Prvo maknimo sa strane ideju da u hrvatskoj politici postoji stranka koja nije socijalistička pa je ovo nekakav pamflet protiv SDP-a. Ne, u Hrvatskoj su sve stranke socijalističke, a slijedom toga ovo je pamflet protiv hrvatske politike.

Na hrvatskoj političkoj sceni ne postoji stranka koja bi se mogla nazvati konzervativnom u modernom smislu riječi da to pretpostavlja konzervativni svjetonazor uz poštivanje individualizma i slobodnog tržišta. Možebitni lideri „nove Hrvatske desnice“ koji se pozivaju na demokršćanstvo zaboravljaju da npr. njemački demokršćani podržavaju i gay parade i gay prava. Zaboravljaju da je Margaret Thatcher, ikona modernog britanskog konzervatizma, još 60—ih glasala za dekriminalizaciju homoseksualnosti, a bila je uvijek i pro-choice po pitanju abortusa. A i M. Thatcher i njemački demokršćani su izrazito pro-market orijentirani, što je sušta suprotnost od domaćih konzervativnih socijalista.

Zlatko Komadina je jednom prilikom rekao: "Teško je biti socijaldemokrat u siromašnoj zemlji." Mislim da je ustvari želio reći da je teško biti socijalist u Hrvatskoj jer su svi socijalisti, a socijalizam, time i socijalisti, funkcionira na principu parazitiranja proizvodnog sektora. Ukratko, mala bara, a puno krokodila. Možda je Komadina shvatio da je socijalizam uvijek u podređenom položaju u odnosu na kapitalizam jer kapitalizam ne treba socijalizam da bi postojao dok socijalisti trebaju kapitaliste da bi se financirali, da bi se održavali. Moderni socijalizam je osuđen na podređeni položaj jer je neproduktivan, ne stvara dodatnu vrijednost i nije samoodrživ. S druge strane kapitalizam uopće ne treba socijalizam da bi opstao. A što dobijete kada u nekom društvu nemate dovoljno kapitalizma koji stvara, a imate previše socijalizma koji uzima? Slab ili nikakav gospodarski rast jer tržišne snage ne mogu rasti zbog brojnosti socijalističkih parazita koje moraju hraniti.

Ali, računica naših političkih stranaka je jednostavna: pozapošljavaj ljude po državnim agencijama, ministarstvima, općinama, gradovima, županijama itd. te ih time napravi ovisnima o stranci koja im osigurava radno mjesto i tako dobivaj izbore. Nije nikakva tajna da HDZ može uvijek računati na minimalno 15% glasova na izborima, pa makar postavili Pupovca za predsjednika stranke ili prodali dio teritorija drugoj državi. Oni će uvijek imati svojih minimalnih 15% jer je to udio onih kojima posao i životna egzistencija ovise o poslovima kojima im osigurava stranka. I zbog toga je iluzorno za očekivati da će nekakva ozbiljnija protržišna reforma krenuti iz HDZ-a, jer im jednostavno takve reforme ugrožavaju biračko tijelo te im nije oportuno zagovarati ih. HDZ je osuđen na to da ostane socijalistička stranka, baš kao i SDP.

Kakve veze to ima s tim zašto ja nisam socijalist? Ima nekoliko razloga zašto me hrvatska stvarnost sama po sebi tjera da ne budem socijalist.

Prvo, biti socijalist u Hrvatskoj je izraz savršenog konformizma i poslušnosti. Nekim ljudima to odgovara, osjećaju se sigurno kao dio stada. U stadu je toplo, ali smrdi. Drugi pojedinci, kao ja, su po svojoj prirodi individualisti te takav konformizam ne mogu prihvatiti. Dvije velike hrvatske stranke su u principu samo dvije frakcije iste socijalističke struje, kao što je nekada postojalo nekoliko frakcija unutar Komunističke partije - uvijek je postojala konzervativna struja i liberalnija struja. Nezavisnost u tom pogledu ništa nije promijenila, samo je te dvije struje razdvojila na HDZ i SDP, ali oni su još uvijek ostali jedno socijalističko tijelo. Današnji stranački duopol je samo nastavak jugoslavenskog jednopartijskog sistema. I karakterno to ne mogu prihvatiti, ne mogu prihvatiti da budem dio jednog takvog savršeno konformističkog mehanizma.

Drugo, biti socijalist u Hrvatskoj je nemoralno. Hrvatska kronično boluje od socijalizma, i to usporava i ekonomski i društveni napredak. Podaci su jasni, Hrvatska je gledajući BDP po stanovniku predzadnja u EU, nedavno ju je pretekla i Rumunjska. Prilično frapantna informacija ako znamo da je Hrvatska čak i iza rata bila u bitno boljoj poziciji od velikog broja istočnoeuropskih zemalja na koje danas gledamo kao na razvijeni svijet. Nekada smo mi posprdno gledali na Čehe, Poljake i Rumunje, a danas su nas sve te zemlje gospodarski prestigle. A koje ekonomske politike je Hrvatska provodila zadnjih 25 godina? Pa socijalističke. Koje politike su Rumunjska, Češka i Poljska provodile u tom razdoblju? Protržišne. Matematika je jasna, dok je Hrvatska provodila socijalizam, druge države su provodile tržišne reforme i nakon 25 godina, iako je Hrvatska imala početnu prednost, sve su nas države koje su provodile protržišne, a ne socijalističke reforme, prestigle po bogatstvu (osim Bugarske - zasad). Sasvim je jasno da se socijalizam pokazao kao loš za budući razvoj države i bolji standard budućih generacija, stoga svi koji u Hrvatskoj zagovaraju socijalizam to čine radi vlastitih trenutnih sitnih privilegija i na štetu budućnosti sljedećih generacija, na štetu vlastite djece. Kako su sve hrvatske stranke socijalističke, tako sve one rade na očuvanju trenutnih sitnih privilegija koje imaju i održavanju klijentelističkih elita, a na štetu budućnosti djece u Hrvatskoj. I zbog toga su svi koji još uvijek zagovaraju socijalističke politike u Hrvatskoj, a to su gotovo sve stranke, krajnje nemoralni.

Treće, povijesno znanje mi ne dozvoljava da budem socijalist. Politiku ne navodim kao razlog zašto nisam socijalist jer je politika takvo područje kojim se može opravdati i racionalizirati sve. Ali, povijest je neumoljiva u tome da je socijalizam krivi put. Pod „socijalizam“ ne mislim na današnji demokratski socijalizam koji egzistira na Zapadu (ali ne i u Hrvatskoj), iako bih i njega mogao kritizirati kao prikriveni „pravi“ socijalizam koji se demokratskim sredstvima samo prikrio i čeka povoljni trenutak da pokaže pravo lice.

Dana 22. lipnja se slavi Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, a s tim datumom se poklapa i napad nacističke Njemačke na SSSR. Dok je za zapadni antifašizam jedna obljetnica trijumfa slobode i demokracije nad tiranijom i jednoumljem, on u istočnoj Europi ima drugačije konotacije. Jednostavno, sukob nacističke Njemačke i SSSR-a je bio sukob dvije grane socijalizma, njemačkog nacionalsocijalizma i ruskog internacionalsocijalizma, ali u suštini su to dvije strane jednog novčića. S te pozicije, nemam nikakvog razloga da ne slavim 22. lipnja kao dan kada su dva socijalistička sistema krenula u međusobni obračun. Na prostorima Jugoslavije je situacija drugačija jer je partizanski pokret bio primarno pokret oslobođenja okupiranih područja i od jedne represivne vlasti (o tipu socijalizma kakav je postojao u NDH nekom drugom prilikom) koja niti je bila nezavisna niti država u punom smislu. Što želim reći, i njemački nacionalsocijalizam i ruski internacionalsocijalizam su se pokazali kao podjednako represivne nasilne totalitarističke ideologije, čak je ovaj drugi odgovoran za više mrtvih.

Povijesno, nijedna varijanta brojnih socijalizama nije uspjela. Lista propalih socijalističkih eksperimenata je jako duga, a režimi koji su se spasili od pada, kao npr. onaj u Kini, su oni koji su se gospodarski sasvim odmakli od socijalističkih gospodarskih politika. Najnoviji primjer pokušaja socijalizma, u Venezueli, za koji su zapadni socijalisti vikali kako je „napokon socijalizam koji funkcionira“, danas proživljava posljednje dane. Hiperinflacija obezvrjeđuje plaće, infrastruktura propada, zdravstveni sustav se urušava, kriminal buja. The End, bar za socijalizam u Venezueli, ali budite sigurni da to nije zadnji put da se pokušava uspostaviti sistem na trulim temeljima.

Četvrto, ekonomsko znanje jasno govori da socijalizam ne funkcionira. Kako mi je to struka, mogao bi pisati traktate o tome zašto se socijalizam protivi zdravoj ekonomskoj logici, ali to bi ovaj članak učinilo puno dužim i težim. Ekonomski sasvim ima smisla raspravljati o poželjnoj količini državnog utjecaja na gospodarstvo, ali i to se radi čisto s kapitalističke strane. Nijedan pravi ekonomist ne shvaća socijalizam ozbiljno. Glavna ekonomska razmatranja se vode oko škola koje zagovaraju minimalan utjecaj države i koje zagovaraju državni intervencionizam u određenim sferama, ali i jedna i druga strana se slažu da je tržište temelj gospodarskog prosperiteta. U tržište se ne dira pa su npr. jedne inače jako socijalne (ne i socijalističke) države Skandinavije ustvari države s jednim od najslobodnijih tržišta na svijetu. Kako sam već rekao, socijalisti trebaju kapitalizam da bi se financirali i u tom smislu treba omogućiti tj. osloboditi tržište da zarađuje. Hrvatsko gospodarstvo je s druge strane manje slobodno i više regulirano od nekih afričkih gospodarstava. Sloboda tržišta u nekoj zemlji jako snažno korelira sa stupnjem razvijenosti i bogatstva neke zemlje. Hrvatska bi se prema tome trebala nalaziti gospodarski negdje u rangu afričkih zemalja, ali nas spašava geografska pozicija i članstvo u EU pa se bogatstvo država EU, zahvaljujući zajedničkom tržištu, lako prelijeva u Hrvatsku. Geografija inače puno utječe na razvoj kroz više stranih investicija, slobodne trgovine i kulturološke razmjene, a u slučaju Hrvatske je vrlo bitan faktor u održavanju bogatstva, posebno kada uzmemo u obzir turizam koji je grana koja jako puno ovisi o geografskoj lokaciji.

Peto, socijalizam je antihumanistička ideologija. Humanizam kao pravac koji slavi čovjeka, njegov intelekt, racionalnost, kreativnost i jedinstvenost je sasvim nespojiv sa socijalizmom. Razlog tomu je što socijalizam teži ograničavanju individualizma, traži pokornost autoritetu, oduzimanje slobode pojedincu i davanje nadljudskom državnom aparatu prava da upravlja sudbinom pojedinaca te zahtijeva savršenu pokornost vrhovnom autoritetu države. Socijalizam pretpostavlja da ljudi kao pojedinci nisu dovoljno sposobni, inteligentni i racionalni da sami odlučuju o svojoj sudbini, nego mora postojati jedno vrhovno nadtijelo, država tj. partija, koje će odlučivati o tome koje su i kolike ljudske potrebe, što bi i gdje pojedinac trebao raditi, koliko bi trebao biti valoriziran njegov rad, kako on treba i može koristiti vlastiti novac i slično.

Primjer tog mentaliteta se može vidjeti u argumentaciji onih koji se protive isplati bruto plaće. Glavni argument glasi da ljudi kada bi dobivali bruto plaću ne bi bili sposobni sami odlučiti hoće li platiti zdravstveno osiguranje, hoće li štedjeti za mirovinu, hoće li donirati novce u humanitarne svrhe ili kulturna događanja i slično. To je primjer mentaliteta koji stvara socijalistička ideologija koja u svojoj srži na čovjeka gleda kao na biće nesposobno za samostalni život, samostalne odluke, samostalne misli. Ako humanizam tvrdi da svaka osoba ima pravo na vlastitu potragu za srećom, onda socijalistička tvrdi da svaka osoba smije biti sretna samo kako to odredi država.

Socijalizam u samim svojim postavkama teži kontroli i izmjeni čovjeka. Sama premisa da treba stvoriti „novog socijalističkog čovjeka“, što je preduvjet za efikasno funkcioniranje socijalizma i kasniji put u komunizam, je srodna nacističkoj ideji o usavršavanju „idealnog arijevskog čovjeka“ jer i jedna i druga ideja teže uniformiranju onoga kakav bi čovjek trebao biti, što bi trebao raditi, što misliti, a sve one koji se ne mogu ili ne žele pretvoriti u „novog socijalističkog/arijevskog čovjeka“ treba eliminirati. Borba protiv klasnog neprijatelja ili borba protiv rasnog neprijatelja, metode i razlog su isti. A razlog je nemogućnost određenih ljudi da se uklope u novu ideološki idealnu sliku društva. S razlogom je puno ime nacističke stranke bilo „NacionalSOCIJALISTIČKA stranka“, a ne „NacionalLIBERALNA stranka“.

Naravno, jedan članak je prekratak da bi objasnio zašto nisam socijalist i zašto mislim da je u samoj ideji socijalizma puno toga krivoga i destruktivnoga, pa i kada se iskorištavanjem demokratskog procesa progura u mainstream, ali mislim da je jedan ovakav pamflet koristan za sve one koji žele razmisliti o individualnim razlozima za prihvaćanje ili odbacivanje socijalizma. Ne tvrdim da nema onih koji podržavaju sve ovo što ja kritiziram kod socijalizma, sigurno ima, ali ima i puno onih zavedenih koji su pod današnjim plaštom socijaldemokracije uvjereni u sasvim krive korijene i namjere socijalističke misli.