Djeca primitivaca koji su se oparili u hrvatskom kleptosocijalizmu gdje ogromnu većinu financijskih tokova i dalje nadgleda država, a od pameti, sposobnosti i obrazovanja važnije su stranačke veze, zajebavaju djecu čiji su roditelji siromašni ili pak samo racionalni. Naime, doista je glupo, koliko god novaca imali, bacati ga na markiranu odjeću za petogodišnjake, s obzirom da je vrlo brzo prerastu ili unište.

Kako smo nacija koja baš iz svega izvuče krive zaključke, u nas se to zadnjih dana pretvorilo u orgiju slavljenja siromaštva. Ljudi ne shvaćaju da je hvaljenje vlastitim siromaštvom ili siromašnim počecima jednako glupo kao i preseravanje markiranom odjećom što je zapravo manifestacija nečijeg bogatstva - barem u socijalističkoj Hrvatskoj, u Americi si takvu odjeću može priuštiti svatko. Pobogu, vi ste osoba sa svojim vrlinama i manama, a ne cifra na žiro računu.

Svako, baš svako kurčenje socijalnim statusom dokaz je površnosti i primitivizma. I ne, ne trebate biti ponosni što ste bili siromašni, trebate biti ponosni što ste iz siromaštva pobjegli te se zalagati da to bude omogućeno i drugima. Siromaštvo je u vašoj priči vrijedno tek prve rečenice, sve ostalo trebalo bi biti posvećeno načinu kako ste napredovali i savjetu kako bi mogli napredovati drugi. Te naravno, apelu državi da ih u tome prestane sputavati. U nas su birokratske, porezne i sistemske barijere nevjerojatno visoke, a nismo svi Blanka Vlašić.

Nema ničega plemenitog u siromaštvu kao što nema ničega plemenitog u bogatstvu. Nije sramota biti siromašan, sramota je uživati u tome, za svoj status kriviti druge i ne učiniti ništa da se to promijeni.

Nažalost, hrvatski crony, rođački zameci tržišnog gospodarstva i kriminalna privatizacija čiji rezultat su propali giganti poput Agrokora u kojem je marketing vodila osoba što kao prvašić piše “sumljam”, majka su svih negativnih selekcija. Zato imamo strašno mnogo površnih glupana s puno paruštine. Za razliku od većine bogatih ljudi u današnjim meritokratskim, kapitalističkim društvima kod kojih je novac prosta nuspojava uspjeha kojem je prethodilo silno učenje i trud, u nas je novac isključivi cilj. A kada se postigne, potrebno ga je pokazati drugima.

Kako je Balkan sklon pretjerivanju, to obično ne stane na skupom odijelu kojem ćete impresionirati potencijalnog poslovnog partnera, što je donekle racionalna odluka, nego se izgledom i skupim brandovima počne opterećivati djecu. Time ih se kao male pretvara u klonove bedastih roditelja koji će kasnije u životu vidjeti novac kao krajnji cilj, a ne sve ono što mu u normalnom društvu treba prethoditi. Ako u tome ne uspiju, bit će nesretni ljudi.

Bučni apeli metastaziranog egalitarnog sindroma po kojima bi djeca trebala biti posve nesvjesna da u svijetu postoje socijalne razlike, jednako su iracionalni. Djecu od svijeta odraslih treba štititi primjereno njihovoj dobi, ali to ne znači da ih se treba držati u ignoranciji i neznanju. Izloženost novim medijima i tehnologijama to danas čini gotovo nemogućim.

Vaše će dijete prerasti taj Lidl ili Lacoste i jednoga dana, nakon završenog školovanja doći pred poslodavca. Ako je poslodavac pametan, bit će mu potpuno nebitno je li dijete siromašno ili bogato i je li mu tata NKV glodar, kvantni fizičar ili član uprave neke banke. Bitna će mu biti jedna, jedina stvar. Ona iskra u oku, želja i motiv. Potrudite se da je kao roditelj zapalite. Nametanje efemernih pizdarija poput markirane odjeće nije dobar način. Osim ako vidite da mala želi postati modna blogerica, a mali modni dizajner. Još gore je ako ste ponosni na svoje siromaštvo.