Što je to ʼneliberalna demokracijaʼ?

U sinoćnjoj emisiji Otvoreno HRT-a sudjelovao je Dominik Vuletić, član Odbora za pravosuđe Živog zida, koji je rekao jednu jako zanimljivu stvar:

"Mi smo za potpuno nov koncept države. Ne ovu korumpiranu liberalnu demokraciju, nego jednu iliberalnu državu koja neće imati veze s ovim HDZ-om", kazao je Vuletić te radi jasnoće i jačeg dojma ponovio: "iliberalnu, ne liberalnu".

Vuletić je nespretno preveo engleski pojam "illiberal democracy" u "iliberalna demokracija", na hrvatskom jeziku bi ispravni prijevod bio "neliberalna demokracija". Kakva je to "neliberalna" demokracija? Da bismo shvatili ovaj, u zadnje vrijeme sve popularniji koncept koji zagovaraju gotovo sve novokomponirane populističke opcije diljem zapadnog svijeta, prvo moramo definirati pojmove "demokracija" i "liberalna demokracija".

Demokracija je vladavina iz ili od naroda (doslovni prijevod s grčkog jezika). Ideja je, ukratko, da građani jedne države biraju upravu, odnosno vladu, slobodnim izborom između kandidata koji su se slobodno kandidirali. Na taj način se volja naroda prenosi na vlast koja je izabrana da provodi tu volju.

Liberalna demokracija je puno širi pojam od same demokracije, a nastala je u 18. stoljeću skupa s nastankom liberalizma. Oci liberalne misli, poput Hobbesa, Lockea, Smitha, Thomasa Jeffersona i drugih, shvaćali su dobro da za uspjeh demokratske države nije dovoljno održavati slobodne izbore na kojima se bira vlast. Smisao države je zaštita prava i sloboda svakog pojedinca, pa prema tome država ne smije dozvoliti mogućnost da većina na referendumu ili političkim izborima donese odluku uskraćivanja temeljnih ljudskih prava manjini.

Zato postoji Ustav kao najviši dokument jedne države i koji ograničava volju većine tako da ne zadire u prava nijednog pojedinca. Iako su i skoro sve totalitarne države u prošlom stoljeću imale ustav, on je bezvrijedan ako ne vrijedi u praksi jednako za sve.

Također, u liberalnoj demokraciji postoji trodioba vlasti, u kojoj je svaka grana vlasti samostalna i služi kao provjera onih drugih grana. To se zove checks & balances. Ukratko, u liberalnoj demokraciji vlast proizlazi iz volje većine, ali ta volja i vlast je ograničena cijelim setom mehanizama.

Da bi liberalna demokracija funkcionirala, potrebno je da građani budu svjesni svojih prava i sloboda, da funkcionira vladavina prava i jednakost pred zakonom, da mediji uživaju velike slobode pisanja i govora te neovisnost o bilo kojoj vlasti, da postoje javne kritike svega što vladajući govore i čine itd.

Neliberalna demokracija je demokracija bez tih dodatnih mehanizama ili ona u kojoj su takvi mehanizmi obezvrijeđeni.

Iako različiti modeli takve, neliberalne demokracije, postoje već dugi niz godina (npr. Singapur), na Zapadu se pojam "neliberalne demokracije" spominje tek u zadnje vrijeme. Mađarski premijer Viktor Orban je prije par godina rekao da on u Mađarskoj želi neliberalnu demokraciju, na što mu je njemačka kancelarka Angela Merkel odgovorila da ona ne zna za takvo što jer "demokracija može biti samo liberalna".

Tehnički gledano, Merkel nije u pravu jer postoji i socijalistička demokracija kakvu smo imali u SFRJ i kakva je još uvijek na snazi u Sjevernoj Koreji i na Kubi - to je demokracija u kojoj građani biraju na "slobodnim" izborima kandidate za različita tijela vlasti izuzev onog najvišeg, ali svi kandidati moraju biti komunisti. U Singapuru imaju slobodne izbore i višestranačje, ali je sloboda govora i medija prilično ograničena i jedna im je stranka na vlasti cijelo vrijeme, a oporbenjaci su u prošlosti često bili progonjeni od strane restriktivnog zakona.

Rusija stvara neliberalnu demokraciju već desetak godina i to Putinu ide dosta uspješno s obzirom da je na prošlim predsjedničkim izborima osvojio više od tri četvrtine glasova.

U neliberalnoj demokraciji vladari imaju tendenciju umanjiti moć svih mehanizama koji bi im mogli biti kontrola ili prepreka u neograničenoj vladavini, pa tako postavljaju svoje suce u Ustavni sud, koriste razne načine da ovladaju utjecajem nad svim važnijim medijima, koriste se populizmom i manipuliraju narodom da bi preko referenduma umanjili moć parlamentu, bore se protiv NGO sektora i preuzimaju što veću kontrolu nad privatnim sektorom u ekonomiji.

Uz to često idu zakoni koji umanjuju prava i slobode raznim manjinskim skupinama - od imigranata i nacionalnih manjina do LGBT zajednice koja im je posebno na piku.

Takve prakse možemo danas vidjeti u Rusiji, Mađarskoj, Poljskoj, Srbiji...a prema najavama nove vlasti nije isključeno da i Italija krene u tom smjeru. Ali nisu samo desni populisti skloni neliberalnoj demokraciji. Isto se dogodilo i Venezueli posljednjih godina pod socijalističkom vladom predsjednika Nicolasa Madura.

Jako je bitno shvatiti kamo to vodi. Kada vladar uspostavi dovoljnu kontrolu i uspije neutralizirati sve liberalne mehanizme, onda on dobiva bezgraničnu vlast. Izbori postaju samo formalnost jer će svaku ozbiljnu političku prijetnju eliminirati i prije nego što takav protivnik uopće dođe u poziciju da se kandidira. Iako se pobornici neliberalne demokracije jako vole pozivati na "narod", taj narod u konačnici gubi svaku moć i kontrolu nad državom.

Nije nimalo čudno što se Živi zid zalaže za takav koncept države, ali isto tako treba znati da takvih težnji ima i u HDZ-u. Mnogi desničari, glasači HDZ-a, često će reći "mi smo većina, oni se nama trebaju prilagoditi i poštivati to što mi kažemo" kad pričaju o manjinskim skupinama, npr. Srbima ili homoseksualcima. Kada kažu "Zašto se u Vukovaru ne bi proveo referendum o nastavi na ćiriličnom pismu za Srbe?", nadajući se da će većina (Hrvati koji ne vole Srbe) izglasati da Srbi ne smiju imati nastavu na pismu kojem žele - to je želja za neliberalnom demokracijom, odnosno onim da većina odlučuje o pravima manjine.

U Hrvatskoj, ako ćemo realno, prava liberalna demokracija nije nikada zaživjela samo zbog toga što pravosuđe nije neovisno i efikasno. Ustavni sud je procijenio 2013. da referendum o braku, na kojem se jasno pod krinkom nekakve zaštite braka išlo uskratiti prava jednoj manjini, nije neustavan. Ustavni sud u Austriji, s druge strane, je presudio da je svaka diskriminacija homoseksualaca u zakonima koji reguliraju bračne odnose protuustavna. Austrijski sud je ispravno shvatio svoju zadaću - zaštititi svakog građanina od zakonske diskriminacije. Naš sud to nije bio u stanju uočiti, zato je upitno koliko su naša ustavna prava uopće zaštićena u ovoj zemlji.

Populistički pokret se temelji na nezadovoljstvu građana institucijama države. Oni su to nezadovoljstvo pretvorili u borbu protiv liberalizma. Mnogi građani ne mogu shvatiti da nepravda nije proizašla iz tekovina liberalizma i jednakosti, već iz nesposobnosti državnih institucija da provode vladavinu prava. Populisti će sav bijes usmjeriti prema manjinama i strancima (stranim, vanjskim faktorima poput EU i SAD-a), zato što je to dokazani način kako kontrolirati masu. Priče o ugroženosti većine, huškanja protiv ljudskopravaških aktivista - sve to su odlike wannabe tirana koji bi ukinuli liberalnu demokraciju.

Liberalizam je set ideja koji je postavio ideološki temelj za ukidanje monarhija, početak industrijske revolucije, globalizaciju, trajni međunarodni mir u većem dijelu svijeta i sve ostalo što sada imamo. Odbaciti vrijednosti liberalizma i nadati se da je moguća nekakva drugačija demokracija s jednakim ili većim napretkom i mirom je totalna utopija. Čak i zemlje koje nemaju liberalno demokratsko uređenje funkcioniraju isključivo zbog suradnje s onima koje imaju. Kina ne bi nikada postigla gospodarski napredak bez otvaranja za investicije i trgovinu s SAD-om, ali SAD je napredovao i puno prije otvaranja Kine. Svijet bez liberalne demokracije bio bi pun sukoba, ratova, totalitarizma i siromaštva.