Pet zabluda o radu na crno

1. Ako radnici odbiju raditi "na crno", poslodavac neće imati drugog izbora nego da ih zaposli legalno.

Jako je važno ovom pitanju prići hladne glave. Postoji ekonomska teorija iza rada "na crno" i očigledno je da mnogi koji su za strogu osudu i kažnjavanje rada "na crno" ne razumiju tu teoriju. I ja sam u Kanadi radio "na crno", a radio sam zato što sam jedino tako mogao biti profitabilan tome gazdi. Drugim riječima, moj doprinos profitu firme nije bio dovoljno velik da bi se od njega izdvojila davanja državi. Ako bi morao plaćati sve te dadžbine, gazdi bi bilo bolje da me ni ne zapošljava jer zapošljavajući me samo gubi novac. Dakle, mnogi (možda ne svi, ali mnogi sigurno da) od tih ljudi koji rade "na crno" ne bi ni dobili taj posao ako bi tražili da budu zaposleni legalno.

Zato je u mnogim slučajevima rad "na crno" najbolja opcija ne samo za tog radnika i poslodavca, nego i za ostale građane. Ako taj radnik ne bi radio "na crno", bio bi nezaposlen i onda bi ostali građani morali da ga uzdržavaju.

2. Rad "na crno" je protuzakonit i zato ga treba oštro osuditi i oštro kažnjavati.

Činjenica da je nešto protuzakonito ne znači automatski da je to i samo po sebi loše ili nemoralno. Često koristim primjer držanja crnih mačaka u Srednjem vijeku da bih ovo ilustrirao. Držanje crnih mačaka je u Srednjem vijeku bilo protuzakonito, a sada vidimo sav besmisao tog zakona. Slično tome, recimo da država sada izglasa novi zakon koji od svakog poslodavca zahtijeva da poveća za 25% po radniku izdvajanje u državni budžet. Istog trenutka kad se taj zakon izglasa, svi oni koji su zaposleni po starom zakonu postaju "ilegalci". U tom slučaju bi neki poslodavci bili primorani ili otpustiti neke radnike ili ih zaposliti "na crno". Znači, rad "na crno" je način na koji tržište (i poslodavac i radnik) pokušava zaobići državne namete, a ti državni nameti su rezultat arbitrarnih odluka vlastodržaca.

3. Rad "na crno" poslodavcu uvijek donosi ekstraprofit i zato predstavlja iskorištavanje siromašnih od strane bogatih.

Ta teorija da rad "na crno" poslodavcu donosi ekstraprofit je točna samo u slučaju onih radnika čiji marginalni vrijednosni proizvod (doprinos profitu firme) je znatno veći od njihove trenutne plaće. Za sve ostale, rad "na crno" poslodavcu daje samo dovoljno profita da marginalne radnike (radnike čiji je marginalni vrijednosni proizvod samo malo veći od njihove plaće) zadrži na poslu. Legaliziranjem bi ti radnici postali preskupi za poslodavca i on bi morao naći načina da ih se oslobodi.

4. Rad "na crno" uništava legalnu konkurenciju.

Nije rad "na crno" to što uništava konkurenciju nego propisi. Zašto? Recimo da poslodavac odluči ne zaposliti nekog radnika "na crno" zato što ne želi "prevariti državu". Ako tom poslodavcu nije isplativo da ga zaposli legalno, onda to nije isplativo ni nekom drugom poslodavcu i taj radnik će ići na Zavod za zapošljavanje ili će biti teret obitelji. Znači, odbijanjem da radnika zaposli "na crno" poslodavac nije pomogao nekome tko bi htio tog istog radnika zaposliti legalno. Samo je dodao još jednu osobu na teret poreznih obveznika.

5. Naša država je siromašna jer rad "na crno" ne puni državni budžet.

Ustvari, ova uzročno-posljedična veza ide u suprotnom smjeru. Rad "na crno" je čest u siromašnim zemljama baš zato što je poštivanje propisa skupo. Za poštivanje svakog novog propisa potrebno je da netko stvori zalihe dobara koje će se utrošiti na poštivanje tog propisa. Propisi su dodatni zahtjevi na račun proizvođača dobara i ti dodatni zahtjevi uvijek podrazumijevaju utrošak sredstava koja netko prije toga mora proizvesti. Dakle, poštivanje raznih državnih nameta je luksuz koji si samo bogata gospodarstva mogu priuštiti.