Tugujete zbog zidova jedne crkve, a za to vrijeme koliko djece umire od gladi? Kako vas nije sram? I sad se prikupljaju milijarde za obnovu jedne obične crkve, umjesto da se taj novac podijeli gladnoj djeci...

Sigurno ste i vi naišli na ovakve i slične pritužbe prethodna dva dana na društvenim mrežama i pojedinim blogovima i portalima. Ta pojava nije nova, ona će se pojaviti u istom krugu ljudi svaki put kada vide da veći dio javnosti pokazuje osjećaje zbog nekog događaja u dijelu zapadnog svijeta ili kada se veći dio javnosti humanitarno aktivira.

Akteri ovakvih reakcija obično su ljudi koji u životu nisu ništa učinili da bi nekome pomogli ne očekujući nikakvu protuuslugu, a pogotovo nisu ništa učinili za gladnu djecu u Africi (koja su im nezaobilazni argument). Njih zapravo nije briga za tu djecu, oni koriste djecu za ostvarivanje svog nimalo plemenitog cilja. A cilj je nabiti osjećaj grižnje savjesti ljudima oko sebe, pa čak i krivnju što smo se, eto, usudili pokazati osjećaje do nečega do čega nam je stalo dok se u isto vrijeme događaju puno veće strahote za koje očito ne pokazujemo osjećaje. Baš smo grozni, nehumani!

Kad to postignu, onda se osjećaju puno bolje. Ispunjeno. Toplina ih prožima, pokazali su ljudima koliko su licemjerni, loši i sebični. Učinili su da se netko osjeća loše zbog toga što više brine za stvari, ljude i vrijednosti koje su njemu ili njoj bliske nego za one koje to nisu. Kako lijepo!

Možda je najbolje to opisala jedna gospođa u komentaru na Facebooku koja kaže:

"To su uglavnom kripto nasilnici i sadisti...koji provode nasilje nad okolinom gušeći svaki ljudski osjećaj svojim pametovanjem. A u nasilnike se jako dobro razumijem jer su mi takvi bili roditelji. Mom ocu nisi smio pokazati nikakvu svjetsku baštinu - odmah bi ti skočio u oči 'A koliko ih je pocrkalo da bi se to izgradilo?' dok majka i dan danas svaki radostan događaj dočekuje s kiselim osmijehom jer se, tobože, mi provodimo, a ona je cijeli život radila. Uzgred, u penziju je otišla s 55 godina. I umjesto da tugujemo nad njenom teškom sudbinom, mi kukamo za zgradurinom."

Dakle, riječ je o dijagnozi, a ne argumentu. Svaki put kad netko želi "pokopati" bilo koju akciju riječima "...A u Africi za to vrijeme djeca umiru od gladi", možete biti sigurni da je riječ o psihički nezdravoj osobi koja pokušava svoj nemir prenijeti na okolinu.

Potpuno zanemarimo sad činjenicu da velika većina (ili možda čak svi) donatora katedrale Notre Dame inače redovito donira novac humanitarnim organizacijama za pomoć djeci u Africi. Zanemarimo činjenicu da je upravo ta Katolička crkva jedna od najaktivnijih organizacija kad je riječ o pomaganju gladnoj djeci u Africi. Zanemarimo čak i činjenicu da taj novac prikupljen za katedralu ne bi bio dostatan ni za dva mjeseca pomoći gladnoj djeci u Africi...Zanemarimo sve ove logičke i matematičke pogreške u tom "argumentu" i svejedno ćemo dobiti isti rezultat - tešku sadističku boleštinu.

Uz tu dijagnozu, valja reći kako "argument" ima i ideološki karakter. U velikoj većini slučajeva, riječ je o lijevim ekstremistima koji mrze zapadnu civilizaciju. Nije tu samo riječ o simbolu katolicizma, što katedrala Notre Dame svakako jest. Ali uz to, ona je puno više, ona je jedan od simbola zapadne civilizacije. To su nasljednici Che Guevare koji je sanjao kako će atomskim bombama slistiti Ameriku s lica zemlje, a samim time i sve što je ona tada za svijet predstavljala. Isti ljudi koji slave Juliana Assangea samo zato što je, kao, "razotkrio američki imperijalizam", razveselili su se snimkama požara na katedrali. I jako ih je uzrujala činjenica da će ona biti obnovljena. Oni će pitati "Kako možete pokazivati osjećaje prema običnim zidinama?" zato što oni ne mogu razumjeti da pripadnici ove kulture osjećaju nešto prema njoj i njenim simbolima.

Zašto pokazujemo toliko osjećaja prema pariškoj katedrali, a ne prema brojnim crkvama i džamijama porušenim u Libiji i Siriji? Vrlo jednostavno, zato što je pariška katedrala dio naše civilizacije pa nam je bliža. To ne znači da nam nije žao porušenih kulturnih i sakralnih objekata u drugim dijelovima svijeta. Jesmo li zbog toga licemjerni? To je kao da optužite za licemjerje roditelja koji tuguje nad gubitkom vlastita djeteta dok dnevno umire više od 10.000 djece u Africi.

Zapadna civilizacija ima svojih mana. Ni ja nisam oduševljen mnogim vojnim intervencijama NATO snaga i često osuđujem njihove akcije u kojima ginu civili. Ali zapitajmo se kako bi svijet danas izgledao da nema NATO-a. I meni je žao što je NATO bombardirao Srbiju, ali možemo se pitati i što bi bilo da nije to učinio. Ili još bolje, što bi bilo da je Milošević 1990-ih imao vojnu snagu NATO saveza. Ili da ISIL ima toliku moć, ili Putin ili Kina...Razmislite malo o tome.

Zapad je ipak jedina potpuno uključiva civilizacija. Samo zapadna civilizacija omogućuje mirni suživot osoba različitih vjeroispovijesti, kojima je omogućeno da slobodno prakticiraju svoje vjere i žive jedan do drugoga bez problema. Bez obzira na sve mane i nedostatke (na kojima se svakako treba raditi), dobro je dok je Zapad najjača sila svijeta. Bit će veliki problem za cijelo čovječanstvo ako tu poziciju jednom preuzme netko drugi.

Zapad također omogućuje i svojim građanima da rade protiv njega, iznutra da ruju, i da ga pokušavaju tako uništiti. To iskorištavaju ekstremisti s lijeva i desna, protiv toga se moramo boriti demokratskim i liberalnim sredstvima - znači, točnim informiranjem, edukacijom i znanjem. Oni su najveći ispit za zapadnu civilizaciju. Ni Rusija ni islamisti i Kina nisu tolika prijetnja kao ekstremističke ideologije koje nas iznutra pokušavaju potkopati. Njih pokreću ljudi koji mrze iz dna duše Zapad i sve što on predstavlja - a to su demokracija, ljudska prava, slobodno tržište, inkluzivnost itd.

Takvi ljudi izađu na vidjelo svaki put kad osjete da ova civilizacija pokazuje snagu i zajedništvo, da postoji i da su joj i dalje svete njene ikone. Njih to boli, ne mogu si pomoći pa će učiniti sve da se zbog toga i vi loše osjećate. Nemojte si to dozvoliti.