Sjećam se sada već davnih 90-ih, kada glavna oporba Tuđmanovoj poludiktaturi uz nekolicinu novinara nisu bili današnji lažni borci za demokraciju i toleranciju već legendarni otpornici sistemu - Bed Blubači, pa splitska Torca čiji Poljud je odjekivao protestima, riječka Armada koja je na svakoj tekmi vrijeđala ne samo Franju nego i jadnu Ankicu, kao i sve ostale navijačke skupine.

Stadioni su tada bili rijetke oaze slobodnog mišljenja, posebno opasni jer je bilo dosta teško Jugoslavenima, Srbima i komunjarama krstiti iste navijačke skupine koje su pred samo pet ili deset godina isto tako „neprijateljski podrivale“ prethodni, komunistički režim, a u međuvremenu još i masovno sudjelovale u ratu (iako su, naravno, pokušavali i to).

Impotentna studentska populacija, preplašeni radnici i nepostojeći civilni sektor koji je uhljepski procvjetao tek Franjinim padom, što ih nije spriječilo da kasnije beru lovorike, nisu bili niti organizirani, niti motivirani. Čak i na prvi protest protiv ukidanja Radija 101 koji se iste večeri održao na Cvjetnom trgu, u eteru su pozvali nogometni navijači.

Zašto vam ovo govorim? U danima kada s nacionalne dalekovidnice - iste one koja pola stoljeća umjesto onima koji je krvavo plaćaju pokorno služi svakoj vlasti, pozivaju da se zabrani svako huškanje i vrijeđanje, mnogi zaboravljaju koliko je tanka linija između demokracije i diktature. Sloboda govora u ovako demokratski nerazvijenom i općenito neslobodnom društvu vrlo je krhka i već sutra šatro plemenita želja za higijenom javnog prostora može biti teško zloupotrijebljena.

Čak i najbenignije navijačke poruke iz tog vremena, poput one „Mijenjaj ime Dejanu, a ne Dinamu“ koja je bila upućena Franji Tuđmanu i aludirala na srpsko ime (i podrijetlo) njegovog unuka, ne mogu proći test pristojnosti, a kamoli političke korektnosti. Međutim, svatko s pola mozga zna da je uvijek bitan kontekst u kojem je neka riječ izrečena. U ovom slučaju radilo se o borbi običnih, mladih ljudi s poludiktaturom koja im državnom silom nameće neka svoja suluda rješenja poput promjene imena nogometnog kluba. Poludiktaturom rukovodi nepogrešivi otac nacije koji je od etnosa učinio vrlo bitnu stvar te samim time ime njegova unuka postaje točka podrivanja režima. Što ćemo sad?

Zakoni, uredbe i kazne koji sprječavaju navodnu mržnju u javnom prostoru, taj kontekst teško mogu razabrati. S druge strane, postoji jasna bojazan da će se te kazne zloupotrebljavati kako bi se ugušila sloboda govora te da će se vrlo brzo kažnjavati i slučajeve kada je netko jednostavno izrazio svoje mišljenje. Tko na Balkanu, pa i istočnoj Europi,  vjeruje državi taj je doista posebna vrsta budale.

Istih tih 90-ih, stotinama sam puta vidio kako policija oduzima šalove s natpisom „Dinamo“. Za transparent „Dinamo svetinja“ se na mnogim utakmicama vodila borba s policijskim specijalcima. Ljudi su uhićivani, premlaćivani, osuđivani, često bez ikakva valjana razloga. Zato što su izgovorili ili stali iza „krive“ riječi koja realno ne vrijeđa nikoga osim lika koji vlada državom i zabrijao je neki svoj film. Naravno da je s vremenom nastao toliki otpor da su se koristile i verbalne metode koje su nekome sa strane civilizacijski nedopustive. Ak´ hapse, nek´ hapse s razlogom.

Ovdje namjerno nisam navodio primjere iz Brozove zločinačke diktature, ne zato jer sam joj sklon, nego zato što ne želim da se danas, u vrijeme interneta, društvenih mreža i strelovitog svjetskog napretka upogonjenog kapitalizmom uopće uspoređujemo s tom septičkom jamom. Govorim o vremenima neovisne Hrvatske kada je nas građane „čuvao“ isti ovaj Ustav, skoro iste institucije i vrlo slični zakoni. Prestanite nas plašiti psovkama, uvredama, ustašama, četnicima i partizanima! Naš najveći neprijatelj je nesloboda.