Nedavno kad smo objavili tekst o ekonomskom uspjehu Estonije, dobili smo kritike pojedinaca da nismo uzeli u obzir kompletnu situaciju. Zašto, na primjer, nismo objavili informaciju da je Estonija vodeća u Europi po broju ovisnika na broj stanovnika? Moj je odgovor jednostavan - ovisnost nije problem društva i države.

Pritom mislim na svaku ovisnost - i onu o drogama, cigaretama, alkoholu, kockanju, klađenju - birajte. Ovisnost, kakva god bila, uvijek je rezultat lošeg izbora pojedinca, a u slobodnom društvu za tvoj ili moj izbor ne smije plaćati drugi pojedinac. Dakle, mi imamo slobodu odlučivati što ćemo raditi sa svojim životom, svojom imovinom i svojim tijelom. Ako imamo tu slobodu, onda moramo imati i odgovornost za svoje izbore. Ne možemo s jedne strane tražiti slobodu izbora, a onda nakon lošeg izbora očekivati da drugi plaćaju štetu. Baš kao što ne bi bilo pravedno da društvo uživa plodove tuđeg dobrog izbora, tako ne bi bilo pravedno ni da društvo plaća rezultate tuđih loših izbora.

Ja ovdje ne želim reći da je svaka ovisnost jednako loša. Naravno da ne možemo uspoređivati ovisnost o čokoladi, ovisnost o marihuani i ovisnost o heroinu, to su tri totalno različite kategorije, ali sve imaju nešto zajedničko - rezultat su naših izbora.

Budući da je ovisnost inicirana osobnim izborom i dobrom voljom pojedinca, a u slobodnom društvu država ne može ograničavati čovjekovu dobru volju, onda i rezultat njegovog izbora ostaje njegov problem. Država ne može spriječiti epidemiju ovisnosti zabranom, što je očito baš na primjeru Estonije gdje su sve droge zakonom zabranjene. Država bi mogla stati na kraj toj epidemiji kad bi dekriminalizirala droge kao što je to pošlo za rukom Portugalu. Ali zabrane i restrikcije očito ne pomažu, a ne pomažu upravo iz tog razloga što one ne funkcioniraju u slobodnom društvu. One mogu biti učinkovite samo u diktaturi gdje država kontrolira sve aspekte života, a nitko normalan ne želi takvu državu.

To ne znači da ne trebamo pomoći ovisnicima. Društvo može preventivno djelovati kroz edukaciju u javnim školama i preko medija, o svim štetnim drogama se treba javno raspravljati i isticati njihove posljedice, ali nije uloga društva prisiliti pojedinca na donošenje odluka koji se tiču njegovog ili njezinog života.