Kako su mediji veličali šarlatana regenerativne medicine

Povijest je učiteljica života, a ljudi su često nezainteresirani učenici koji odbijaju usvojiti vrijedne lekcije. Da je ciklička, uočilo se još u antici, no evo, na koncu 2021. godine mnogi i dalje ne vide ponavljajuće uzorke; stoga smo i danas, po tko zna koji put, na dionici vremena u kojima se medijske izjave, religijski pristup znanosti i autoritet ne dovode u pitanje. Štoviše, s obzirom da je čovjek prije svega društveno biće, nitko ne želi biti jedan od onih koji propitkuju popularna mišljenja i time se - podsjećajući se da ne valja svemu slijepo vjerovati, bez provjere i nužnog zahtjeva za transparentnošću, kao i da je na čelu svake spoznaje čovjek koji je uvijek potencijalno koruptivan – odmetnuti u nepoželjne društvene redove.

U današnjem kontekstu tu skupinu čine takozvani antivakseri, koji odbijaju na agresivne pozive medija pohrliti "na pravu stranu", ogorčeni i nepovjerljivi cenzurom nepodobnih mišljenja, te bonus-činjenicom da ih na isto pozivaju znanstvenici i mainstream promicatelji znanstvenog autoriteta čiji su argumenti daleko od stručnih, s obzirom da je riječ o fizičarima, novinarima, političarima...

Priklanjanje nestručnim stavovima iznimno je opasno i bezglavo, no ništa bolje nije ni neupitno kimanje glavom u znak slaganja sa stručnjacima koji se često ne mogu ni usuglasiti sa samima sobom i koji su, kao što je i ranije rečeno, na koncu samo ljudi. I upravo zato što je čovjek samo čovjek - podložan utjecajima, potplativ, gladan ugleda, društvene validacije i moći, motiviran vlastitim interesima, kvarljiv – mnogi biraju biti liberali koji vjeruju provjerljivim činjenicama, vodeći se već viđenim primjerima iz ljudske prošlosti, čiji su ishodi mogli biti uvelike bolji da nismo iz srama i straha, bez puno pitanja odlučili pojesti ono što nam se sa svih strana servira na žlicu.

Ostavimo sadašnjost, ipak, na trenutak sa strane i prisjetimo se slučaja iz "davne" 2011., odnosno otkrića nove tehnologije koja je naočigled trebala zauvijek promijeniti svijet, revolucionarnim otvaranjem puta ka novoj eri regenerativne medicine. Sjetimo se i ljudi diljem Zemlje koji su se, prije desetak godina, gorko razočarali povjerenjem danim u ruke svjetski poznatog, iznimno uglednog "celebrity znanstvenika", kirurga Paola Macchiarinija, talijanskog inovatora, liječnika, sveučilišnog profesora i istraživača regenerativne medicine, kasnije upamćenog kao jednog od najvećih svjetskih šarlatana. I najvažnije od svega, ne zaboravimo na medijske salve pohvala istom "stručnjaku" i samouvjerene, opasne tvrdnje novinara da od postupka presadnje sintetičkog organa ovog velebnog stručnjaka nema nikakve opasnosti, popraćene svesrdnim preporukama za djecu kojoj se ne može naći odgovarajući donor.

Tko je bio znanstvenik čiji je autoritet bilo grješno dovoditi u pitanje?

Paolo Macchiarini, junak talijanskog podrijetla naše današnje priče, rodio se u švicarskom gradu Baselu u kolovozu 1958., gdje je proveo djetinjstvo. Kasnije se vratio u Italiju te diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Pisi 1986., a potom i stekao zvanje magistra kirurgije 1991. godine. Na istom Sveučilištu bio je asistent od 1990. do 1992. te se ranije dodatno usavršio pohađanjem tečaja statistike u kliničkim istraživanjima u dalekim Sjedinjenjim Američkim Državama, na Sveučilištu Alabama u Birminghamu. Uspješni karijerni niz je okrunio magisterijem na području presadnje organa i tkiva te u konačnici doktoratom pri francuskom Sveučilištu Franche-Comté 1997.

Macchiarini je obnašao zavidne pozicije šefa Odjela torakalne i vaskularne kirurgije u njemačkoj bolnici Heidehaus Hanover, istraživača na Institutu za biomedicinu pri Sveučilištu u Barceloni, kirurga u Kliničkoj bolnici u Barceloni, gostujućeg profesora na Sveučilištu u Londonu, savjetnika i projektnog voditelja u talijanskoj Sveučilišnoj bolnici Careggi, potom i gostujućeg profesora i istraživača na uglednom švedskom Karolinska institutu, kao i poziciju kirurga na pridruženoj Karolinska sveučilišnoj bolnici. Početni vrtoglavi uspjeh je ostvario prilikom tečaja na ruskom Kazanska federalnom sveučilištu, na kojem si je osigurao financirani istraživački projekt te počasni doktorat.

Prva presadnja sintetičkog dušnika na ruskom tlu 2010. godine službeno ga je vinula u sferu slavnih lica s naslovnica, čime je Macchiarini zapečatio blistavi i neupitni status inovativnog genijalca, plemenitog liječnika, predanog znanstvenika te šarmantnog, inteligentnog i zgodnog miljenika javnosti.

Kako je Macchiarini postao pionir regenerativne medicine?

Prije operacije koju je uz asistenciju kirurga Vladimira Paršina Macchiarini izvršio u Rusiji, ovaj celebrity čudotvorac je već presadio nekoliko sintetičkih dušnika u Barceloni i Londonu. Presađeni dušnici su predstavljali revoluciju u medicini jer je Macchiarini za svakog pojedinačnog pacijenta uzimao kompjutorski otisak njegovog dušnika, prema kojemu bi izrađivao kalup buduće sintetičke replike od plastike. Kalup bi potom punio matičnim stanicama pacijenata te ga nedugo nakon čuvanja u bioreaktoru presadio nesretnicima, među kojima su se našli i oboljeli od tumora te djevojčica rođena bez dušnika. Posljedica po završetku operacija nije bilo te su svi mediji oduševljeno prenosili vijest o pioniru regenerativne medicine koji je iskorijenio potrebu za donacijom dušnika jednom kada su se matične stanice pacijenta uspješno vezale za sintetički model.

Slavili su ga i naši mainstream mediji, proglašavajući njegove metode zajamčeno sigurnima, bezopasnima i preporučljivima, zaboravljajući pritom na novinarska načela istinitosti i provjerljivosti, a čitatelji su im vjerovali (jer zašto ne bi), nadajući se da će Macchiarinijeva otkrića promijeniti svijet nabolje. Blistavu sliku u javnosti inovator je imao do prvih optužbi kolega, a i nakon, s obzirom da su isti zbog svojih grješnih sumnja zaradili gubitak ugleda i posla. Slava ovog šarlatana se ipak raspala jednom kada mu je na kraj odlučila stati istraživačka novinarka - i njegova tadašnja zaručnica - koja nije zaboravila što uistinu znači biti kvalitetni novinar.

Tko je novinarka koja je raskrinkala šarlatanskog znanstvenika?

Granice slave za Paola Macchiarinija su se vrlo brzo proširile. Riječ o "kirurgu-superzvijezdi" raspršila se svijetom pa je tako 2013. godine američka novinarka NBC Newsa, Benita Alexander, odlučila snimiti dokumentarac "Skok vjere" o revolucionarnom znanstveniku koji se u tom periodu u SAD-u pripremao za operaciju dvogodišnje djevojčice rođene bez dušnika.

Za vrijeme brojnih intervjua, Benita - čiji je bivši suprug i otac njene kćeri umirao od tumora – utjehu je pronašla u šarmantnom znanstveniku koji joj je pružao nevjerojatnu podršku. U konačnici su se iste, 2013. godine zaručili te (ne)sretnica nije mogla vjerovati da je pronašla tako savršenog muškarca besprijekornog ugleda, čovjeka koji tečno govori sedam jezika, svira klavir, obasipa je poklonima, uči plesati samo zbog nje te, najvažnije od svega, prihvaća i voli njezinu devetogodišnju kćer.

Iako joj Macchiarini nije uspijevao posvetiti dovoljno vremena – s obzirom da je aktivno radio u Španjolskoj, Engleskoj, Švedskoj, Italiji, Rusiji, SAD-u i svugdje gdje je bio potreban – Benita mu je pružala podršku i razumijevanje te nastavljala pripremati materijale za dokumentarac o njegovoj karijeri i postignućima. S druge strane, njen zaručnik se, uz poslovne obveze, bavio i organizacijom samoga vjenčanja, premda se još nije razveo od supruge s kojom već dugo nije živio. Očaranu Benitu ni to nije uspjelo otjerati od njega te mu je dala svoje puno povjerenje i prepustila se bajkovitom životu koji je otkrila uz njega. Macchiarini je odlučio ubrzati postupak razvoda te je vjenčanje planirao održati u Italiji, a u Rimu ih je – kako je rekao – trebao vjenčati sami papa Franjo, u što je njegovoj odabranici bilo prvotno teško povjerovati, posebno vodeći računa da je riječ o dvoje rastavljenih ljudi, no obzirom na njegov ugled, shvatila je da nije nemoguće i prepustila se maštanju o svom velikom danu - točnije, o četverodnevnoj slavi.

Uslijed sanjarenja o vjenčanju na kojem su među uzvanicima trebali biti bračni parovi Beckham, Clinton, Obama te Elton John, John Legend i Andrea Bocelli, Benitu je uznemirila vijest o optužbama Macchiarinijevih kolega s Karolinska instututa za lažne tvrdnje koje je slavni kirurg objavio u šest medicinskih časopisa. Posebnu su zabrinutost kolege izrazile glede njegovih eksperimentalnih presadnji sintetičkih dušnika, ukazujući na opasnost i neprovjerenost tog novog medicinskog postupka, nedugo nakon kojeg je ranije spomenuta dvogodišnja djevojčica umrla. Iako su svoje tvrdnje, uključujući iznošenje iznimno opasnih lažnih rezultata o pozitivnim učincima presadnje dušnika, iznijeli na 500 stranica, etički odbor Karolinska instituta odgovorio je sljedeće godine zaključkom da su optužbe neutemeljene, čime su karijere i ugledi spomenutih kolega bili opasno narušeni. Odlučili su, ipak, imenovati vanjskog stručnjaka koji je nekoliko narednih mjeseci proučavao optužbe, premda su njegova zapažanja ostala u sjeni zaborava do veljače 2016., kada su istinski istražiteljski novinari raskrinkali prevaranta.

Sumnjati je počela i Benita nakon što je saznala da na datum njihovog vjenčanja papa Franjo neće biti u Italiji. Čovjek o kojemu se "nije smjelo" pisati ništa osim pohvala i kojemu se kao po zapovijedi slijepo vjerovalo, rekao je, zamislite, da je papa Benedikt XVI. zasigurno utjecao na promjenu rasporeda novoizabranog rivalskog pape jer je htio vjenčati prethodno razvedene, a navodno i neke homoseksualne parove.

Benita je tada konačno počela sumnjati u svog izabranika, čime je pokrenuto razotkrivanje guste mreže laži koje je Paolo Macchiarini niz godina pleo, potpireno daljnjim optužbama kolega. Uz vlastite napore, Alexander je angažirala i dvojicu privatnih istražitelja, a jednakim žarom je odlučio započeti vlastitu istragu i novinar Adam Ciralsky. Na potencijalnog patološkog lažljivca i šarlatana e-mailom je upozorila i Karolinska institut, saznavši pritom da isto i dalje čine njegove brojne kolege, čak i nakon propalog pokušaja raskrinkavanja na 500 stranica argumentiranog teksta. Istovremeno je Ciralsky, zaintrigiran dotadašnjim odbačenim optužbama na račun celebrity znanstvenika, odlučio popisati svu dokumentaciju koju je prikupio o njemu te utvrdio da je pola činjenica o njegovoj karijeri, školovanju i uspjesima neupitna laž.

Iako ni sam nije htio vjerovati u to, kada je sagledao sve prikupljene informacije, shvatio je da je Macchiarini morao biti – ako je za vjerovati tvrdnjama – redovni profesor na četirima sveučilištima diljem svijeta istovremeno, a da su podatci o uspješnosti presadnje sintetičkih dušnika morali biti lažni, uzevši u obzir posljedice koje su pacijenti pretrpjeli nakon što ih je operirao; a novi su tek čekali svoj red.

Kirurga su i ranije optužili u Italiji za iznuđivanje u Sveučilišnoj bolnici Careggi, iz čega se već standardno izvukao, okaljavši obraz tužitelja čije su tužbe i žalbe odbačene, a karijere oštećene. Moglo bi se zaključiti da je bilo iznimno opasno reći išta protiv pionira regenerativne medicine, što mu je, uz medijsku hvalu i slavu, omogućilo da godinama održava svoj ugled i karijeru – istom čovjeku koji je patetično skovao zavjeru o rivalstvu dvojice papa da bi se izvukao iz jedne od svojih brojnih laži.

Posljedice slijepe vjere u čudnovata otkrića na polju regenerativne medicine

Nakon što je Adam Ciralsky u siječnju 2016. objavio članak za Vanity Fair, popraćen dokumentarcem naziva "Fatalni eksperiment", Macchiarinijev se svijet počeo rušiti. U samom dokumentarcu je uvrštena bizarna snimka na kojoj kirurg iskazuje zabrinutost za stanje pacijenta po završetku presadnje, premda uskoro nakon operira novog nesretnika. Iako je od osmero ljudi koji su primili sintetički dušnik kasnije samo jedan preživio, Macchiarini je samouvjereno tvrdio da su svi preminuli zbog nekih drugih zdravstvenih tegoba kojih nisu bili ni svjesni. S njime se vjerojatno ne bi složila mlada Yesim Cetir iz Turske, kojoj je Paolo presadio dušnik 2011., nakon čega je prošla 191 operaciju, doživjela niz moždanih udara, ostala polovično slijepa i nepokretna te u konačnici preminula 2017. u tridesetoj godini života.

Čitava uprava Karolinska instituta, kao i Odbor za dodjelu Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu dali su ostavke, prethodno suspendiravši Macchiarinija uz optužbu za znanstvenu nedoličnost i lažiranje podataka o uspješnosti eksperimentalne operacije nad životinjama. Jedinom preživjelom pacijentu sintetički dušnik je odstranjen te zamijenjen donorskim.

Na kraju sage, znanstvenika je 2019. godine talijanski sud osudio na 16 mjeseci zatvora zbog krivotvorenja dokumenata i zlouporabe položaja. Na temelju novopokrenute istrage u Švedskoj 2018., u rujnu 2020. godine optužen je za teški napad zbog nanošenja ozbiljnih tjelesnih ozljeda i patnje pacijenata, posljedično od presadnje dušnika iz 2011. Iako je trenutno i dalje iza rešetaka, Paola Macchiarinija se nije uspjelo dokaznim postupkom dovesti u izravni odnos sa smrtnim ishodima pacijenata.

I dok su svjetski, pa tako i naši mainstream mediji prenosili oduševljeno vijesti o prvoj uspješnoj presadnji sintetičkog dušnika, u stvarnosti je kirurgov prvi pacijent nedugo nakon operacije doživio teško pogoršanje stanja koje je rezultiralo otkazivanjem pluća. Ipak, ugled i autoritet torakalnog kirurga i čudotvornog istraživača regenerativne medicine bili su snažniji od činjenica pa su lažni podatci – prema kojima je pacijent asimptomatičan i izliječen od tumora – doputovali mnogo lakše do naslovnica negoli istinite tvrdnje. Takvi su navodi prenošeni uz etiketu "provjerenih, odobrenih i spasonosnih za djecu kojoj je potreban donor organa". Tolika je bila vjera u šarmantnog, šarlatanskog znanstvenika da je svijet zaboravio kako se pojmove "znanstvenik" i "znanost", "istraživačka etika" i "empirija" ne može nužno izjednačavati.

Toliko se visoko u kastu nedodirljivih vinuo čovjek koji se čak i pretvarao da zna svirati klavir, prevrćući po tipkama pred Benitom Alexander i njenom kćeri u pratnji ugrađene matrice s numerama klasične glazbe. Moglo bi se reći da je ovaj znanstvenik imao pretplatu na istinu.

Opasnosti religijskog pristupa znanosti

Iako ova priča, koja je započela prije 10 godina, nije doslovno usporediva s problematikom današnjice i iako nitko, kao ni Adam Ciralsky, ne bi volio vjerovati da nas jednom može potencijalno operirati korumpirani patološki lažljivac neispitanim, eksperimentalnim postupkom, moramo se zapitati; jesmo li u 2021. godini išta pametniji negoli u 2011., kada smo klicali čudotvornom istraživaču regenerativne medicine, ne postavljajući pitanja i slijepo vjerujući svemu što smo mogli o tom čovjeku tada pročitati? Strašno je živjeti u vječnoj paranoji i strahu i gledati na svijet kroz distopijsku prizmu, no podjednako je strašna i sigurnost s kojom mediji objavljuju neprovjerene i, u ovom slučaju, netočne tvrdnje, kao i cenzura kojom časte neistomišljenike - pa je ipak to stvarnost u kojoj živimo.

Nitko ne želi biti ona crna ovca koja dovodi autoritet u pitanje - naročito ako nas to košta posla i krova nad glavom - no da u slučaju karijere Paola Macchiarinija tu ulogu nijedan hrabri pojedinac nije preuzeo, tko zna koliko bi još pacijenata platilo svojim zdravljem i životima.

U kontekstu današnjih zbivanja, iako nisam pobornik teorije masovnog pomora orkestriranog iz dirigentskog štapića Billa Gatesa – superheroja koji je ovih dana samovoljno zaključio da ga svijet sada trebao pa odgodio godišnji odmor - još sam manje ljubitelj medijskog jednoumlja, cenzure i ništavne provjerljivosti i transparentnosti informacija koje nam se svakodnevno serviraju. Kao što je rečeno u uvodu, čovjek je samo čovjek i jednom kada se dokopa moći, potencijalno će uraditi bilo što za vlastitu dobrobit (bilo financijsku, bilo u vidu društvenog ugleda i autoriteta) i upravo zato biram biti liberal, vodeći se primjerima iz prošlosti i zdravim, demokratskim zahtjevom za potpunom informiranošću i pravom na mišljenje i izbor koje svatko zaslužuje imati umjesto naljepnice – u slučaju današnjice - antivaksera i teoretičara zavjere.

Iako su čak i naši mediji priznali da se u toj skupini većinski ne kriju generalni protivnici cjepiva, ravnozemljaši i nositelji duha srednjeg vijeka, ipak je to kategorija u kojoj su završili mnogi – necijepljeni i cijepljeni – koji traže više od neupitnog proglasa autoriteta i medijskog alata kojim je isti potpomognut u javnoj sferi. Premda je s društvenim etiketama i cenzurom teško i opasno ratovati, još je opasnije povući se i neoprezno prodati svoje povjerenje pod vanjskim pritiskom jer je dugoročno fatalno šutjeti u situacijama u kojima je naš glas posljednje oružje.