Jednom davno u zemlji Tiraniji vladao je zao kralj kojemu je najveći užitak bio nanositi bol i patnju svojim najsiromašnijim stanovnicima. "Ha, ha, ha!", smijao se kralj jedne večeri svojoj supruzi. "Upravo sam smislio odličnu shemu kako da napravim da siromašno stanovništvo beskrajno pati!"

"Reci mi, najdraži podlače...Koji je tvoj briljantni plan?", upitala ga je ženica.

Kralj joj odgovara uzbuđeno trljajući svoje kvrgave i znojne dlanove pune bradavica: "Zapovijedit ću da se cijena kruha povisi toliko da ga najsiromašniji među mojim ljudima ne mogu kupiti! Neće uopće moći kupiti kruh, ostat će bez njega! Mnogi će umrijeti od gladi!"

"O, odvratni moj gospodaru! Baš si pravi podli genij", očarano će kraljica s onim sjajem u pogledu prema svome voljenom.

...

Ako niste primijetili, kralj i kraljica iz ove kratke bajke su vrlo zli. Oni žele nanijeti štetu drugima bez razloga osim što im to donosi zadovoljstvo. I njihova želja će u ovom slučaju donijeti rezultat: umjetno stvorena visoka cijena kruha će zaista prouzrokovati da mnogi siromašni stanovnici Tiranije umru od gladi. Kralj i kraljica, iako su kukavice, dobro razumiju osnove ekonomije.

U konkretnom slučaju, ispravno shvaćaju da se razmjena između seljaka i pekara neće dogoditi ako seljak ne ponudi za pekarov kruh najmanje onoliko koliko ga pekar vrednuje. Monstruozni monarh razumije da, dok pekar želi od seljaka dobiti što više može za taj kruh, konkurencija drugih pekara će ga natjerati da proda kruh seljaku za točno onoliko novca koliko je njemu potrebno za proizvodnju i da naplati svoj trud.

Bezosjećajni vladari razumiju da su seljakove mogućnosti ograničene. On ima samo onoliko novca koliko može ponuditi za jedan kruh. Da je najveća svota koju on ima manja od cijene koju pekar traži, seljak neće moći kupiti kruh. Trebat će više novca, ali ga nema. I ne može ga stvoriti od zraka.

U konačnici, budući da ovi užasni tirani razumiju sve navedeno, oni ispravno zaključuju da će, ako zapovijede svojoj vojsci da zabrani pekarima diljem zemlje snižavanje cijene kruha na razinu koju siromašni seljaci mogu priuštiti, to dovesti do toga da se razmjena neće dogoditi. Premda bi im pekari inače rado prodali kruh po prihvatljivoj cijeni jer se i njima isplati. Ali, tiranski kralj će mu zaprijetiti zabranom prodaje i možda većom kaznom ako to učini.

Tko ne razumije ništa od toga? Toliko je jednostavno, jasno i očito da sam izgubio svoje vrijeme pišući sve ovo. Zar ne? Ali, očito nije baš tako, budući da oni koji konstantno pričaju o propisanoj minimalnoj plaći i traže povećanje minimalca ne razumiju ovu priču.

Radnici koji rade za najniže plaće su zapravo kao seljaci u ovoj priči, a poslodavci su kao pekari. Radnici nude ono što imaju, s čim raspolažu, a to su njihova znanja, mogućnosti, vještine i volja za radom, a zauzvrat žele primiti ono što im poslodavac može ponuditi za to što daju.

Ono što diktatori iz ove priče razumiju, a pobornici minimalne plaće očito ne, jest to da povišenje minimalca umjetno povećava cijenu koju radnik mora ponuditi za svoju priliku da bi dobio posao. Time država poručuje radnicima da ne smiju raditi ako njihova vrijednost na tržištu ne zadovoljava određeni iznos koji je država propisala. "Ako nudiš manje od toga, nemaš pravo raditi i zaraditi svoju plaću. Nemaš dovoljno vještina - ne smiješ participirati u ekonomiji" - to je poruka koju država šalje radnicima.

Radnicima koji imaju najmanje znanja i iskustva, država na ovaj način poručuje: "Svaka plaća i iskustvo od rada na poslovima u našoj ekonomiji je rezervirana za one koji imaju bogatije znanje i vještine od tebe. Tvoje su vještine presiromašne da bismo ti dozvolili priliku na tržištu. Ovo je prilika samo za one koji imaju više, za bogatije od tebe. Vi koji imate manje za ponuditi, maknite se s puta."

I opet, kad političari, baš poput naših, naprave upravo istu stvar kao onaj podli kralj iz naše bajke o Tiraniji, takvi političari budu hvaljeni kao da su "humani" i šampioni siromašnih umjesto da ih se prokaže i prozove zbog zla koje upravo siromašnima najviše čine.

Ovaj tekst je preveden s bloga Cafe Hayek.
Autor: Don Boudreaux