Očekuje li Hrvatsku sudbina Njemačke ili Italije?

12.3.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Očekuje li Hrvatsku sudbina Njemačke ili Italije?

Kad sam došao na studij u Italiju, o toj zemlji, osim nekih otrcanih fraza, nisam znao ništa. Kako je vrijeme prolazilo, malo pomalo sam počeo shvaćati tu, za hrvatske prilike, veliku zemlju i njezine osebujne ljude. Brzo sam shvatio kako mi s Talijanima imamo više dodirnih točaka. Jedna od tih svakako je spora i glomazna administracija na koju se nužno naslanja korupcija. Tu su i vječne borbe iz prošlošću, Mussolinijevih pristaša i štovatelja "Bandiere rosse". Jednom prilikom jedan mi je kolega rekao kako je on član "Partito comunista", ali da su talijanski komunisti drukčiji od drugih jer bez grižnje savjesti vjeruju u Boga i idu u crkvu. On je čak i ministrirao kod oltara. I tu sam uvidio jedinu krucijalnu razliku u političkom smislu između nas i Talijana. 

Nedavni izbori u Italiji pokazali su kako su Talijani velikom većinom odbacili politiku dominantnih stranaka te svoje povjerenje poklonili populističkom pokretu "Cinque stelle" i radikalno antiimigranstskoj stranci "Lega", prethodno secesionističkoj "Lega nord". Nakon što je početkom devedesetih zbog korupcionaških afera u povijesne knjige otpuzala "Democrazia cristiana", do tada svevišnja stranka na talijanskom desnom centru, desnicu su preuzeli ostaci demokršćana pod okriljem medijskog mogula Silvia Berlusconia. Ljevicu su pak predstavljali vječni Massimo D'Alema i Romano Prodi. I jedni i drugi Italiji nisu ponudili ništa doli političke trgovine, salonskih druženja, sveprisutne korupcije i vječno nestabilnih vlada.

Ekonomski uzlet je permanetno nedostajao, Italija je kaskala za najrazvijenijim zemljama svijeta bez obzira na članstvo u G7. I onda se prije sedam dana dogodio boom koji je sve iznenadio, a zapravo nije trebao iznenaditi nikoga. Talijani su odbacili tradicionalne političke podjele i pokušali biti kreativni. Zapravo im je samo bilo dosta starih političkih elita, bez obzira što su, po mom sudu, izabrali jednako loše. 

U Hrvatskoj već duže vrijeme traje kriza identiteta vodećih hrvatskih stranaka. Hrvatski socijaldemokrati davno nemaju ništa sa socijaldemokratskim poimanjem vremena, prostora i djelovanja. Ljevica je diljem Europe u krizi iz razloga što je nestalo radništvo u arhaičnom smislu. No, kriza ljevice na zapadu i istoku nema iste uzroke. Dok je ljevica na zapadu skroz kapitulirala pred tržišnim poimanjem gospodarstva te su i radnici, njezini izvorni glasači, uvidjeli sve prednosti slobode tržišta i okrenuli se drugim politički opcijama, na istoku je ljevica kapitulirala pred sve većim naletom nacionalističkih snaga i politika. U našoj zemlji, ljevica je jednostavno izgubila kompas baveći se ili sobom, ili manje bitnim društvenim problemima i pretvarajući se u aktivističke skupine s često radikalnim stavovima. Uz to su postali elitisti koji nisu osluškivali bilo svoje prirodne baze, već su se pretvorili u besprizorne likove koji na svako populističko gugutanje s desne strane odgovaraju još većom demagogijom. Uz krizu identiteta, hrvatski socijaldemokrati imaju problem i s krizom vodstva koja se očituje u liku i djelu Davora Bernardića.

HDZ se od svenarodnog pokreta pomalo pretvarao u demokršćansku stranku, doduše, više deklarativno nego stvarno. Jer kako objasniti promatraču sa strane velike sudske procese mahom protiv vodećih hadezeovaca, pretvorbu i privatizaciju, korupciju u javnim poduzećima pod lupom stranačkih lešinara? Demokršćani u Hrvatskoj trebali bi poštivati svih deset zapovijedi Božjih (barem više od onih koji se ne smatraju pripadnicima demokršćanskog miljea), ali čini se da im je poštivanje sedme Božje zapovijedi nekako promaklo.

No, prava kriza identiteta u HDZ-u počela je onoga trenutka kada je na čelo stranke došao Andrej Plenković. Do tada tihi i pouzdani briselski vojnik postao je hrvatski premijer praktički bez ispaljenog metka. Vrlo brzo se pokazalo kako Andrej Plenković nije baš tako tih i samozatajan, a u pitanje je došla i njegova demokršćanska pripadnost. Baza se još nije ni osvijestila od trgovačkog braka s HNS-om, a već je stigla ratifikacija Istanbulske konvencije koju HDZ-ova baza nikako ne može progutati. Ali će ju progutati, kao i niz dosadašnjih knedli koje dovoljno brzo skliznu niz grlo prosječnog HDZ-ovog glasača taman prije novih izbora. Po internetu se pljuje po Miloradu Pupovcu, ali ne zbog stvari zbog kojih bi ga se trebalo kritizirati, već zbog toga što je Srbin i ljevičar, ali je isti taj Milorad dobrodošao u vladajuću koaliciju koju čuva kao zjenicu oka. I to dovoljno govori, kako o Miloradu Pupovcu, a možda i više o HDZ-ovoj bazi.

Ipak, ako su se dvije najveće hrvatske stranke do sada mogle tješiti kako njihovi glasači sve mogu progutati i ponovno će baš njima dati glas, ovaj put moglo bi biti drugačije.



Izborna baza HDZ-a i SDP-a još uvijek je glavom zabetonirana u ideološke podjele i ekonomski i politički totalno nepismena. I baš zbog tih ideoloških zastranjenja glavnih hrvatskih stranaka, hrvatski birači mogli bi pronaći nove rasadnike ideologije u vrtovima nekih novih pokreta koji će zalijevati ideologiju populizma i nacionalizma. Jer prosječnog hrvatskog birača ne zanima hoće li bolje živjeti, već u kojem će se ideološkom rovu ponovno naći. Odluče li hrvatski birači na izborima postati kreativni poput Talijana, lijevi glasovi mogli bi se pretočiti prvenstveno Živom zidu, a oni desni nekom od desnih pokreta koji svoju politiku temelji na protivljenju IK i bavljenjem promjenama trgova i ulica po hrvatskim gradovima.

Pacifikacija SPD-a u Njemačkoj od strane Europske komisije, Njemačkoj je donijela novu Vladu. Nove packe iz Bruxellesa hrvatskoj Vladi (zapravo Plenkoviću) mogle bi ubrzati umanjivanje razlika između HDZ-a i SDP-a. Na kraju krajeva, i HDZ i SDP kao i njihovo biračko tijelo osvjedočeni su etatisti i gaje još uvijek socijalističke osjećaje prema ekonomiji. Možda bi se prema njemačkom scenariju i po pritiscima iz Europe i Hrvatska mogla naći u skupini zemalja u kojima stoluju velike koalicije. To nije nemoguće, pogotovo ako i jedni i drugi shvate kako gube tlo pod nogama, a biračko tijelo odlazi k trećima. Samo tako moći će spriječiti mogući talijanski scenarij. Naravno, to će ujedno biti i dobar alibi kojim će „stožerne“ stranke umiriti svoje preostalo izborno stado.

Ne preostaje nam ništa drugo nego čekati i nadati se promjeni svijesti hrvatskog birača. Pitanje je jedino koliko Hrvatska još ima vremena. Ne puno, bojim se.

Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!
VIŠE IZ RUBRIKE:
POLITIKA
HRVATSKA
O autoru
Tomislav Stipić je završio studij teologije na protestantskom teološkom učilištu u Osijeku. Radi u poslovnoj prodaji. Hobi mu je čitanje i planinarenje. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Na primary izborima za kandidata Demokratske stranke bit će vrlo gusto jer će se utrkivati najmanje 20 kandidata. Bit će to prvi veliki sukob između socijaldemokracije i liberalizma u Americi.

Netko od njih troje najvjerojatnije će se suočiti s Trumpom 2020. - tko ima veće šanse?

Društvo

PIŠE: THOMAS BAUER

Što se zapravo krije iza albanske zabrane kladionica?

Zapamtite - iza svake zabrane stoji nečiji interes

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Feministice su se našle uvrijeđene i zahtijevale od administratora uklanjanje spornog vica. Vic je uklonjen uz ispriku vodstva fakulteta.

Knjižnica FFZG-a pokušala nasmijati studente vicem o filovanoj paprici. Nije prošlo dobro...

Društvo

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Rektor pulskog sveučilišta izjavio je da mladi moraju odraditi nekoliko godina u Hrvatskoj da bi vratili dug...

Znamo da naši političari često izvaljuju gluposti i besmislice, ali što ćemo s akademicima?

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Britanski parlament ima krajnje nezahvalan zadatak - kako izbjeći Brexit na što manje bolan način. Vremena je sve manje...

Nakon lijepih priča i snova, Britancima se bliži brutalan sudar sa stvarnošću

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kad je preuzeo vlast, lijevi mediji su ga predstavljali kao brazilskog Donalda Trumpa i najveću prijetnju svjetskoj stabilnosti, a desni kao posljednju nadu za Brazil. I jedni i drugi su u pravu.

Bolsonaro - fašist ili posljednja nada za Brazil?

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hajka protiv Pernara prelazi svaku mjeru, a posebno je licemjerno što dolazi od onih koji godinama rade potpuno istu stvar.

Nadriliječništvo u hrvatskim medijima: Uvjeravaju nas u ʼčarobneʼ napitke, biljke i pripravke protiv gripe, upala, raka...

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Većina novinara u mainstream medijima javno podržava najavljene restrikcije govora na internetu ili mudro šuti. Pročitajte kako lako bi se taj zakon mogao okrenuti protiv njih.

Dragi ljevičari, i vi biste se trebali jako zabrinuti zbog novog zakona o govoru na internetu!

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Vlada Justina Trudeaua povećala je 2015. najvišu poreznu stopu s 29 na 33 posto s namjerom povećanja državnih prihoda za 3 milijarde dolara godišnje. Dogodilo se suprotno.

Kanadski poučak: Progresivno oporezivanje bogatih smanjuje državne prihode

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kyle Kulinski dao je neoboriv argument koji bi trebali usvojiti svi s obje strane političkog spektra.

Debata između antifašista i socijaldemokrata: Zašto ljevičari trebaju biti za slobodu govora?

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Bez obzira na to što se uglavnom slažem sa stavovima Pametnog, a protivim stavovima Živog zida, Ivan Pernar je iz ovog sukoba izašao kao moralni i stvarni pobjednik.

Wannabe tirani ignoriraju postojanje dobre volje i zato će uvijek biti poraženi

Zanimljivosti

PIŠE: LIBERAL.HR

Batman je u 11. izdanju stripa bio Nijemac, borac protiv nacista koji pokušava spriječiti Gestapo u namjeri da preveze Misesove rukopise do Hitlera.

Ono kad je Mises bio inspiracija i tema za epizodu Batmana

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: