Evo, upravo je chef s Tajlanda došao u Hrvatsku podučiti nas svim finesama i biti uspješnog turizma po kojem je, svi znamo, Tajland poznat. Iako njegovo ime nije Jum Tuk'tuk, nego je ipak samo naš domaći, međimurski dečko, shvatio je da u našem turizmu, kao i ugostiteljstvu, ništa ne štima.

Upravo ove dane kreće nova sezona fotkanja računa i postanja ih na društvenim mrežama. I baš u ovo doba godine negdje na jedrilici Slavko Linić se napali jer pomisli kako su se građani napokon zainteresirali za nagradnu igru koju je bio pokrenuo: "Pošalji račun i zaradi poreznu kunu". No, smisao postanja ovih računa nije porezna disciplina, nego pažnja koju ovi gastronomadi žele na raznim portalima kojima je najveći fetiš pisati kako kod nas ništa ne valja pa je najbolje da turisti izbjegnu dolazak u Hrvatsku.

Najveći grijeh našeg turizma i ugostiteljstva po njima je skupa kava, skupo pivo, skupa riba i, naravno, skupo meso. Nađe se tu i red pljucanja po konobarima te poseban redak posvećen vlasnicima konoba, restorana, kafića, birceva. Jer, naravno, tko su oni da deru jadnog turista domaćeg ili stranog, trudbenika, radnika koji se došao odmoriti na Jadran?

I baš tako u svim tim postovima i redcima na portalima nikako pročitati onaj jedini problem koji se uz visoke cijene može realno kao kritika pripisati, a to je visoki PDV kojim je naš turizam i naše ugostiteljstvo opterećeno. Znate, nije problem niti famozna C4 patagonka lignja na redovnom jelovniku većine restorana, smrznuto povrće od Leda ili Aro, nije problem niti autohtoni jadranski specijalitet ćevap na meniju svih riva kao ni novi trend kebaba autohtonih mediteranskih specijaliteta. Nije problem bijela riba po petsto kuna, škampi od leda, nije problem ni prstac iz Neuma, pa ni šampanj koji netko pije uz ribu, drugi uz ćevape.

Nisu problem niske ili visoke cijene koje se plaćaju jer svaka roba nađe kupca, a ukoliko ga ne nađe, butiga propadne. Znate, to je tako, to se zove tržište. Problem je, znajte, jedino u onom dijelu gdje bi naš PDV mogao biti manji. A kada bi PDV bio manji, ne bi smjele cijene ići dolje, nego bi svaki taj ugostitelj trebao i morao zaraditi više, a ona velika većina ugostitelja, to su vam oni pošteni i vrijedni i takvih je ipak puno više od jednosezonskih birtijaša, ti će taj novac također pruesmjeriti i na svoje radnike, na svoje kuhare i konobare, ali i na ulaganja u svoje objekte. Pa će se posljedično time opet razvijati nova ponuda, novi restorani i novi barovi. A oni naši foto amateri s računima s početka priče opet će dobiti nove razloge za fotkanje svojih, po njima enormno previsokih, računa.

Ali, taj Facebook aktivizam i "nu gle me i moj račun-izam" imaju problem jer ipak se Jadran smije talasat' samo kada odmara se radnička klasa. Znaju oni pametniji da nema takve stvari kao besplatnog ručka ili "There ain't no such thing as a free lunch" jer jeftini turizam se svakome obije o glavu, a to su se Španjolci dobrano na svojoj koži naučili od svojih dragih gosta Engleza u Benidromu jer jeftino pivo i hrana na sistemu "all you can eat" razbila je par glava. Pa tako, vratimo se na početak, turizam Tajlanda ne počiva ni na gastroponudi niti na ponudi uređenih plaža nego na nekoj potpuno drugoj ponudi koliko se god njihova vlada trudila to promijeniti. A mi smo od tog "ping-pong" loptica turizma ipak miljama daleko.