Nestanak stranog tiska u Hrvatskoj još je jedan dokaz da svaka državna intervencija ima svoju žrtvu.

Od 1. listopada hrvatski su kiosci ostali bez stranih novina. Nakon pola stoljeća, domaći čitatelji, diplomati, turisti i knjižnice više ne mogu kupiti ni Le Monde, ni Die Zeit, ni Financial Times. Razlog nije manjak interesa nego politika.

Kada je Vlada u travnju odlučila proglasiti distribuciju novina "uslugom od općeg gospodarskog interesa" i subvencionirati je putem natječaja, činilo se da je riječ o mjeri koja će "spasiti tiskane medije". No, kao i mnogo puta dosad, državna intervencija donijela je više štete nego koristi.

Subvencionirani sustav, koji vodi Hrvatska pošta, otvoren je samo za nakladnike registrirane u Hrvatskoj. Strani izdavači, iako desetljećima prisutni na našem tržištu, ne mogu ući u sustav bez osnivanja domaće tvrtke. U praksi to znači da hrvatski mediji plaćaju 0,15 eura po primjerku dok strani moraju platiti četiri puta više. Rezultat? Povlačenje stranog tiska iz Hrvatske.

Na papiru to izgleda kao "tehničko pitanje", ali u stvarnosti je riječ o ekonomskom protekcionizmu. Država je subvencionirala jedne, a time izravno izbacila druge. Nema tu zle namjere, samo tipične posljedice svake politike subvencija: kada se nekome pomaže, netko drugi nužno biva oštećen.

Subvencije su uvijek politički alat, nikada neutralan mehanizam. Onaj tko dijeli novac ili pogodnosti, istodobno određuje tko će ih primati i pod kojim uvjetima. Time tržište prestaje biti prostor slobodne razmjene i postaje teren privilegiranih. Kada država "spašava" tržište, ona zapravo bira pobjednike, a svi ostali postaju gubitnici.

Nestanak stranih novina samo je simptom šire bolesti: vjera da država zna bolje od tržišta. Iako je ideja subvencioniranja možda bila plemenita, pomoći domaćim medijima da prežive u teškim okolnostima, posljedice su suprotne. Hrvatska je sada jedina zemlja u Europi u kojoj se ne mogu kupiti strane tiskovine. I to ne zato što ih nitko ne želi, nego zato što im država nije dopustila da posluju pod istim uvjetima.

Tako se, paradoksalno, u zemlji koja se deklarativno poziva na "europske vrijednosti" ograničava pristup stranim izvorima informacija. Umjesto otvorenosti i konkurencije, dobili smo zatvoreni, subvencionirani monopol.

U konačnici, ova situacija pokazuje ono što ekonomska povijest uporno potvrđuje: svaki oblik državne zaštite, subvencije ili intervencije, bez obzira na motive, uvijek nekoga isključi, nekome nanese štetu i na kraju osiromaši sve.

Država ne može umjetno održavati tržište na životu. Može ga samo usporiti, zatvoriti i učiniti nepoštenim. A cijenu, kao i uvijek, plaćaju građani, u ovom slučaju, gubitkom slobode izbora i pristupa informacijama.