Nakon što se ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić malo zaigrao pa dobio "po prstima" (očito ne dovoljno jer nije dao ostavku), javljaju se njegovi štićenici. Mato Brlošić iz Hrvatske poljoprivredne komore s predstavnicima proizvođača je na konferenciji za medije izjavio nezadovoljstvo zbog vraćanja cijene carinske kontrole na 90 kuna. Kaže da ima podršku udruga i saveza na nivou cijele zemlje.

Pritom je jasno priznao da njihov lobi stoji iza Tolušićevih našističkih poteza kojima je krajnji cilj ograničavanje slobode izbora kupcima i poskupljenje cijena u trgovinama.

"Naši proizvođači u sektoru voća i povrća u ovakvoj situaciji teško mogu proizvoditi, a kroz granice nam dolazi voće i povrće za koje smatramo da ne zadovoljava standarde kvalitete Republike Hrvatske i Europske unije. Mi smo ukazivali na taj problem i zato je ministar napravio pravilnik, koji je trebao omogućiti veću kontrolu voća i povrća i svega što ulazi u Republiku Hrvatsku. Obzirom da to nije jeftino, cijena se morala povećati. I dalje stojimo da je Tolušić napravio dobru stvar, nadamo se da će se inzistirati na kontroli i da će se one provoditi. Svi hrvatski poljoprivrednici su morali proći tečaj i izobrazbu o primjeni herbicida i sve je to koštalo, za razliku od naših susjeda, koji to ne moraju i zato su kontrole važne", rekao je Brlošić, a prenosi N1.

Imamo, dakle, situaciju vrlo sličnu onoj s taksistima i Uberom. Država je izreketarila domaće poljoprivrednike posebnim regulacijama u vidu polaganja ispita za korištenje herbicida, a sada oni traže zaštitu svoga reketaša jer im u tržište ulaze oni koji taj reket nisu morali platiti. Poljoprivrednici u zemljama istočno od nas su u prednosti jer je njihova cijena rada niža i manje su opterećeni regulacijama i porezima pa mogu, čak i uz cijenu prijevoza, na hrvatskom tržištu konkurirati domaćim proizvođačima, a domaći proizvođači ne vole konkurenciju.

Možda bi hrvatski proizvođači trebali promijeniti način razmišljanja pa zavoljeti konkurenciju? Kao što srpski proizvođači mogu biti konkurentni na našem tržištu, tako bi hrvatski proizvođači mogli biti konkurentni na tržištima bogatijim od hrvatskog. Umjesto što od vlade traže protekcionizam i zatvaranje tržišta, možda bi trebali tražiti suprotno - otvaranje tržišta u zemljama gdje se hrvatski proizvodi više cijene. Recimo, ja sam siguran da hrvatska lubenica puno više vrijedi u Norveškoj, Danskoj i Islandu nego ovdje. Političari bi tu mogli pomoći oko otvaranja tržišta međunarodnim ugovorima i pri pronalasku strateških partnera za naše proizvođače. To bi bio pun pogodak jer bi za manje rada imali veću zaradu. Gospodine Brlošiću, jeste li razmišljali o tome?

Brlošić nije stao samo na uvoznoj konkurenciji. Zasmetalo ga je i smanjeno izdvajanje države za poljoprivredu.

Dokle će hrvatska poljoprivreda i hrvatski poljoprivrednik biti najveći gubitnik u proračunu? Vidimo sindikate da za 2 do 3 posto u proračunu pripremaju štrajkove. Hrvatski seljak za 20 posto godišnje ima smanjena sredstva iz proračuna i nikom ništa.

Očito je zaboravio da poljoprivreda nije državna služba kad uspoređuje poljoprivredu sa školstvom. Pritom ne opravdavam sindikate državnih službi koji ne čine ništa da bi se provela reforma, nego traže status quo, ali oni ipak imaju legitimno pravo pregovarati s vladom o plaćama. Jer državni službenici primaju plaće direktno od države, poljoprivrednici ne. Poljoprivreda je privatni sektor i ne znam otkud Brlošiću uopće ideja da je država dužna išta izdvajati za privatni sektor.

Pitam se kako bi naši poljoprivrednici funkcionirali u Novom Zelandu gdje još od 1985. ne postoje nikakve državne subvencije privatnom sektoru, pa tako ni poljoprivredni poticaji. Istina, tamo je država maksimalno olakšala rad i poslovanje jer su porezi vrlo niski i tržište je deregulirano, ali nekako mi se čini da ova ekipa ne bi izdržala dugo u takvim okolnostima. Ovakve izjave pokazuju da je hrvatska poljoprivreda u velikoj mjeri pretvorena u socijalu koja ne postoji zbog kupaca i potražnje, nego isključivo zbog proizvođača koji žive od državne pomoći.