Povijest nije učiteljica života. Povijest nije čak ni uvijek ista i nema veze s istinom. Povijest nije egzaktna, nema svoje zakonitosti, bar ne u smislu u kojem druge znanosti imaju, bile one društvene ili prirodne. Od svih znanosti, povijest je najfluidnija, najviše podložna reinterpretaciji i manipulaciji, najčešće u službi političkih propagandnih aktivnosti.

Ne zagovaram povijesni relativizam, ali povijest definitivno nije konzistentna, evoluirajuća (u smislu da se utvrđivanjem jednih činjenica nastavlja istraživanje drugih) ni univerzalna. Svaki dio povijesti se konstantno mijenja, a povijesne teorije nikada ne mogu biti stopostotno potvrđene. Mnoge povijesne osobe i njihovi stavovi se tijekom vremena mijenjaju, tj. kolektivna predodžba  o njima je uvijek reinterpretirana s obzirom na trenutnu situaciju.

Jedna od tih osoba je i Ante Starčević, utemeljitelj "pravaštva" i otac domovine.

Slijedom povijesnih okolnosti, Starčević je pretvoren u začetnika ultranacionalističkog  radikalno desnog, praustaškog  pokreta koji se naziva "pravaštvo" i čiji predstavnici danas i jesu radikalno desne stranke poput HSP, HSP-AS, HČSP itd. iako su njegovi stavovi bili ravni stavovima ostalih klasičnih liberala toga razdoblja.

Naravno, nije Starčević bio bezgrešan, imao je on i svoj dio antisemitskih izjava, ali svaku povijesnu osobu treba promatrati u duhu vremena u kojem je djelovala. S te strane, iako su naravno za svaku osudu i nimalo u liberalnom duhu, njegove antisemitske izjave treba osuditi, ali imati na umu da je antisemitizam veći dio europske povijesti, od Srednjeg vijeka pa sve do Drugog svjetskog rata bio problem i prevladavajući stav na cijelom europskom kontinentu, takoreći politički mainstream od kojeg nije bila imuna nijedna zemlja i svjetonazorska pozicija. Starčević je kasnije  revidirao svoje stavove o Židovima, što se može zaključiti i iz toga da mu je jedan od suradnika bio Josip Frank, Židov iz Osijeka koji je bio član i Hrvatske stranke prava i Čiste stranke prava koju je osnovao skupa sa Starčevićem.

Kod pitanja o Starčevićevim izjavama o "slavoserbima", on pritom nikada nije mislio na srpski narod, već je ta složenica nastala od dviju latinskih riječi - sclavus i servus, koje imaju isto značenje - rob. Tu je riječ koristio za označavanje onih elemenata u svakom narodu koji su surađivali s okupatorskim nadnacionalnim državama u kojima jedan narod drži prevlast nad drugim narodima i time rade protiv vlastitog naroda, što su u hrvatskom slučaju bili zagovornici bečke i peštanske vlasti.

Sljedeća stvar koju treba znati o Starčeviću je da je bio antiklerikalac i konstantno kritizirao ulogu crkve u političkom i društvenom životu Hrvatske, za koju je tvrdio da kulturno unazađuje hrvatski narod, surađuje s Bečom i Peštom na njegovu štetu te što vjerska podjela između rimokatolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalnih podjela.

Nadalje, Starčević se borio za demokratizaciju društva, vjerske i osobne slobode te ukidanje ostataka feudalizma (kao što bi se mi danas trebali boriti za ukidanje ostataka socijalizma). Prikazivanje Starčevića kao protoustaškog, klerikalnog i netolerantnog praoca hrvatske radikalne desnice je gaženje svega za što se zalagao, a u tom iskrivljivanju povijesne osobe sudjeluje i današnja "ljevica" i "desnica".

Ne može se u kratkim crtama prikazati cijela širina i kompleksnost Sterčevićeva političkog, književnog i znanstvenog djelovanja, ali je sasvim sigurno da je bio klasični liberal pod utjecajem Francuske revolucije, što se vidi iz sljedećih citata:

1. "Glavna je stvar, da svi rade za narod i domovinu, a nek se zovu kako im drago...Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato jer ih izvana uzdržavaju...Mi ne vjerujemo da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije nego na pr. Hrvatu...zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i sretni."

2. "Muslimani u Bosni su cvijeće hrvatskog naroda." ( u to vrijeme muslimani  još nisu oformili nikakvu novu posebnu nacionalnu svijest)

3. "Nitko nije obavezan da drugoga voli više nego samoga sebe."

4. "Isti ljudi sačinjavaju i uzdržavaju općinu, županiju i državu, tu ne ima tuđih, protivnih, neprijateljskih živaljah: tu postupa sav narod nekojim načinom kao pojedinac... u tom svakom slučaju isti ljudi davaju samo sebi samim: jednom rukom, iz jednog svojeg žepa vade, a drugom rukom u drugi svoj žep primaju. gdje je tako, tu ne može biti nečiste sebičnosti ni hinjenja."

5. "Jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje, gradovi."

6. "Mi smatramo najsvetijom dužnošću občinstvo po mogućnosti ubavješćivati verno o javnih stvarih, bez obzira da li nam ovo ili ono godi. Tko pozna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareč za druge strane, taj je iznenađivan i varan,  a tko nastoji poznati što više različitih, možda protivnih stranah, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi."

7. "Gospoda mogu vladati, ali samo uz pristanak radnog naroda."

8. "Najstrašnije su vam reči, da ćete mene 'slediti', toga ne bude. Ako trebate gunčina, tražite si ga drugdje. Ja nit koga vodim, nit gonim. To je glavana nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načela, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren..."

9. "Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode."

Iz navedenih citata je jasno da je Starčević bio izraziti individualist ( citat br. 2) koji je vjerovao u osobne, nacionalne i vjerske slobode. Iz četvrtog citata možemo zaključiti i da je smatrao da svaki pojedinac ima pravo raspolagati svojim novcem kako želi, te ekonomiju baziranu na slobodnoj razmjeni tj. slobodnom tržištu.

Šesti citat nedvojbeno govori o potrebi i koristi medijskog i političkog pluralizma, a u sedmom i osmom citatu Starčević se zauzima za demokratizaciju, opće pravo glasa (za što se čak nisu zalagali ni svi europski liberali njegova vremena) te protiv potrebe za vođama koje bi narod sljedio, što dovodi do opasnosti od totalitarizma.

Na nama je da osobnim angažmanom pokažemo i dokažemo ljudima tko je zaista bio Ante Starčević i za što se zalagao, te ispravimo povijesnu neistinu o njemu.