Miranda Levanat-Peričić, profesorica na studiju kroatistike Sveučilišta u Zadru, u nedavnom pamfletu na ljevičarskom portalu Lupiga, obrušila se na Miru Bićanić, kolumnisticu Liberala, optuživši ju za islamofobiju. Zašto? Jer je Mira u jednom od svojih tekstova na ovom portalu radikalnu islamističku ideologiju džihada nazvala "Globalno Zlo".

Gospođa Levanat-Peričić je sveučilišna profesorica hrvatskog jezika, a propustila je definirati pojam koji unosi u javnu raspravu, kao da je on nešto što bi svima trebalo biti samo po sebi jasno i poznato. No, ako malo dublje razmislimo o njenoj optužbi i samom korištenju pojma islamofobija sa svrhom diskreditacije nekoga s čijim se stavovima ne slažemo, moramo doći do zaključka da s time nešto gadno ne valja.

Što bi, dakle, bila islamofobija? Pojam koji je tek nedavno ušao u masovnu upotrebu, i to mahom iz pera i usta lijevih aktivista na Zapadu, u pravilu se koristi za opis njihovih ideoloških protivnika. Gospođa Bićanić je po vlastitoj deklaraciji također ljevičarka, također je pisala za isti taj portal dugo godina i bila im je dobra - dok nije dirnula u svetost džihada. Sad je za svoje dojučerašnje drugove i suborce postala "islamofob". Nema boljeg i ljepšeg načina da nekome date do znanja da je izopćen!

Prema Cambrigde rječniku, islamofobija je "nerazumno nesviđanje ili strah od islama". Dakle, oni koji su skovali tu riječ, i koji ju koriste, polaze od "razumne" pretpostavke da bi svatko trebao voljeti i poštivati islam te je svako protivljenje njegovim postulatima, svaka kritika nešto nerazumno i nepoželjno.

Je li to razumno? Je li razumno tražiti od svih ljudi da poštuju i vole jednu religiju? Oni koji koriste "islamofobiju" kao optužbu i etiketu za svoje neistomišljenike, napadaju li na isti način i svakoga tko kritizira katoličanstvo, katolike i Katoličku crkvu? Ne bih rekao.

Upišite u tražilicu Lupiga katolici ili Lupiga crkva i dobit ćete beskrajni niz članaka koji vrlo kritički pišu o katoličkoj vjeri, njenim postulatima i Crkvi. Može li se onda za njihove autore reći da su kršćanofobi? Što bi oni rekli na takvu optužbu?

Naravno, religija nije nešto urođeno ljudima, nije to rasa ili spol da se ne bi moglo kritizirati, pa i napadati. Religije su društveni koncepti koje je osmislio čovjek i koje čovjek mijenja s vremenom, a mijenja ih upravo zbog kritike. Kritizirati neku religiju ili njene postulate u slobodnom društvu trebalo bi biti normalno, pa čak i poželjno, a ne razlog za izopćenje kao što to rade na Lupigi - ali samo ako kritizirate islam, očito imaju različite kriterije prema različitim religijama. Islam kod ljevičara uživa posebnu zaštitu, a sezona lova na katolike je uvijek otvorena.

Međutim, u njenoj optužbi protiv gospođe Bićanić ima i puno dublji problem od samog pojma islamofobija. Ispitajmo sam smisao optužbe. Je li Mira Bićanić stvarno osoba koja ima nešto protiv islama, koja gaji neku - bilo racionalnu ili iracionalnu - negativnu emociju prema toj konkretnoj vjeri? Da je uložila imalo vremena u provjeru osobe kojoj takvu etiketu prišiva, gospođa Peričić bi znala koliko je to besmisleno.

Mira Bićanić je, naime, pisala članke o ratnim patnjama, stradanjima i nepravdi prema žrtvama na svim stranama balkanskih ratova 1990-ih. Između ostalog, pisala je 2011. članak o genocidu u Srebrenici i zločincu Ratku Mladiću, što je tada objavio portal Novosti. Bićanić je tada radila, i još uvijek radi, kao profesorica u Pravoslavnoj gimnaziji u Zagrebu, kad je ovako pisala o vezama nekih ljudi iz Srpske pravoslavne crkve sa samim zločincima:

Od prvoga dana srpskoga vojnog oslobađanja Bosne i Hercegovine metodologijom koju je svijet tek na primjeru Srebrenice prepoznao kao nacističku, Mladić i kompanija odana genocidu redovno se mogla vidjeti u društvu s duhovnim vođama srpskoga naroda: lomila se pogača, pilo vino, rukovalo i rukoljubovalo s pokojnim patrijarhom Pavlom, vladikama Nikolajem dabrobosanskim i zvorničko-tuzlanskim Kačavendom (slobodni ste nastaviti niz…) Potonji je 12. jula 1995. u Vlasenici, dok traje neumorno ubijanje dječaka i muškaraca, čestitajući Petrovdan domaćinima, interpolirao i čestitku prisutnim “osloboditeljima”: “Bože, daj da sljedeću krsnu slavu svi dočekamo u sveopćoj slobodi, sveopćem miru, a i prije, i da svi srpski krajevi koji nisu oslobođeni od dušmana i tirana, budu oslobođeni.”

Tako je govorio Kačavenda, danas član Međureligijskoga vijeća BiH, dok kamera na zidu prostorije fiksira veliku, uramljenu fotografiju Radovana Karadžića koji je, vjerojatno, važnim obavezama bio spriječen uživo uveličati kršćansku svečanost. Herojske i tople trenutke potrebno je ovjekovječiti pa su se i protagonisti najvećega zločina počinjenoga u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata, sve go junak do junaka, voljeli fotografirati i snimati ne bi li najvažnije trenutke svojih života zabilježili u vječnosti. Na Jutjubu se tako može vidjeti jedna lijepa galerija ovjekovječene elite pripadnika SPC-a; meni je najfensi fotka vladike Filareta koji muževno pozira ispred tenka s mitraljezom u lijevoj i štapom u desnoj ruci. Ostali junaci s fotke vjerojatno su mrtvi, jer snimka je nastala 1991, no vladika je živ i zdrav, nešto deblji i rumeniji te i dalje, dvadeset godina kasnije, politički aktivan lobist za svoju/njihovu stvar.

Probajte zamisliti koliko je Mira Bićanić riskirala ovakvim tekstovima, kao zaposlenica u školi čiji je osnivač SPC. Osim toga, Mira je vodila svoje učenike u posjet Srebrenici, kako bi iz prve ruke mogli saznati i naučiti o zločinima koje su srpski krvnici tamo počinili nad muslimanima.

Zar bi to sve radila osoba koja je "islamofob"?

U svome zaključku o Miri Bićanić gospođa Peričić je vidjela samo ono "Globalno Zlo", a nije vidjela (ili nije htjela vidjeti) ništa što je Bićanić napisala prije i iza toga. Nije vidjela da Mira Bićanić nije pisala o islamu i muslimanima općenito, nego o ideologiji radikalnog islamizma, o džihadu - svetom ratu protiv nevjernika.

Peričić to, kao i objavljene dokumente o tome kako Muslimansko bratstvo ima za cilj islamizaciju Europe, naziva teorijom zavjere. Izgleda da je propustila nedavno otkriće u Francuskoj, gdje je vladino izvješće ukazalo na opasnosti od upravo te organizacije - ili kako je objavio Le Monde:

"Prema povjerljivom vladinom izvješću, Muslimansko bratstvo predstavlja dugoročnu prijetnju nacionalnoj koheziji Francuske – ne nasiljem, već postupnim narušavanjem sekularnih vrijednosti na lokalnoj razini."

Jesu li Le Monde i Reuters, koji su objavili tu informaciju, također teoretičari zavjera? Jesu li vlade u Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Egiptu i Jordanu, koje su zabranile aktivnosti Muslimanskog bratstva, također teoretičari zavjera i islamofobi?

Ljevičari na Zapadu, uključujući mnoge novinare u Zagrebu, uporno guraju glavu u pijesak i odbijaju vidjeti ono što vide vlasti u mnogim muslimanskim zemljama, a to je prijetnja opasne i ubojite ideologije radikalnog islamizma. Ne samo to, oni će svaku osobu koja ukaže na tu prijetnju označiti kao nerazumnog teoretičara zavjere i islamofoba.

To se čini kao lagan način diskreditacije neistomišljenika, ali zapravo je samo najbolji način da pokažu koliko su njihovi stavovi razoružani, da moraju posezati za tako jeftinim i šupljim etiketama u nedostatku konkretne argumentacije i dokaza.

Levanat-Peričić je sveučilišna profesorica i trebala bi znati bolje. Ovako sramoti sveučilište koje ju zapošljava i vlastitu struku.