Mit o stagnaciji plaća srednjeg sloja: Što se danas može kupiti za sat rada, a što se moglo prije?

3.1.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Lijevi ekonomisti često ističu kako su plaće u zapadnim zemljama tijekom desetljeća stagnirale. Pritom se koriste podacima o realnoj plaći. Međutim, to ne prikazuje cijelu priču...
PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Više od istog autora
Socijalisti su kukavice koje ne vjeruju ni u vlastite ideje
Zašto kava na Stradunu NIJE preskupa (i zašto se trebamo prestati zgražati)
Dragi birokrati, ne treba nam vaše dopuštenje da bismo radili poslove koje znamo raditi!
Država je svako radno mjesto u Croatia Airlinesu već platila 800.000 kuna, a sad traže da to učini opet
Ako država želi riješiti problem sive ekonomije, neka se ugleda na ZET!
Ne budite naivni: Politička stabilnost nije preduvjet gospodarskom rastu
James Galbraith zagovara garantiran državni posao. Evo zašto je to loša ideja
Kako su apartmani postali najrašireniji poduzetnički pothvat u Hrvatskoj
Lipa - primjer kako se udruge u slobodnom društvu trebaju financirati
Euro neće riješiti hrvatske probleme, ali nam može pomoći
Sve više se priča da će Kina preuzeti SAD-u poziciju vodeće svjetske sile. Koliko su takva predviđanja realna?
Afrika - kontinent sustavno uništavan dobrim namjerama i lošim politikama
I SDP kapitulirao pred populizmom: Zašto banke ne nude kredite s istom kamatom u Njemačkoj i Hrvatskoj?
Trgovinski rat, baš poput vojnog, osiromašuje stanovništvo
Katastrofičari na aparatima: Još uvijek ništa od nove globalne ekonomske krize
Hrvatska vlada nas uspješno štiti od kapitala
Glasnović se spustio na razinu engleskih tabloida pa širi povijesne neistine
Demokratski socijalizam je oksimoron - ne funkcionira čak ni u teoriji
Analizirali smo zahtjeve inicijative ʼStanovanje za sveʼ. Evo do čega bi oni doveli Hrvatsku...
Trebaju li javni službenici primati veću plaću od radnika u privatnom sektoru?

Mit o stagnaciji plaća srednjeg sloja: Što se danas može kupiti za sat rada, a što se moglo prije?

Lijevi ekonomisti često ističu kako su plaće u zapadnim zemljama tijekom desetljeća stagnirale. Pritom se koriste podacima o realnoj plaći. Međutim, to ne prikazuje cijelu priču...
PIŠE Branimir Perković

Sigurno ste negdje čuli da primanja radnika desetljećima stagniraju, da današnji radnik ima sličnu plaću (kada se uzme u obzir inflacija), a da su troškovi života veći; da zadnjih nekoliko desetljeća manjina postaje sve bogatija, a većina sve siromašnija.

U godinama nakon gospodarske krize 2008. to je bila glavna poruka, jednostavno iznesena krilaticom "We are the 99%", što je sugeriralo da je 99% ljudi unazad nekoliko desetljeća postajalo sve siromašnije dok je 1% postalo enormno bogato.

Pitanje nejednakosti je kompleksno: raste li, pada li, kolika je, da li je štetna, radi li se o prirodnom stanju ili ju treba sasvim eliminirati, koliko nejednakosti je dobro i u kojem trenutku postaje problem. Širina tog pitanja zahtijeva slojevitu analizu jer je potrebno "oguliti" svaki sloj mita da bi se došlo do odgovora na srž same diskusije, a to je propitkivanje samog kapitalizma kao sistema.

Suštinsko pitanje glasi: Ima li od kapitalizma koristi samo 1% ljudi dok ostalih 99% živi sve gore ili je kapitalizam sistem koji je dobar za sve? Da bismo odgovorili na to vječno pitanje, prvo trebamo odgovoriti na pitanje o navodnom stagniranju plaća.

Jedan od prvih slojeva tog pitanja su primanja radnika. Lijevi intelektualci i ekonomisti odavno tvrde da realne plaće (plaća korigirana za inflaciju) u SAD-u i EU desetljećima stagniraju te da današnje generacije ne žive bolje od prošlih generacija, a nove generacije će čak živjeti gore. Osim 1% koji će postajati sve bogatiji.

Podaci o realnoj plaći u nominalnim iznosima (plaća korigirana za inflaciju) stvarno pokazuju da realne plaće stagniraju. Ali problem je već u ovom sloju kompleksan. Teorija o stagnaciji plaća uzima u obzir samo numeričke vrijednosti plaća, a zanemaruje razne druge aspekte realne vrijednosti plaća. Da bi se dubinski istražio problem stagnacije plaća, treba dublje analizirati samu vrijednost plaće, ne samo numeričku vrijednost korigiranu za inflaciju.

Da bismo odgovorili na pitanje da li plaće stvarno stagniraju, trebamo postaviti još nekoliko pitanja koja će se analizirati u seriji tekstova o problemu stagnacije realnih plaća.

Prvo pitanje je vrlo bazično. Koliko stvarno vrijedi plaća, s aspekta toga koliko dobara i usluga možemo za nju kupiti? Ljudi zarađuju da bi trošili. Novac sam po sebi nema nikakvu intrinzičnu vrijednost, on je samo sredstvo razmjene. Njegova stvarna vrijednost je količina dobara i usluga koje možemo zamijeniti za njega. Smisao zarade je potrošnja u bližoj i daljoj budućnosti. Ljudi se odlučuju na vremenski odmak od zarade do potrošnje pa dio plaće troše na trenutne potrebe, a dio štede, ali sami smisao rada i plaće je da se novac potroši u zamjenu za željena dobra i usluge. Stoga je stvarna vrijednost rada određena količinom (i kvalitetom) dobara i usluga koje se mogu dobiti za njega, tj. za vrijednost plaće.

Podaci o prosječnim plaćama i prosječnim cijenama hrane pokazuju da je nominalni rast plaće po satu u zadnjih nekoliko desetljeća bio puno veći od rasta cijena hrane. Iz toga proizlazi da se za sat rada danas može kupiti puno više namirnica kao što su meso, jaja, mlijeko i brašno nego što se moglo 1980-ih, 1970-ih, 1960-ih itd. Nikada u povijesti plaća po satu nije vrijedila više s obzirom na to koliko hrane se može za nju kupiti.

Za mjerenje bogatstva je jako važna godišnja potrošnja mesa jer je puno skuplje od biljnih proizvoda. Meso je u prošlosti bilo luksuz koji je obični čovjek mogao priuštiti samo za posebne prigode. Stoga, kako se pojedina zemlja razvija, njeni ljudi jedu sve više mesa. Tako je u Kini 1961. godišnja ponuda mesom iznosila svega 3,79 kg po osobi, a 2013. 61,82 kg po osobi. Isto pravilo vrijedi i za razvijenije zemlje iako sa slabijim intenzitetom. Ako je prosječni standard u SAD-u rastao, onda bi ponuda mesa trebala biti veća. Tako je i bilo, ponuda mesa u SAD-u 1961. je iznosila 88,65 kg po osobi, a 2013. godine 115,13 kg po osobi. Isto povećanje vrijedi za zemlje Europe.

Slika 1. Rast plaće po satu i cijene različitih namirnica u SAD-u


Slika 2. Koliko se hrane može kupiti za plaću jednog sata rada u proizvodnom sektoru?

Izvor: Our World in Data

Hrana je temeljni trošak, prva ljudska potreba koja treba biti zadovoljena prije svih drugih. Što je manji dio ukupnog dohotka potreban za trošak hrane, to je pojedinac slobodan veći dio dohotka trošiti na druge stvari, kao što su dugoročna potrošna dobra (TV, telefon, automobil…), obrazovanje, usluge, kulturu i zabavu. Podaci otkrivaju da što je država bogatija, to njeno stanovništvo manji dio dohotka troši na hranu te mu veći dio ostaje za druge stvari. U nerazvijenim državama više od 50% primanja obitelji odlaze na hranu, a što je država bogatija taj udio je manji.

Unutar iste države vrijedi isto pravilo, bogatiji troše manji dio svoga dohotka na hranu. Očito je kako smanjenje udjela dohotka koji se troši na hranu predstavlja povećanje bogatstva i više mogućnosti za potrošnju na druge stvari.

Povijesni podaci pokazuju da prosječna obitelj u SAD-u zadnjih desetljeća troši sve manji dio dohotka na prehranu, što znači da se sve veći dio dohotka oslobađa za potrošnju na druge stvari.

Slika 3. Udio dohotka kućanstva koji odlazi na hranu, SAD


Hrana je možda temeljna pretpostavka za život, ali cilj svake osobe nije samo puko preživljavanje, nego i kvalitetniji život, komfor i više slobodnog vremena. Kućanski aparati su nužan preduvjet za bolji život jer skraćuju vrijeme potrebno za obavljanje svakodnevnih kućanskih poslova i time oslobađaju vrijeme za bavljenje drugim aktivnostima, poglavito razonodu. Možda radnicima ostaje više novca za potrošnju na druge stvari osim hrane, ali bavljenje drugim stvarima zahtijeva vremena.

Ako nema dovoljno vremena za razonodu, onda više novaca koji se na nju mogu potrošiti ne znači puno, stoga su kućansku aparati sastavni dio podizanja kvalitete života. Ali i kućanske aparate treba kupiti plaćom od rada pa ako stvarno realna vrijednost i kupovna moć prosječne plaće raste, onda bi se i uloženo vrijeme rada potrebno za kupnju kućanskih uređaja trebalo smanjivati.

Kako bi provjerili je li relativna cijena kućanskih aparata manja danas nego prije nekoliko desetljeća, ekonomisti su uspoređivali nekadašnje cijene kućanskih uređaja i prosječnu plaću s današnjim cijenama i plaćama. Podaci i ovdje jasno govore da je danas za kupnju svakog kućanskog aparata potrebno puno manje sati rada nego prijašnjih desetljeća.

Slika 4. Cijene i potrebni sati rada za kupnju kućanskih aparata: 1959., 1973., 2013.

Izvor: AEI

Od 1970. do 2016. rasla je i ukupna potrošnja kućanstava po stanovniku, i to s 14.391 dolara 1970. na 36.373 dolara 2016. godine, što je prikazano na sljedećem grafikonu. Iznosi su izrađeni u vrijednosti dolara iz 2010. da bi se izbjegao problem inflacije.

Slika 4. Finalna potrošnja kućanstava po stanovniku, u dolarima 2010. (1970-2016)

Izvor: Human Progress

Još jedan indikator je i broj putovanja izvan SAD-a. Inozemna putovanja su inače skupa, posebno kada se radi o velikoj državi kao što je SAD. Radi se o čistom luksuzu, rijetko o potrebi, posebno u današnje vrijeme kada za informacije i kontakte nije potrebno ni izaći iz vlastitog doma, a kamoli države. Znači, radi se o čistom luksuzu za kojeg su potrebna znatna financijska sredstva.

Stanovništvo velikih država kao što je SAD nema toliko jaku naviku inozemnog putovanja nego radije putuju unutar vlastite goleme države. Ali usprkos tome, broj građana SAD-a s putovnicom drastično raste zadnjih desetljeća, kao i broj međunarodnih putnika, pa je tako 2016. godine više od 80 milijuna Amerikanaca putovalo u inozemstvo što je 7% više nego 2015. godine i najviše u povijesti.

Pitanje stagnacije realnih plaća je jako komplicirano, a stvari nisu toliko jednostavne kao što određeni krugovi žele da budu. Pitanje ne obuhvaća samo numerički prikaz brojeva korigiranih za inflaciju, već se radi o kompliciranijem pitanju koje uključuje količinu dobara i usluga koje se mogu kupiti za plaću po satu rada. Ali to je samo jedan segment odgovora na pitanje. U idućim tekstovima ovog serijala će se istražiti drugi segmenti.

 



Novo na Liberalu

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Čehoslovački vođa Dubček pokušao je reformirati socijalizam. To se Sovjetima nije svidjelo pa su im poslali 2.000 tenkova...

Na današnji dan: Sovjeti ugušili Praško proljeće u krvi - okupacija Čehoslovačke

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Mogla je odbiti rad u veleposlanstvu, zaposliti se u privatnom sektoru i pisati na Facebooku što želi.

Ne, suspenzija rasističke diplomatkinje nema nikakve veze sa slobodom govora

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Seksualna orijentacija nije uvjetovana svjetonazorom niti je svjetonazor uvjetovan seksualnom orijentacijom. Zašto onda LGBT udruge promiču jednu ekstremističku ideologiju?

Zašto CroL-u smeta slobodno tržište?

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ova dva pitanja su ključna u otkrivanju liberala od ostalih. Gotovo nepogrešivo...

Tko je liberal, a tko nije? Postoji jedan vrlo jednostavan i brz način da to otkrijete...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Donedavno se o tome govorilo isključivo u libertarijanskim krugovima, a sada su tu ideju počeli širiti i političari s puno širim spektrom birača.

Bruto plaća na ruke - ideja koja nailazi na plodno tlo među hrvatskim političarima. Što vi mislite?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dvije trećine HDZ-ovaca se slaže s izjavom da su imigranti najveća prijetnja europskoj kulturi...

Diplomatske nevolje: Kolinda i Plenković će teško naći u HDZ-u kadrove koji nisu ksenofobni

Društvo

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Most je pokrenuo inicijativu koju su već ranije pokretale i druge političke stranke. Njena jedina svrha je ubiranje jeftinih poena na dezinformiranju građana.

Voda, vodoopskrba i prava - umjesto rasprave o pravom problemu, širi se strah od privatnika

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kako Trumpove carine utječu na poduzetnike najbolje pokazuje podatak da je mišljenje voditelja trgovine u SAD-u trenutno najpesimističnije u zadnjih 25 godina.

Amerikanci su svjesni da gube u trgovinskom ratu. Samo Trump još nije...

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Naslov koji polazi od pretpostavke da osoba ne može biti sekularist i vjernik u isto vrijeme, krajnje je pogrešan i manipulativan.

N1 televizija obmanjuje javnost: Sekularizam i ateizam nisu jedno te isto

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Analiza intervjua s kandidatom HSLS-a za predsjednika RH. Moram priznati da me u mnogim stvarima razočarao...

Kovač je po pitanju osobnih sloboda kao Dalija Orešković. Srećom, u ekonomiji je puno bolji

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Međunarodne korporacije imaju zaštitu LGBT prava u svome kodeksu, što je s tržišne strane posve razumljivo. To je razveselilo lijeve udruge koje posve nesvjesno slave kapitalizam.

Privatna korporacija kao posljednja linija obrane LGBT prava u Mađarskoj

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hrvatska ima najviši PDV na putnički prijevoz među zemljama članicama EU, a možda i u cijelom svijetu.

Većina zemalja EU ukinula PDV na putnički željeznički prijevoz, Hrvatska nije među njima

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: