Pati li liberalizam od nedostatka empatije?

OGLAŠAVANJE

Jedna od glavnih zamjerki koju ljudi imaju prema liberalizmu, a poglavito klasičnom liberalizmu, jest nedostatak empatije. Kažu, liberalizam je ideologija za bogataše, za one koji su sposobniji ili već imaju sređen život. Liberalizam gazi po sirotinji, liberale nije briga za one na dnu društvene ljestvice, liberali bi da siromašni umru od gladi itd.

Ništa od toga, naravno, nije točno. Njihove optužbe protiv liberalizma temelje se isključivo na nerazumijevanju tematike - liberalne teorije i ciljeva. Oni gledaju sredstva kojima liberalizam pokušava ostvariti glavni cilj - a to je ostvarivanje svakog pojedinca prema njegovim/njenim osobnim željama i interesima. Liberalna sredstva za ostvarenje toga cilja su što veće osobne slobode. Liberalna država je ona koja pušta građane da djeluju iz vlastitog interesa i na vlastite načine kako bi ostvarili vlastiti prosperitet. Ako ste pročitali "Bogatstvo naroda" Adama Smitha, onda sigurno razumijete da je baš taj put najbolji za prosperitet cijelog društva - pustiti svakog pojedinca da radi po svome. Naravno, dok svojim djelovanjem ne ugrožava tuđa prava i slobode.

Je li to nedostatak empatije? A što je s onima koji, usprkos slobodama ne uspiju u svojim težnjama? Što liberalizam čini za njih? Pokušat ću iz dva konkretna primjera odgovoriti na ova pitanja.

Primjer prvi. "Primijetio sam da na vašoj stranici pišu ljudi kojima nedostaje empatije", dobili smo primjedbu jednog čitatelja nakon članka o ukidanju rada nedjeljom u Ivankovu. Čitatelj nam je zamjerio zato što on smatra da je zabrana rada nedjeljom znak iskazivanja empatije. On sam priznaje da je njemu dobro, ali teško mu je gledati, kako kaže, "žene koje nedjeljom moraju raditi u trgovini umjesto da su kod kuće s obitelji".

Na takvu primjedbu ja odgovaram protupitanjem: gdje je tu vaša empatija? Može li se empatija iskazivati traženjem da se drugome zabrani slobodna volja da sam/sama izabire koje će dane u tjednu raditi, a koje neće? Radnici to biraju, u ugovoru o radu stoji radno vrijeme i dani odmora. Ukoliko radnik potpiše ugovor, znači da se s njime slaže. Ukoliko mu se s vremenom više ne sviđaju uvjeti iz ugovora može tražiti da se oni promijene ili može prekinuti ugovor bilo kad, iz bilo kojeg razloga! Pravo na rad je temeljno ljudsko pravo. Zabrana rada nedjeljom, ili bilo kojim drugim danom, znači direktno kršenje tog prava drugim ljudima.

Ali čitatelj će reći, ti radnici nisu svojevoljno odlučili da rade nedjeljom, oni to "moraju jer nemaju izbora". Otkud znate? Lidl je najpoželjniji poslodavac u Hrvatskoj, možda blagajnice tamo žele raditi nedjeljom jer su onda bolje plaćene. Zabrana rada nedjeljom bi im uskratila tu mogućnost.

Empatija se ne iskazuje zahtjevima da se drugima ukinu ili ograniče prava i slobode. Empatija se iskazuje tako da se tržište i zakoni što više oslobode pa da radnici imaju veću slobodu izbora i bolje mogućnosti između više različitih poslodavaca, tako i njihov rad dobiva na cijeni, a do toga dolazi upravo politikama liberalizma.

Primjer drugi. Čitatelj na Twitteru nam je napisao da mu se ne sviđa naše zalaganje jer smatra da ograničena vlada nije dobra za siromašne. Država treba još više oporezivati, smatra on, kako bi imala dovoljno za pomoć socijalno ugroženima.

Tu vidimo dvije logičke pogreške u startu; pretpostavku da će veći porezi dovesti do većih državnih prihoda i pretpostavka da će veće izdvajanje za socijalu više pomoći socijalno ugroženima. Prva je već u ekonomskoj teoriji pobijena mnogo puta. Pogledajte što kaže Lafferova krivulja. Kad oporezivanje postane nepodnošljivo, onda se porezi češće izbjegavaju, a i oni koji ih pošteno plaćaju nemaju ni sredstava ni volje da šire posao i zapošljavaju. Visoko oporezivanje bogatstva tjera velike korporacije u druge zemlje, što znači da neće biti ni zapošljavanja, a kako će onda socijalno ugroženo stanovništvo dobiti priliku da postane srednji sloj?

Je li nama cilj stvarati ovisnike o socijalnoj pomoći ili nam je cilj da socijalno ugroženi nađu pošten posao, da se zaposle i prosperiraju vlastitim radom? Od socijalne pomoći, koliko god ona ponekad bila spasonosna, nitko se nije obogatio. Ona ne može biti dugoročno rješenje nikome i problem je veliki kad se kreira politika koja od sposobnih ljudi stvara doživotne socijalne slučajeve.

Liberalizam ne želi ukinuti socijalnu pomoć, mi želimo da socijalna pomoć bude zadnja opcija, a ne prva. Puno je bitnije imati takvu ekonomsku politiku koja će stvoriti dinamično tržište, tako da ljudi budu što kraće na socijali i da brzo i lako mogu dobiti novu priliku za prosperiranje i izlazak iz siromaštva.

Dok je nekim drugim ideologijama (onim bliskim socijalizmu) cilj stvoriti što veću bazu socijalnih slučajeva jer se cijela njihova politika temelji isključivo na državnom pomaganju, liberalizmu je cilj ŠTO MANJE socijalnih slučajeva, mi želimo da siromaštva jednostavno nema. A to je moguće postići ako se siromaštvo ne potiče. Povećavanje socijalne države i programa za siromašne zapravo je izravno poticanje siromaštva. Što više u nešto ulažete, toga ćete više i imati. Umjesto poticanja, protiv siromaštva se treba boriti. Siromašni će se lakše izvući iz siromaštva ako država omogući lakše zapošljavanje, a pri tome su ključne poduzetničke slobode. Što veće poduzetničke slobode, bit će više poslovnih subjekata, a to znači i više radnih mjesta. Osim toga, ljudima treba omogućiti da se što lakše samozaposle. To su politike kojima se bori protiv siromaštva, a ne povećavanjem izravne socijalne pomoći.

Znate onu staru američku poslovicu? Daj čovjeku ribu i spasio si ga za jedan dan. Nauči ga da peca i spasio si ga za cijeli život. To je liberalna empatija.