Ni roboti ne vole hrvatsku birokraciju, izbjegavaju nas u širokom luku

OGLAŠAVANJE

Strah je dio ljudske prirode i ključni faktor ljudskog promišljanja o svijetu. Iako bi mnogi rekli da je strah neracionalna emotivna reakcija na nepoznato te da se jednostavno radi o oprezu zbog nedostatka informacija, ne može se tvrditi da je to uvijek tako. Često upravo informacije mogu biti izvor straha, posebno ako ih se ne stavi u pravilan kontekst. Ni obilje informacija nije garancija odsustva straha, dapače često vrijedi suprotno. Izgleda da se ustvari najviše radi o stavljanju informacija u ispravan kontekst, a ne odsustvu ili postojanju informacija, čime se "bori" protiv straha.

Strah je prirodan, evolucijski zadan. U prošlosti je u smislu preživljavanja efikasnije bilo biti pretjerano oprezan nego pretjerano hrabar te su upravo jedinke koje su bile više "plašljive" imale veće šanse za preživljavanje i samim time više prilika za prenošenjem svojih gena. Uvijek je cilj bio maksimalno smanjiti nepoznato, nedostatak informacija, jer je rizik često prihvatljiv zbog potencijalnih nagrada, ali možemo reći da rizično ponašanje u smislu masovnog grupnog ponašanja nije dobra strategija za preživljavanje. Zbog toga je pretjerani strah sasvim svojstven ljudskog prirodi, a smanjivanje straha postupnim prikupljanjem informacija je jako spor proces, proces minimiziranja rizika.

Ista pravila vrijede i u ekonomiji; od poduzetništva, preko burzovnih ulaganja do makroekonomije. Rizik je svojstven svakom ekonomskom procesu, bio on pojedinačni poduzetnički pothvat, individualna investicijska odluka ili državna makroekonomska politika. On se uvijek prihvaća kao postojeća varijabla koja utječe na vjerojatnost određenog ishoda, ali se uvijek pokušava minimizirati. U tu svrhu su razvijene mnoge strategije poslovanja, ulaganja i donošenja odluka, od "zdravoseljačkog" univerzalnog pravila "Ne stavljaj sva jaja u jednu košaru", preko SWOT analiza, matrica izloženosti riziku, službenih pravilnika kompanija i državnih tijela o praćenju i postupanju s rizikom do kompliciranih statističkih metoda izračuna vjerojatnosti rizika. Ali ipak je i u današnje doba glavni alat procjene rizika čovjekova procjena, a ljudske procjene pate od mnogih ograničenja koja su u davnoj prošlosti bila korisna za preživljavanje, ali u moderno doba dovode do mnogih loših odluka i iskrivljenih percepcija.

Tehnologija je oduvijek izazivala strah u ljudima jer se svakim uvođenjem nove tehnologije istodobno uvodi i nova nepoznanica u ionako nedovoljno poznato i sigurno okruženje. Tehnologija je time uvijek distruptivna, uvijek mijenja poznate i ustaljene načine ljudskog življenja i društvenog funkcioniranja. A disruptivne stvari ljudi detektiraju kao dodatan rizik i time izvor straha. Cilj svih ljudskih aktivnosti je minimiziranje rizika, jer koliko god prihvaćali određeni rizik, ljudi ga uvijek žele svesti na najmanju moguću razinu. Stoga je sasvim prirodno da nešto toliko disruptivno kao tehnologija stvara strah kod ljudi.

Nije teško zamisliti da je i kod osnovnih tehnologija, kao što je paljenje vatre ili izum kotača, dio članova neke grupe bio izrazito skeptičan prema novim praksama. Potencijalna korist tehnologije je često zanemarena zbog automatske reakcije na sve što povećava rizik, a to je strah. Strah je lakše spoznati, instinktivan je i brzo se "uključuje", a potencijalne koristi zahtijevaju promišljanje, promatranje i mora proći određeni vremenski rok dok koristi ne postanu očite. Vremenski strah i oprez uvijek imaju prednost pred novim koristima jer prvo djeluje na ljude odmah, a drugo zahtijeva određeni vremenski odmak.

Ubrzan tehnološki napredak, koji je započeo u doba Prve industrijske revolucije, strahove uzrokovane disruptivnošću tehnologije podigao je na novu razinu. Naravno, strah od tehnologije se proteže kroz cijelu ljudsku povijest, od izuma kotača, preko poziva svećenstva u Ruskom carstvu da se uništavaju tiskarski strojevi, Luditskog pokreta u Velikoj Britaniji koji je tvrdnju da parni strojevi kradu radnicima posao i snižavaju nadnice koristio za opravdanje uništavanja strojeva u tvornicama, sve do današnjih tvrdnji da će automatizacija i robotizacija dovesti do visoke nezaposlenosti i vremenom potpuno ukinuti potrebu za ljudskim radom.

Za razliku od mnogih drugih ideja generiranih strahom i nerazumijevanjem, koje često spadaju u domenu teorije zavjera, teorije od tome kako će robotizacija i automatizacija dovesti do goleme nezaposlenosti i potpunog ukidanja potrebe za ljudskim radom u većini zanimanja su općeprihvaćene u društvu, ali i u kod velikog dijela znanstvene zajednice. Taj strah dodatno potpiruju mediji koji senzacionalističkim tekstovima održavaju krivu društvenu percepciju o učincima robotizacije i automatizacije. Strah je jednostavno zanimljiv ljudima, i negativne vijesti lakše nalaze čitatelje jer se ističu.

Ljudi inače imaju jako iskrivljenu percepciju o svijetu te smjeru u kojem svijet ide zadnjih nekoliko desetljeća, što je vidljivo ne samo kod neinformiranih i niskoobrazovanih ljudi, nego i kod visokoobrazovanih, načitanih i informiranih ljudi koji redovito prate vijesti iz svijeta. Mnogi ljudi, kao npr. statističar Hans Rozling, posvetili su život tome da bolje informiraju ljude i time isprave krive percepcije koje ljudi imaju o svijetu, ali sa slabim uspjehom.

Ako se pogleda lista zemalja s najvećim brojem robota u proizvodnoj industriji, lako je primijetiti da se radi o najprosperitetnijim zemljama svijeta prema svim socio-ekonomskim indikatorima. Nije potrebna duboka ekonomska analiza da bi se vidjelo kako je robotizacija povezana s ekonomskim prosperitetom. Listu predvode zemlje kao što su Južna Koreja (631 industrijski robot na 10.000 radnika), Singapuru (488), Njemačka (309), Japan(303), Švedska (223) i Danska (221).

Zanimljivo je primijetiti da SAD ima 189 industrijskih robota na 10.000 zaposlenika u proizvodnim industrijama. Prvoplasirana Južna Koreja ima 3,34 industrijskih robota na jednog industrijskog robota u SAD-u. Unutar EU prednjači Njemačka s trećim mjestom u svijetu, tek malo više od Japana (309 ind. robota na 10.000 radnika vs. 303 ind. robota na 10.000 radnika). Svjetski prosjek je 74, a iznenađuje da gospodarska velesila kao Ujedinjeno Kraljevstvo sa 71 ind. robotom na 10.000 zaposlenih kaska za svjetskim prosjekom.

Slovenija, Slovačka i Češka se nalaze iznad svjetskog prosjeka, a to je dokaz vrlo uspješne transformacije njihovih gospodarstava iz nekadašnjeg socijalističkog sistema u kapitalizam sa svim odlikama 21. stoljeća te su te zemlje postale predvodnici u robotizaciji industrijske proizvodnje.

Kina je bazirala svoj razvoj primarno na relativno jeftinoj radnoj snazi i jednostavnim industrijama te se tek zadnjih nekoliko godina pokušava preorijentirati na visokotehnološke industrijske proizvode. Iako broj industrijskih robota u Kini brzo raste, ona se sa 68 robota nalazi ispod svjetskog prosjeka.

Hrvatska je sa 6 industrijskih robota na 10.000 zaposlenih ipak vidljiva na popisu, iako na vrlo niskoj poziciji. To je puno manje od susjedne Slovenije (137) i Mađarske(57), pa čak i od Rumunjske (15).




A što je s glavnim argumentom da će veći broj robota u gospodarstvu dovesti do visoke nezaposlenosti jer će ljudski rad postati nepotreban?

Zemlje s najvećim brojem robota u industriji (J. Koreja, Singapur, Njemačka i Japan) imaju stopu nezaposlenosti ispod 5%, što je praktički "prirodna stopa" nezaposlenosti i znači da svi oni koji žele raditi lako mogu naći posao. Nezaposlenost se u tom slučaju odnosi na period između poslova, izbjegavanje zapošljavanja i one koji nakon završetka školovanja tek traže zaposlenje.

Jedino Španjolska, Južna Afrika, Grčka, Italija, Turska i Hrvatska imaju stope nezaposlenosti iznad 10%, što otkriva strukturalne probleme u gospodarstvu, ali nikako ne podržava tezu da robotizacija dovodi do nezaposlenosti. Ustvari je trend silazni, tj. nezaposlenost pada s većim brojem robota, ali to je većinom efekt visoke stope nezaposlenosti u navedenim zemljama. Kada bi se trend vezao za te ekstreme, korelacija bi bila zanemariva.

Glavni gospodarski problemi sutrašnjice neće biti uzrokovani robotizacijom i automatizacijom, bar ne u kratkom i srednjem roku. Glavni problemi su bili i ostali strukturalni problemi gospodarstva, a za njihovo rješavanje će biti potrebne modificirane stare politike, a to su liberalizacija poslovanja, debirokratizacija, snižavanje poreza, fleksibilizacija tržišta rada, slobodna trgovina i balansiranje državnog budžeta. Recepti za budući gospodarski rast su već iskušani i provjereno rade, a robotizacije se ne treba bojati. Ona može samo olakšati rad te radnicima povećati produktivnost, čime će dovesti do rasta realnih plaća.

Protiviti se robotima u moderno doba ima smisla kao što je imalo smisla da se seljak u Srednjem vijeku protivi željeznim plugovima. To će biti samo na ljudsku štetu, štetu radnika, a roboti mogu postati instrument podizanja efikasnosti ljudskog rada i samim time većih nadnica i kvalitete života.