Zlatno doba Nizozemske Republike: Kako je nastao srednji sloj u Europi

20.4.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Povijesna priča o državi koja je bila decentralizirana s ograničenom središnjom vladom prije osnutka SAD-a i Francuske revolucije.
PIŠE: MARIO NAKIĆ

Više od istog autora
Kako je Urugvaj od siromaštva postao najbrže rastuća ekonomija Južne Amerike
Švicarska je senzacija na Svjetskom prvenstvu zahvaljujući imigrantima
Euroskepticizam, mitovi i činjenice: Tko najviše dobiva, a tko gubi članstvom u EU?
Ministrica Dalić nije u pravu: Rezanje PDV-a osjetili bi svi građani
Učimo od najboljih: Kako je Kanada prepolovila broj ovisnika o socijalnoj pomoći
Filozofi su kao šatoraši: Bune se samo kad njihovi nisu na vlasti
Socijaldemokracija vs. demokratski socijalizam
Država i udruge pokušavaju zaštititi homofobe zakonom, ali tržište ih kažnjava
Veljačina retorika se bazira na rasizmu, seksizmu i nepoznavanju materije seksualnog i rodnog nasilja
Plenković prihvaća ideje Liberala: Ovo je najbolji put do prijateljstva sa susjedima
Jebiga, događa se...
Zašto, pobogu, nekim ljudima smeta trgovinski sporazum o slobodnom izvozu?
Hrvatski zakon još uvijek diskriminira istospolne parove
General Woo (Tram 11): 'Fašizam i komunizam su kao brat i sestra'
Zašto argument 'Ali marihuana je put do heroina' nema nikakvog smisla
Hrvatski liberali nisu ušli u EU parlament. Ima li nade za liberalizam u Hrvatskoj?
Objašnjeno: Zašto su neki hrvatski proizvodi jeftiniji u inozemstvu nego u Hrvatskoj?
Jedan jako zbunjeni kolumnist Telegrama tvrdi da je sloboda govora ekstremizam
Jedini saborski zastupnik koji si može priuštiti opravdavanje izrabljivanja radnika
Koriste tragediju u Zaprešiću: Dvije sulude i besmislene ideje koje ljevica širi ovih dana

Zlatno doba Nizozemske Republike: Kako je nastao srednji sloj u Europi

Povijesna priča o državi koja je bila decentralizirana s ograničenom središnjom vladom prije osnutka SAD-a i Francuske revolucije.
PIŠE Mario Nakić

Od kasnog 16. do kraja 18. stoljeća, Ujedinjene nizozemske pokrajine (danas poznate po imenu Nizozemska Republika) bile su oaza tolerancije, kulture, mira, inovativnosti i tržišne ekonomije za cijelu Europu. Iako bi se iz današnje perspektive moglo naći mnogo zamjerki i kritika, Nizozemska Republika bila je jedan od najvažnijih ranijih eksperimenata liberalne demokracije i ograničene vlade.

Kako piše povjesničar Jason Kuznicki, rezultati su zapanjujući. Tadašnji suvremenici bili su zadivljeni rastom nizozemskog bogatstva i vojne moći: "Dok jedni zavide Ujedinjenim pokrajinama, drugi ih se boje, a svi im se čude", napisao je Englez Sir William Temple 1673. godine. U to vrijeme je ova malena država bila primorana na obrambeni rat protiv Francuske i Britanije, rat koji su Nizozemci dobili i zadržali svoj teritorijalni integritet. Usprkos slabijoj brojnosti, Nizozemci su bili poznati po vojnoj disciplini. Vještine njihove mornarice bile su savršene pa su uspijevali obraniti svoj teritorij u nekoliko navrata protiv moćnih europskih sila.

Izvan fronte, Nizozemci su postizali još bolje rezultate: nacionalni kozmopolitizam, lokalna autonomija svake pokrajine i vrlo ograničena središnja država pomogle su kreiranju trgovinske i kulturne supersile. Bogatstvo koje su nizozemski trgovci donosili sa sobom u zemlju pokazalo se značajnijim na dugo razdoblje od vrijednih metala koje su španjolski i portugalski kolonijalisti donosili u svoje zemlje.

Tkanine, začini, drvo i ostala roba široke potrošnje nisu samo obogaćivali pojedine trgovce, već su i isporučivali sirovine za industriju Nizozemske.

Nizozemska pomorska, bankarska, trgovačka i kreditna služba podigla je životni standard bogatih i siromašnih i prvi put stvorila karakteristično moderan društveni fenomen - srednju klasu. Ova srednja klasa uživala je pristup komercijalnim dobrima, uključujući začine, svilu, porculan i druge uvezene predmete koji su ranije bili rezervirani za visoko plemstvo. Sve u svemu, nizozemski građani uživali su najviši životni standard među svim državama u tadašnjoj Europi.

S tim povoljnim uvjetima došla su kulturna i znanstvena dostignuća. Za samo nekoliko desetljeća, ova sićušna zemlja dala je velikane kao što su Baruch Spinoza, Hugo Grotius, Rembrandt van Rijn, Jan Vermeer, Christiaan Huygens i Anton van Leeuwenhoek. Prva moderna banka, prva burza i prva multinacionalna korporacija bili su samo neki od značajnih postignuća onoga što se otad zvalo Zlatno doba Nizozemske. Suvremenici su bili zapanjeni popločanim ulicama, satovima u običnim kućama i sada već iskonskim vjetrenjačama, koje su potaknule proizvodni sektor u zemlji i pokrenule razrađenu mrežu odvodnih kanala koji su zadržali veći dio zemlje iznad vode.

Nizozemska Republika bila je poznata po svojoj intelektualnoj toleranciji. U zemlju je puštala prognane mislioce Renéa Descartesa i Pierrea Baylea, kao i Židove koji su pobjegli od vjerskih progona u Španjolskoj, Hugenote iz Francuske te engleske disidente. Nizozemske tiskovine bile su poznate u cijeloj Europi zbog tekstova koji su se slobodno širili u vrijeme dok su u okolnim državama vladali zakoni cenzure; doista, u suvremenoj Francuskoj, "nizozemska" trgovina knjigama bila je gotovo sinonim za subverzivnu i zabranjenu literaturu. Veći dio toga bio je samo pornografski, ali neke i danas prepoznajemo kao značajnija književna djela tog razdoblja.

Rani nizozemski eksperimenti vjerske tolerancije i decentralizirane vlasti nisu poduzimani namjerno niti na bilo koji sustavan način. Razvijali su se spontano, iz različitih izvora, i kao takvi odražavali su fragmentiranost i posebnost nizozemskog društva. Ipak, čak i u nesigurnoj i često nesavršenoj državi, nizozemska društvena tolerancija inspirirala je političke filozofe i propagandiste poput Johna Lockea i Voltairea, koji su obojica pohvalili ujedinjenje vjerske tolerancije, socijalnog mira i bogatstva u Nizozemskoj. Locke je, kao privremeni engleski disident, imao iz prve ruke iskustvo iz nizozemskog društva, a napisao je svoje "Pismo o toleranciji" dok je živio u izgnanstvu u Nizozemskoj.

Lokalna autonomija i tradicija bili su duboko ukorijenjeni u nizozemskoj političkoj svijesti, a za života u Republici nijedan napor istiskivanja decentralizirane vlasti nije bio uspješan. U 15. stoljeću nizozemske provincije, koje su tada pripadale knezovima Burgundiji, vodile su neovisni rat protiv Hanzeatske lige, a 1477. godine njihovi su državni generali dobili privilegiju sazivanja vojske kad god bi to htjeli. Iako kratkotrajna, ova "privilegija" također je ograničila sposobnost vladara da ubiru poreze i podižu vojsku. Ovaj je dekret, prema riječima povjesničara Jonatana Izraela, postao ključni "politički mit o tome kako bi stvari trebale biti." Utvrdio je presedan da niti jedna osoba ne smije imati previše moći nad pokrajinama, a Nizozemci su se stoljećima borili za održavanje te tradicije.

U međuvremenu, u konfesionalnim stvarima, nizozemska reformacija dugovala je više tolerantnom, urbanom humanizmu Erazma Rotterdamskog nego netolerantnim Lutheru i Calvinu. Slabost centralizirane vlasti u državi i Crkve također je značila da je Nizozemska reformirana crkva nesposobna učiniti članstvo obveznim; ovo ograničenje je bez sumnje dodatno potaknulo religijsku raznolikost. Smatra se da je William The Silent (1533–1584), veliki vođa nizozemske pobune protiv španjolske vladavine, zaradio svoj nadimak svojim odbijanjem upuštanja u vjerske kontroverze. Umjesto toga, William je držao svoje vjerske poglede privatnim i neprestano zagovarao toleranciju za sve velike vjere u nastaloj Republici.

Tijekom svog života William je imao malo uspjeha u provedbi religijske tolerancije i naposljetku je ubijen od strane katoličkog fanatika. Pa ipak, njegova vizija religiozno tolerantnog društva polako se razvila u kasnijim desetljećima, jer su trgovina, intelektualno vrenje i vjerski eksperimenti davali kreposni krug povećanog prihvaćanja manjinskih pogleda.

Nizozemska Republika, naravno, nije bila neizmjerno dobra. Doista, današnji liberali mogu biti u iskušenju da pronađu više grešaka nego zasluga takozvanog nizozemskog zlatnog doba. Na primjer, komercijalno carstvo u velikoj je mjeri ovisilo o vojnim osvajanjima i eksploataciji. Mogućnosti trgovanja bile su u mnogim slučajevima pokrajinski monopoli. Poznata tolerancija bila je krhka i često je isključivala značajne, potpuno mirne sekte. Liberali cijene Nizozemsku Republiku kao povijesni fenomen ne zato što predstavlja bilo kakvu vrstu savršenstva, već prije svega zato što je nekoliko generacija intelektualaca pokazalo praktičnost da se građanima omoguće veće slobode nego što su im se inače pružale, što je pak doprinijelo proizvodnji onoga što mi obično činimo. To se sada zove klasični liberalizam.

 


Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: