Odgovor na omiljeno pitanje marksističkih novinara o našim protržišnim poduzetnicima

U posljednje je vrijeme ključni argument ekstremne ljevice protiv ljudi koji se u Hrvatskoj bore za slobodno tržište da su licemjerni jer u isto vrijeme rade s državom, za državu ili od države primaju novac. Primjera ima mnogo, napadi su gotovo svakodnevni.

Tako su ovih dana u udbaškoj maniri na jednom donedavno dotiranom portalu nabrojani mnogi navodno sumnjivi kapitalisti zajedno s njihovim krimenima: "...kao što Cvetojević reklamira Agrokor, bogati se prodajom wc papira državi i besramno poteže za rukav političare zasjele na javne pipe za svoje veleprojekte, kao što je Bakić savjetnik predsjednice i diler prekarnih radnika Bandiću, kao što Huić rado radi kampanje predsjedničkim kandidatima, kao što je Babić dotiran od Bandića, kao što je Rakar hvatan skupa sa svojim političkim sponzorima u bagatelnim nabavama zaokruženo milijun, itd.".

Nekom površnijem ili ekonomski i gospodarski neupućenom, a socijalisti kojima se u tim pamfletima obraćaju to u pravilu jesu, to će zvučati kao vrlo solidan argument. Međutim, ako malo bolje razmislimo, ljudi koji navodno tako mnogo i presudno rade s državom ili dobivaju od države, a pritom se zalažu za slabljenje njenog utjecaja ili potpunu eliminaciju iz novčanih tokova su ili bedasti ili su malo skrenuli s uma. Budući da poznajem većinu nabrojanih, jamčim vam da to baš nije tako.

Riječ je o petparačkom podmetanju prilično nevrijednom komentara, ali kako smo mi na Liberalu entuzijasti, zadovoljit ćemo formu. Naravno, gotovo svakome u Hrvatskoj tko se bavi bilo kakvim poslom možete izvući da radi i s državom, u što računam sve javne sfere, poduzeća i sve razine uprave i samouprave. Ako otprilike dvije trećine novčanih tokova i dalje ima veze s državom, nažalost je gotovo nemoguće izbjeći poslovanje s nekom od razina poslovanja koju kontrolira politika. To, naravno, ne znači da nabrojani ili općenito liberali i laissez-faireovci rade isključivo ili čak pretežno s državom. Vjerujem da ih većina to izbjegava koliko god je moguće.

Činjenica da se ti ljudi bore protiv takve ekonomije i načina poslovanja govori ili da su pragmatični pa smatraju da bi na slobodnom tržištu prošli još bolje ili da su moralni pa unatoč tome što si konkurentnošću mogu osigurati poslove s politikom, birokracijom i državom, to jednostavno ne žele.

I za kraj, većina ljudi koji se zalažu za slobodnije tržište te manje upliva politike i države i sada, u etatiziranoj, kronističkoj i socijalističkoj Hrvatskoj sasvim dobro prosperira i solidno posluje. To je zapravo ključni argument za ispravnost njih i njihovih argumenata.