Mit o stagnaciji plaća srednjeg sloja: Što se danas može kupiti za sat rada, a što se moglo prije?

3.1.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Lijevi ekonomisti često ističu kako su plaće u zapadnim zemljama tijekom desetljeća stagnirale. Pritom se koriste podacima o realnoj plaći. Međutim, to ne prikazuje cijelu priču...
PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Mit o stagnaciji plaća srednjeg sloja: Što se danas može kupiti za sat rada, a što se moglo prije?

Lijevi ekonomisti često ističu kako su plaće u zapadnim zemljama tijekom desetljeća stagnirale. Pritom se koriste podacima o realnoj plaći. Međutim, to ne prikazuje cijelu priču...
PIŠE Branimir Perković

Sigurno ste negdje čuli da primanja radnika desetljećima stagniraju, da današnji radnik ima sličnu plaću (kada se uzme u obzir inflacija), a da su troškovi života veći; da zadnjih nekoliko desetljeća manjina postaje sve bogatija, a većina sve siromašnija.

U godinama nakon gospodarske krize 2008. to je bila glavna poruka, jednostavno iznesena krilaticom "We are the 99%", što je sugeriralo da je 99% ljudi unazad nekoliko desetljeća postajalo sve siromašnije dok je 1% postalo enormno bogato.

Pitanje nejednakosti je kompleksno: raste li, pada li, kolika je, da li je štetna, radi li se o prirodnom stanju ili ju treba sasvim eliminirati, koliko nejednakosti je dobro i u kojem trenutku postaje problem. Širina tog pitanja zahtijeva slojevitu analizu jer je potrebno "oguliti" svaki sloj mita da bi se došlo do odgovora na srž same diskusije, a to je propitkivanje samog kapitalizma kao sistema.

Suštinsko pitanje glasi: Ima li od kapitalizma koristi samo 1% ljudi dok ostalih 99% živi sve gore ili je kapitalizam sistem koji je dobar za sve? Da bismo odgovorili na to vječno pitanje, prvo trebamo odgovoriti na pitanje o navodnom stagniranju plaća.

Jedan od prvih slojeva tog pitanja su primanja radnika. Lijevi intelektualci i ekonomisti odavno tvrde da realne plaće (plaća korigirana za inflaciju) u SAD-u i EU desetljećima stagniraju te da današnje generacije ne žive bolje od prošlih generacija, a nove generacije će čak živjeti gore. Osim 1% koji će postajati sve bogatiji.

Podaci o realnoj plaći u nominalnim iznosima (plaća korigirana za inflaciju) stvarno pokazuju da realne plaće stagniraju. Ali problem je već u ovom sloju kompleksan. Teorija o stagnaciji plaća uzima u obzir samo numeričke vrijednosti plaća, a zanemaruje razne druge aspekte realne vrijednosti plaća. Da bi se dubinski istražio problem stagnacije plaća, treba dublje analizirati samu vrijednost plaće, ne samo numeričku vrijednost korigiranu za inflaciju.

Da bismo odgovorili na pitanje da li plaće stvarno stagniraju, trebamo postaviti još nekoliko pitanja koja će se analizirati u seriji tekstova o problemu stagnacije realnih plaća.

Prvo pitanje je vrlo bazično. Koliko stvarno vrijedi plaća, s aspekta toga koliko dobara i usluga možemo za nju kupiti? Ljudi zarađuju da bi trošili. Novac sam po sebi nema nikakvu intrinzičnu vrijednost, on je samo sredstvo razmjene. Njegova stvarna vrijednost je količina dobara i usluga koje možemo zamijeniti za njega. Smisao zarade je potrošnja u bližoj i daljoj budućnosti. Ljudi se odlučuju na vremenski odmak od zarade do potrošnje pa dio plaće troše na trenutne potrebe, a dio štede, ali sami smisao rada i plaće je da se novac potroši u zamjenu za željena dobra i usluge. Stoga je stvarna vrijednost rada određena količinom (i kvalitetom) dobara i usluga koje se mogu dobiti za njega, tj. za vrijednost plaće.

Podaci o prosječnim plaćama i prosječnim cijenama hrane pokazuju da je nominalni rast plaće po satu u zadnjih nekoliko desetljeća bio puno veći od rasta cijena hrane. Iz toga proizlazi da se za sat rada danas može kupiti puno više namirnica kao što su meso, jaja, mlijeko i brašno nego što se moglo 1980-ih, 1970-ih, 1960-ih itd. Nikada u povijesti plaća po satu nije vrijedila više s obzirom na to koliko hrane se može za nju kupiti.

Za mjerenje bogatstva je jako važna godišnja potrošnja mesa jer je puno skuplje od biljnih proizvoda. Meso je u prošlosti bilo luksuz koji je obični čovjek mogao priuštiti samo za posebne prigode. Stoga, kako se pojedina zemlja razvija, njeni ljudi jedu sve više mesa. Tako je u Kini 1961. godišnja ponuda mesom iznosila svega 3,79 kg po osobi, a 2013. 61,82 kg po osobi. Isto pravilo vrijedi i za razvijenije zemlje iako sa slabijim intenzitetom. Ako je prosječni standard u SAD-u rastao, onda bi ponuda mesa trebala biti veća. Tako je i bilo, ponuda mesa u SAD-u 1961. je iznosila 88,65 kg po osobi, a 2013. godine 115,13 kg po osobi. Isto povećanje vrijedi za zemlje Europe.

Slika 1. Rast plaće po satu i cijene različitih namirnica u SAD-u


Slika 2. Koliko se hrane može kupiti za plaću jednog sata rada u proizvodnom sektoru?

Izvor: Our World in Data

Hrana je temeljni trošak, prva ljudska potreba koja treba biti zadovoljena prije svih drugih. Što je manji dio ukupnog dohotka potreban za trošak hrane, to je pojedinac slobodan veći dio dohotka trošiti na druge stvari, kao što su dugoročna potrošna dobra (TV, telefon, automobil…), obrazovanje, usluge, kulturu i zabavu. Podaci otkrivaju da što je država bogatija, to njeno stanovništvo manji dio dohotka troši na hranu te mu veći dio ostaje za druge stvari. U nerazvijenim državama više od 50% primanja obitelji odlaze na hranu, a što je država bogatija taj udio je manji.

Unutar iste države vrijedi isto pravilo, bogatiji troše manji dio svoga dohotka na hranu. Očito je kako smanjenje udjela dohotka koji se troši na hranu predstavlja povećanje bogatstva i više mogućnosti za potrošnju na druge stvari.

Povijesni podaci pokazuju da prosječna obitelj u SAD-u zadnjih desetljeća troši sve manji dio dohotka na prehranu, što znači da se sve veći dio dohotka oslobađa za potrošnju na druge stvari.

Slika 3. Udio dohotka kućanstva koji odlazi na hranu, SAD


Hrana je možda temeljna pretpostavka za život, ali cilj svake osobe nije samo puko preživljavanje, nego i kvalitetniji život, komfor i više slobodnog vremena. Kućanski aparati su nužan preduvjet za bolji život jer skraćuju vrijeme potrebno za obavljanje svakodnevnih kućanskih poslova i time oslobađaju vrijeme za bavljenje drugim aktivnostima, poglavito razonodu. Možda radnicima ostaje više novca za potrošnju na druge stvari osim hrane, ali bavljenje drugim stvarima zahtijeva vremena.

Ako nema dovoljno vremena za razonodu, onda više novaca koji se na nju mogu potrošiti ne znači puno, stoga su kućansku aparati sastavni dio podizanja kvalitete života. Ali i kućanske aparate treba kupiti plaćom od rada pa ako stvarno realna vrijednost i kupovna moć prosječne plaće raste, onda bi se i uloženo vrijeme rada potrebno za kupnju kućanskih uređaja trebalo smanjivati.

Kako bi provjerili je li relativna cijena kućanskih aparata manja danas nego prije nekoliko desetljeća, ekonomisti su uspoređivali nekadašnje cijene kućanskih uređaja i prosječnu plaću s današnjim cijenama i plaćama. Podaci i ovdje jasno govore da je danas za kupnju svakog kućanskog aparata potrebno puno manje sati rada nego prijašnjih desetljeća.

Slika 4. Cijene i potrebni sati rada za kupnju kućanskih aparata: 1959., 1973., 2013.

Izvor: AEI

Od 1970. do 2016. rasla je i ukupna potrošnja kućanstava po stanovniku, i to s 14.391 dolara 1970. na 36.373 dolara 2016. godine, što je prikazano na sljedećem grafikonu. Iznosi su izrađeni u vrijednosti dolara iz 2010. da bi se izbjegao problem inflacije.

Slika 4. Finalna potrošnja kućanstava po stanovniku, u dolarima 2010. (1970-2016)

Izvor: Human Progress

Još jedan indikator je i broj putovanja izvan SAD-a. Inozemna putovanja su inače skupa, posebno kada se radi o velikoj državi kao što je SAD. Radi se o čistom luksuzu, rijetko o potrebi, posebno u današnje vrijeme kada za informacije i kontakte nije potrebno ni izaći iz vlastitog doma, a kamoli države. Znači, radi se o čistom luksuzu za kojeg su potrebna znatna financijska sredstva.

Stanovništvo velikih država kao što je SAD nema toliko jaku naviku inozemnog putovanja nego radije putuju unutar vlastite goleme države. Ali usprkos tome, broj građana SAD-a s putovnicom drastično raste zadnjih desetljeća, kao i broj međunarodnih putnika, pa je tako 2016. godine više od 80 milijuna Amerikanaca putovalo u inozemstvo što je 7% više nego 2015. godine i najviše u povijesti.

Pitanje stagnacije realnih plaća je jako komplicirano, a stvari nisu toliko jednostavne kao što određeni krugovi žele da budu. Pitanje ne obuhvaća samo numerički prikaz brojeva korigiranih za inflaciju, već se radi o kompliciranijem pitanju koje uključuje količinu dobara i usluga koje se mogu kupiti za plaću po satu rada. Ali to je samo jedan segment odgovora na pitanje. U idućim tekstovima ovog serijala će se istražiti drugi segmenti.

 

Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!
VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
SVIJET
O autoru
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr >>VIŠE
Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: HRVOJE MARKOVIĆ

Često čujemo zahtjeve za nacionalizaciju bankarskog sektora zato što strani vlasnici banaka iznose dobit iz Hrvatske. Kako bi bilo da su te banke u državnom vlasništvu?

Kako bi bilo da su banke u Hrvatskoj državne?

Ljudska prava

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Problem sa zaštićenim najmoprimcima u Hrvatskoj puno je širi. Država je zakazala u zaštiti privatnog vlasništva.

Tko je kriv što ljudi ne mogu koristiti vlastite nekretnine?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Stjepan Radić se okreće u grobu, ali on više ionako nije ikona za vodstvo HSS-a. Njihove su ikone sada oni koji su protjerivali i zatvarali HSS-ovce.

Beljak se slaže s HDZ-om: Hrvatsku je uništio neoliberalizam!

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Francuska svejedno uvodi porez za najveće tehnološke gigante na svojoj nacionalnoj razini, a isto će učiniti i Španjolska. Koliko je to dobra ideja?

Irska i skandinavske zemlje nisu dozvolile uvođenje novog poreza na razini EU. Evo zašto je to važno...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Frankovićeva izjava da će zabraniti prodaju na gradskoj površini ako netko ponudi više od Grada vrlo je jasna poruka privatnom sektoru koji Grad Dubrovnik vidi kao svoju konkurenciju.

Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom

Zanimljivosti

PIŠE: LIBERAL.HR

Povod je bio Trumpov tvit, a Greenpeace sada tvrdi da Patrick Moore nije bio njihov osnivač iako su još donedavno imali njegovo ime na popisu osnivača.

Greenpeace optužio jednoga od svojih osnivača da je ʼkupljenʼ jer je kritizirao Green New Deal

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Ministrica koja godinama postavlja suluda pravila zbog kojih mnogi poduzetnici nisu mogli povući novac iz EU fondova, sada ne prolazi državna pravila. Fali joj jedan papir.

Ministricu stigla njena karma. Trebamo li stvarno imati razumijevanja za tu isteklu vozačku?

Politika

PIŠE: DAVOR NAĐI

Ministar rada i mirovinskog sustava je dao dvije prilično nesuvisle izjave u kojima pobija sam sebe.

Pavić: Vlada ne može dekretom odrediti plaću od 7.500 kn, ali može od 3.000 kn

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

U županiji s tolikom koncentracijom uhljeba, održavanje demokratskih izbora nema smisla.

U Ličko-senjskoj županiji dvije trećine zaposlenih je uhljebljeno u javnom sektoru. Izbori su besmisleni.

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Usprkos optužbama nekih bivših zaposlenica kako tvrtka diskriminira žene, istraživanje je pokazalo da su muškarci bili godinama slabije plaćeni od ljepšeg spola.

Seksizam u Googleu: Istražili optužbe da plaćaju žene slabije pa došli do iznenađujućeg zaključka

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska dobrim dijelom živi od turizma, ali u medijima se svake godine ponavljaju isti mitovi o štetnosti koje turizam sa sobom nosi.

Razbijanje standardnih hrvatskih mitova o turizmu

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Koliko smo već puta samo čuli priču o tolerantnim, mladim, slobodnomislećim ljudima željnim promjena? I kako je to završilo?

Novi hrvatski Mesija s hrpom starih, izlizanih frazetina i nula sadržaja

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: