunjenost. Kao da sam rekla da mi je dijete napustilo školu i pod mojim blagoslovom postalo dio nekog bizarnog kulta. Ili kao da pljačka pekarnice, a ja skupljam novac. Doista sam zgrožena numerloškom sujevjernošću kojom se gleda na dječje ocjene.

Za što odgajamo djecu, zapravo? Što ih učimo stiskanjem?

Naivna kakva jesam, vjerujem da djetetu treba dopustiti da isproba svoje strategije učenja, da pogriješi, da se sam suoči s posljedicama svojih odluka, i po meni je jako uspješan – zreliji je nego je bio, uči bolje nego što je učio, a neke loše ocjene je zaslužio ili pretjerano sigurnošću u sebe (to je lako) ili izbjegavanjem i odugovlačenjem.

Sve je to zakon uzroka i posljedice, činjenica života i bitno mi je da se djeci obije o glavu u zaštićenom periodu, u igraonici zvanoj djetinjstvo i da ga nauče prije negoli pohrle grlom u kredite, nepromišljene poslove i odnose, prije nego prihvate životne izbore čije posljedice ne žele. Nisi učio, dobio si lošu ocjenu, e, sad Miki, moraš opet učiti i vući nevolju za sobom – to je ono što djecu učimo.

Rimljani su samo sirovina za takve životne lekcije, zar ne?

Što dijete točno dobiva time da uči, „stisnut“, pod roditeljevom paskom, ne razvijajući svoju neovisnost, intrinzičnu motivaciju, ne preuzimajući odgovornost za svoj uspjeh ili neuspjeh i promatrajući se u zatvorenu sustavu 5 vs.ne-5? Ništa. Ali, sustav dobiva poslušnu ekipicu kojoj možeš uzeti mirovinu, a oni će reći – ajoooj, i nastaviti raditi ono što su im rekli da moraju.

Napor da se uniformira klince, da ih se golom silom utrpa u određeno ponašanje – ma kako ono bilo loše za njih – za mene je mogući izvor ovako pasivnog naroda koji trpi što god mu netko kaže da mora.

Dio naših četvorki je plod mog učenja djece da postave svoje granice i ne boje se posljedica – u nekoliko navrata djeca su bila pod ogromnim pritiskom hrpe ispita, zadaća, projekata koje su morali napraviti i lektire, sve nakramano u par dana, bez koordinacije škole. Bitno mi je odgojiti djecu koja su hrabra i koja prihvaćaju odgovornost za sebe, i onda kad ih košta. Učila sam da ne moraju učiniti sve što im se kaže. Ne kada to prelazi granicu zdravog razuma.

Ocjene kao supstitut smisla

Odakle je iznikla ova nasilna ideja o „stiskanju“ djecu – u ocjene? Ne u izvrsnost, ne u govorništvo, ne u inovativnost, nego u ocjene, i to strahom od budućnosti?!

Rekla bih iz raspada same esencije škole kod nas. Iz sveopćeg gubitka povjerenja u njihov pravi smisao. Nekad su škole bile lučonoše prijeko potrebnog, teško dostupnog i oskudnog znanja. Donosile su istinsku, potrebama društva prilagođenu vrijednost.

Danas, škole kakve imamo su mock up obrazovanja kakvo trebamo. I svi to znaju. Djeci se tupe činjenice koje oni vrlo često znaju od treće godine života, pa i sama djeca izgube poštovanje za školu. Ili ih se zasipa zastarjelim kugličnim miševima ili se juri kroz gradivo kao da nema sutra. A djeca nisu za jurenje. Djeca moraju doživjeti, opipati, izmaštati, promisliti. Ponekad mislim da bih radije da mi dijete padne koji razred – nego da pomisli da je normalno „juriti“ kroz bilo što. Pa tako stvarate kandidate za burn-out, ljude s poremećenom pažnjom, površne ljude...smanji gradivo, povećaj dubinu...

U nemoći da se datim programom, metodama i uvjetima nametne istinski interes i postignu pravi rezultati, zadržala se puka forma, koja je poprimila oblike hajke na ocjene, uz „stiskanje“, obiteljsku dramu i upošljavanje roditelja u neku vrstu nekvalificiranih asistenata u učenju u noćnoj smjeni.

Čak i ako ih ne stisneš – snaći će se

Ima mi smisla potaknuti, pa i stisnuti djecu da doista uče. Da izdrže svoje treninge. Da odrade svoje kućne poslove prije nego što idu van ili da zarade svoje WIFI vrijeme, da dovrše što su počela, da se ispričaju ako su sagriješila, ali koncidionirati nezrelu djecu da ganjaju petice, i to prijetnjom „nećeš se upisati u srednju“ u dobi od 12 godina čini mi se u najmanju ruku poremećenim.

I kad me zastrašena susjeda pitala: "A gdje ćeš upisati dijete ako ti nema 5.0?" – odgovorila sam: "A što ja znam. U gimnaziju u Sisak. Što fali? Možda baš imaju fantastične nastavnike, a malo djece. Sjest će na autobus i putovati u Sisak."

Pozdrav gimnaziji u Sisku.

Ako se tendencija rastjerivanja ljudi nastavi, moguće da moje dijete ima individualnu nastavu u gimnaziji u Sisku, što vjerujem da bi moglo biti fantastično, tako da ako samo malo zaviriš izvan kutije, svijet izgleda prilično perspektivno. A osim Siska, tu je i Varaždin, Čakovec, Duga Resa, Švicarska, Irska, Kanada...i cijeli veliki svijet mogućnosti van ovog vrzinog kola i bunila Sluđene Naše. I uostalom Youtube, gdje se, zapravo, naša djeca spremaju za poslove budućnosti.

Mislim da ima kandidata u ovoj zemlji koje treba „stisnuti“ da poboljšaju brojke. Ali, ti kandidati nisu djeca. I nisu u pitanju ocjene, u pitanju je novac poreznih obveznika i javni servisi čijem ocjenjivanju konačno treba dati više pozornosti nego ocjenama naših klinaca. Njih pustite na miru da gledaju edukativne videoklipove na Youtubeu.

Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!
VIŠE IZ RUBRIKE:
ZANIMLJIVOSTI
O autorici
Željka Babić je poduzetnica i blogerica iz Zagreba te povremena kolumnistica na portalu Roditelji.hr. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Na primary izborima za kandidata Demokratske stranke bit će vrlo gusto jer će se utrkivati najmanje 20 kandidata. Bit će to prvi veliki sukob između socijaldemokracije i liberalizma u Americi.

Netko od njih troje najvjerojatnije će se suočiti s Trumpom 2020. - tko ima veće šanse?

Društvo

PIŠE: THOMAS BAUER

Što se zapravo krije iza albanske zabrane kladionica?

Zapamtite - iza svake zabrane stoji nečiji interes

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Feministice su se našle uvrijeđene i zahtijevale od administratora uklanjanje spornog vica. Vic je uklonjen uz ispriku vodstva fakulteta.

Knjižnica FFZG-a pokušala nasmijati studente vicem o filovanoj paprici. Nije prošlo dobro...

Društvo

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Rektor pulskog sveučilišta izjavio je da mladi moraju odraditi nekoliko godina u Hrvatskoj da bi vratili dug...

Znamo da naši političari često izvaljuju gluposti i besmislice, ali što ćemo s akademicima?

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Britanski parlament ima krajnje nezahvalan zadatak - kako izbjeći Brexit na što manje bolan način. Vremena je sve manje...

Nakon lijepih priča i snova, Britancima se bliži brutalan sudar sa stvarnošću

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kad je preuzeo vlast, lijevi mediji su ga predstavljali kao brazilskog Donalda Trumpa i najveću prijetnju svjetskoj stabilnosti, a desni kao posljednju nadu za Brazil. I jedni i drugi su u pravu.

Bolsonaro - fašist ili posljednja nada za Brazil?

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hajka protiv Pernara prelazi svaku mjeru, a posebno je licemjerno što dolazi od onih koji godinama rade potpuno istu stvar.

Nadriliječništvo u hrvatskim medijima: Uvjeravaju nas u ʼčarobneʼ napitke, biljke i pripravke protiv gripe, upala, raka...

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Većina novinara u mainstream medijima javno podržava najavljene restrikcije govora na internetu ili mudro šuti. Pročitajte kako lako bi se taj zakon mogao okrenuti protiv njih.

Dragi ljevičari, i vi biste se trebali jako zabrinuti zbog novog zakona o govoru na internetu!

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Vlada Justina Trudeaua povećala je 2015. najvišu poreznu stopu s 29 na 33 posto s namjerom povećanja državnih prihoda za 3 milijarde dolara godišnje. Dogodilo se suprotno.

Kanadski poučak: Progresivno oporezivanje bogatih smanjuje državne prihode

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kyle Kulinski dao je neoboriv argument koji bi trebali usvojiti svi s obje strane političkog spektra.

Debata između antifašista i socijaldemokrata: Zašto ljevičari trebaju biti za slobodu govora?

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Bez obzira na to što se uglavnom slažem sa stavovima Pametnog, a protivim stavovima Živog zida, Ivan Pernar je iz ovog sukoba izašao kao moralni i stvarni pobjednik.

Wannabe tirani ignoriraju postojanje dobre volje i zato će uvijek biti poraženi

Zanimljivosti

PIŠE: LIBERAL.HR

Batman je u 11. izdanju stripa bio Nijemac, borac protiv nacista koji pokušava spriječiti Gestapo u namjeri da preveze Misesove rukopise do Hitlera.

Ono kad je Mises bio inspiracija i tema za epizodu Batmana

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: