O tome kako je bilo dobro za vrijeme bivše Jugoslavije već su pisali mnogi, svatko iz perspektive svoje generacije. Ali, malo tko je pisao iz perspektive generacije koja Tita nije zapamtila, a ipak je živjela u njegovoj Jugoslaviji. Zato bih htio da se čuje glas i te (moje) generacije rođene pred kraj sedamdesetih. Evo pet razloga zašto je nama bilo dobro u Jugoslaviji.

1. Tito

Još negdje sredinom osamdesetih, majka i Tito su u dječjoj psihi imali otprilike ravnopravno mjesto. Zakletva "majke mi" se od strane naših drugara smatrala ekvivalentnom zakletvi "ako prevarim, druga Tita ne volim." Ona ista majka koja nas je nosila u svojoj utrobi i kojoj je naš život miliji od njenog vlastitog je u našoj svijesti imala isto mjesto kao i čovjek koji je očeve naših vršnjaka poslao u konc logor na Golom otoku samo zato što im se politička viđenja socijalizma nisu podudarala.

Već kao petogodišnjaci, šestogodišnjaci ili sedmogodišnjaci, bili smo žrtve indoktrinacije kultom ličnosti, ali toga uopće nismo bili svjesni pa nam je baš bilo dobro.

2. Urbani život

Mnogi od nas su bili prva generacija u svojoj obitelji rođena u gradu. Živjeli smo uglavnom u novim kućama koje su naši roditelji podigli na kredit s fiksnom kamatnom stopom tijekom sedamdesetih. Podigli su ih brzo, ali ne dovoljno brzo da bi prestigli inflaciju koja je pojela sav kredit pa je rata za otplatu kredita na kraju bila kao cijena kutije šibica. Naše roditelje je kredit došao jeftino, ali je banke od kojih su njihova poduzeća dobila novac taj kredit koštao kao Svetog Petra kajgana. Banke su poslovale s ogromnim gubitkom koji su nadoknadile pozajmljivanjem od Međunarodnog monetarnog fonda, što je 1983. dovelo do dužničke krize i bankrota jugoslavenskih dužnika MMF-u.

Taj bankrot smo na svojoj koži osjetili nekoliko godina kasnije, a i sad ga osjećamo. Bili smo žrtve neodgovorne ekonomske politike države, ali toga uopće nismo bili svjesni pa nam je bilo baš dobro tih osamdesetih.

3. Besplatno školstvo

Već u prvom razredu osnovne škole smo naučili da je "socijalizam najefikasniji i najhumaniji ekonomski sistem." Dok naši vršnjaci na zapadu nisu znali ni beknuti o tome što je socijalizam, a što kapitalizam, mi smo već u prvim školskim danima znali da je kapitalizam "truo" i da mu dolazi propast. Nikome nije palo na pamet da upita zašto djeca od sedam godina trebaju znati bilo što o "trulosti" kapitalizma i o svetosti socijalizma. Posebno nikome nije palo na pamet da upita kako će obrazovni sistem djecu uvjeriti u to da ima nešto trulo u sistemu iz koga njihovom prijatelju iz razreda tetka iz Njemačke šalje igračke koje nikad u životu nisu vidjeli i svi bi se njima igrali. Kako to tetka ne šalje trule jabuke, umjesto autića na daljinsko upravljanje kad je taj kapitalizam tako truo? Koliko para, toliko i muzike, pa tako i u "besplatnom" školstvu koje smo svi mi kroz nos plaćali. Samo reci da ne razumiješ što to ima toliko strašno u sistemu u kojem je dozvoljeno posjedovati više od 10 hektara zemlje i zapošljavati više od 10 radnika. Dobit ćeš etiketu bezobraznika koji sramoti svoje roditelje.

Bili smo žrtve političke indoktrinacije i zlostavljani uvredama, ali uopće toga nismo bili svjesni pa nam je bilo baš dobro.

4. Razdvojenost države i religije

Ako si bio religiozan, to je bio tvoj osobni izbor i država s tim nije imala ništa. Nije bilo vjeronauka u školama i crkva nije utjecala na zakonodavstvo. Uslijed religijskog vakuuma, za nas je pronađena alternativna sekularna religija - svete tekovine socijalističke revolucije. Zato nam je i bilo tako dobro. Naše dobro se mjerilo nivoom paranoje kojim nas je režim filao kroz besplatno školovanje; što će se dogoditi u slučaju ako "izgubimo tekovine revolucije"? Budući da smo tekovine revolucije trebali čuvati "kao zjenicu oka," onda smo zamišljali da će nam netko iskopati oči ako nestane tekovina revolucije.

Bili smo žrtve zastrašivanja kvazi-religijskom paranojom, ali toga uopće nismo bili svjesni pa nam je baš bilo dobro.

5. Sloboda

Posljednji, ali ne i najmanje važan razlog zašto nam je bilo dobro je što su naši roditelji imali potpunu slobodu obožavanja tekovina socijalističke revolucije. U slučaju da su poželjeli odreći se te slobode i posumnjati u Titov svijetli put, imali su osiguran stan i hranu na egzotičnom otoku na Jadranskom moru spomenutom u točki 1. Vjerojatno zbog te slobode obožavanja tekovina svete socijalističke revolucije, oni koji su dobili tretman na tom egzotičnom otoku su gledani kao heretici, sramota za svoju obitelj, susjedstvo, selo. Zato se krilo ako je netko iz tvoje obitelji priznao da nije u potpunosti shvatio koliku slobodu je imao pa se odlučio na ideološki preodgoj. To je bila ljaga koja se nije mogla isprati.

Učili su nas da se sramimo onih koji su se drznuli misliti drugačije i da se osjećamo krivima zbog nečega što nema nikakve veze s nama, ali, budući da toga uopće nismo bili svjesni, baš nam je bilo dobro.