Ajmo se dogovoriti da je Raspudićev odnos prema ženama u 99,9 posto slučajeva nedopustiv

OGLAŠAVANJE

"Ajmo se dogovoriti da je pobačaj u 99,9 posto slučajeva neopravdan", rekao je Nino Raspudić, saborski zastupnik Mosta tijekom gostovanja na N1 televiziji.

Koliko je samo apsurda i nelogičnosti u ovoj rečenici, pogotovo kada dolazi iz usta gospodina Raspudića, teško je opisati u jednom članku. Ali pokušat ću biti kratak i jasan. Nino Raspudić, dakle, uzima sebi za pravo da se postavlja kao opći autoritet opravdanosti za sve druge ljude.

Jer opravdanost bilo koje akcije, koja nije suprotstavljena zakonu, ovisi isključivo o subjektivnom stanju i perspektivi osobe koja to čini. Meni se, recimo, sasvim opravdano čini što sada pišem ovaj članak. Netko drugi će reći da ne vidi nikakvo opravdanje za takvo što. Ali ključno je u tome što meni opravdanje za pisanje ovog članka NIJE POTREBNO. Nemam nikakvu potrebu niti obavezu da se ikome opravdavam što to radim. Pisanje (zasad još, hvala bogu) nije protuzakonito, dakle nije me briga je li nekome drugome to što radim opravdano ili ne.

Ista stvar je kod pobačaja. Ako se radi unutar zakonom definiranog roka od prvih 12 tjedana trudnoće, žena koja pobacuje nema nikakvu obavezu ikome se opravdavati zašto to čini. Nekome drugome će se možda činiti da taj čin nije opravdan, ali to je objektivno nebitno jer je bitno samo je li iz njene perspektive opravdan ili ne. A iz njene perspektive očito ima opravdanja, inače ne bi to radila.

Raspudić je filozof po struci (ako se ne varam, ispričavam se ako sam pogriješio) pa bi mu ovo trebalo biti posve jasno. Ako on ne vidi opravdanje za pobačaj u 99,9 posto slučajeva, to znači da on neće pobaciti u 99,9 posto slučajeva. Lijepo za njega, evo svima nam je drago što je podijelio s nama svoje planove. Ali, oprostite na izravnosti, vjerujem da većinu ljudi ipak ne zanima hoće li Raspudić pobaciti ako zatrudni ili ne.

Ono što je još gore od navedene izjave o 99,9 posto slučajeva je njegovo objašnjenje. Naime, Raspudić to objašnjava obavezom države da "zaštiti ljudski život u majčinoj utrobi" i tvrdi da to "nema nikakve veze s ravnopravnošću spolova". Na taj način je samo još jednom pokazao koliko poštuje žene. Jer taj ljudski život u majčinoj utrobi ovisi o NJENOJ slobodi. Ideja da država prisili žene da rađaju protiv svoje volje krije jednu jako opasnu želju da se ženama, kad zatrudne, oduzme temeljno ljudsko pravo - sloboda.

U tom trenutku ona više ne bi mogla donositi nikakve odluke o svome tijelu. Hoće li nositi taj embrij i potom fetus sljedećih 9 mjeseci ili ne, nju više nitko ne bi ni pitao. Umjesto nje to bi odlučio vrhovni državni autoritet. Žene više ne bi imale pravo ni da izaberu roditi dijete, to bi odlučila država umjesto njih. Drugim riječima, žene ispadaju po Raspudićevoj logici obični spremnici za čuvanje embrija i rađanje nove djece - bez slobodne volje, bez prava na upravljanje vlastitim tijelom, bez slobode kretanja, bez slobode izbora.

Ajmo se onda dogovoriti da je Raspudićev odnos prema ženama u 99,9 posto slučajeva nedopustiv u javnom prostoru. Ovo je ozbiljno, pričamo o pitanjima koja su u civilizaciji riješena još u prošlom stoljeću. Raspudić i njegovi kolege iz Mosta i Domovinskog pokreta uporno pokušavaju vratiti društvo stoljećima unazad, u nedostatku ikakvih ideja za poboljšanje života građana, namećući teme koje nemaju drugu svrhu osim nabijanja osjećaja krivnje ženama zato što ne žive po istim moralnim načelima kao gospodin Raspudić.

Jer to je to što on radi, uporno pokušava nabiti osjećaj grižnje savjesti svakoj ženi koja je pobacila, a pritom ne zna ništa o njihovoj životnoj situaciji i razlozima. Želi da se ti razlozi rasvijetle pa da država istražuje tko je pobacio "s opravdanjem", a tko je pobacio "bez opravdanja". Razmislite, molim vas, o tome i što bi to značilo u praksi. Koliko bi to značilo maltretiranja i od strane policije, psihologa, raznih državnih birokrata, prema ženama koje već prolaze nimalo ugodnu životnu situaciju.

Ivica Puljak se nedavno u emisiji Otvoreno ispričao Raspudiću. Iako je Puljak tim potezom pokupio neke pozitivne poene kod glasača i kritičara, osobno smatram da je gadno pogriješio. Raspudić je štetočina u javnom prostoru i to pokazuje skoro svakim svojim javnim nastupom. Ljudima koji se u Saboru zalažu za ukidanje temeljnih ljudskih prava i koji ne priznaju jednakost svih građana bez obzira na spol, rod, seksualnu orijentaciju ili rasu, ne smijemo se ispričavati. Oni to ne zaslužuju.