"Ako svi stalno lažu, rezultat nije da ljudi vjeruju lažima, nego da više ne vjeruju ničemu." Ova misao Hannah Arendt, koju je iznijela u djelu Izvori totalitarizma (1951.), itekako je aktualna i danas, više od 70 godina nakon nastanka.

Društvo izgubljenog povjerenja i resursa

U Hrvatskoj svakodnevno svjedočimo besramnim lažima i manipulacijama u politici, medijima i svakodnevnom životu. Sumnjiva kadroviranja, namješteni natječaji, "sjeckanje" javne nabave i netransparentno trošenje javnog novca samo su vrh sante leda. Ova lepeza koruptivnih radnji, prisutna na svim stranama političkog spektra, čini društveno-političku scenu mučnom i teško probavljivom. Krajnji rezultat je porazan: gubimo dva najdragocjenija resursa, sposobne ljude i nepovratno vrijeme.

Odgovornost medija i navijačko novinarstvo

Osim političara i birača, velik dio odgovornosti snose mediji. Novinari često temama pristupaju navijački i ideološki, primjenjujući dvostruke kriterije za identične pojave. Na to izvrsno ukazuje Liberal u članku "Širenje lažnih vijesti radi mržnje i klikova nije stvar samo desnice. I lijevi novinari to rade". Članak ogoljuje lakoću kojom novinari postaju navijači, likujući nad netočnim informacijama suprotne strane dok ispriku ili ispravak, čak i kada se dezinformacija svjesno pusti u eter, objavljuju rijetko ili nikada.

Korupcija vs. negativna selekcija

Postavlja se pitanje: što je štetnije, korupcija ili negativna selekcija? Iako su pojmovi neraskidivo povezani, razmjeri štete su zastrašujući. Prema procjenama Transparency Internationala i izvješćima Europskog parlamenta, korupcija Hrvatsku godišnje stoji oko 8,5 milijardi eura, što premašuje 13,5 % BDP-a. Riječ je o iznosu koji znatno nadmašuje godišnja izdvajanja za ključne sektore poput zdravstva.

Mehanizam propadanja: Od lojalnosti do mediokriteta

Friedrich Hayek objašnjava da u složenim društvima političko jedinstvo često nastaje kroz pojednostavljene i emocionalne poruke, što otvara prostor oportunistima. U takvim uvjetima lojalnost i identifikacija s "našima" prevladavaju nad principima pa sustav favorizira poslušnost umjesto kompetencije. Iako se čini da je negativna selekcija vidljivija u provincijalnim upravama, ona nije tamo nužno prisutnija, možda je samo manje domišljata.

Negativna selekcija je opasna jer djeluje sporo. Loši se kadrovi ne nameću naglo, već se postupno umrežavaju i istiskuju sposobne bez velike buke. Upravo zato je razorna: ona normalizira mediokritet i na kraju ostavlja društvo bez ljudi sposobnih za napredak.

Ima li nade?

Stvari nisu toliko loše koliko nekad govorimo, ali ni približno dobre koliko mislimo. Borba protiv negativne selekcije mora postati univerzalno pravilo društva. Iako se ponekad čini da gubimo bitku, sjetimo se da su prije samo desetak godina političari olako "peglali" službene kartice i dnevnice dok danas itekako paze na detalje pod pritiskom javnosti. Svi oni koji grade moć na negativnoj selekciji, ili konzumiraju blagodati takve moći, prije ili kasnije suočit će se s istim ishodom: porazom i padom.